10 crkvi koje ne osuđuju homoseksualnost i zašto Biblija nije priručnik o seksualnosti: Prvi dio

Prevela: Dženana Šaldić
Izvor i foto: Wonderzine.com

Postepeno se istospolni brakovi legaliziraju na raznim stranama svijeta. U Stockholmu, Barceloni, Tel Avivu i u drugim gradovima se održavaju šarene povorke ponosa, a po pitanju coming outa do nas dolaze vijesti koje afirmišu život. Svoje korake prema prihvatanju različitosti čini i crkva: Papa Franjo javno postavlja pitanje “Ko sam ja da sudim gejevima?” i poziva hrišćane da zatraže oprost od homoseksualnih osoba, a Dalai Lama odgovara sa “ok” na pitanje o istospolnim brakovima.

Naravno, crkva nije bila prva institucija koja je prošla čitav val transformacija. Kroz historiju je crkva osuđivala homoseksualce i privlačnost ka istom spolu je smatrala grijehom. To se dešavalo iz više razloga: naprimjer, stoljećima je u crkvi vladala ideja da je dozvoljen seks samo onda kada je riječ o začeću djece.

Bez obzira na to što se glavne vjerske intitucije, bila to Ruska pravoslavna crkva (RPC) ili Rimokatolička crkva (RKC), uglavnom pridržavaju konzervativne politike, ostale institucije se ipak otvaraju ka određenim promjenama. Afirmativna teologija prihvata LGBTI osobe kao ravnopravne i ona se ne može nazvati homogenom niti smatrati zasebnim religioznim pravcem. Radi se više o prihvatanju LGBTI zajednice od strane određenih svećenika ili crkvi.

Stepen prihvaćanja može biti različit: negdje LGBTI župljani/ke imaju pravo da posjete crkvu bez uslova i ograničenja, negdje se vjenčavaju istospolni parovi, a homoseksualcima je dozvoljeno da budu svećenici. Rimokatolička crkva je, naprimjer, spremna prihvatiti homoseksualce samo uz uslov obaveznog i svojevrsnog celibata: vjernik homoseksualac je obavezan odreći se istospolnih veza tri godine prije primanja zvanja. Naravno, u tom slučaju se ne radi o potpunom prihvaćanju.

Konzervativna tradicija u redovima Levita ili u priči Sodome i Gomore vidi potvrđivanje homoseksualnosti kao grijeha. Ali afirmativne teologije predlažu alternativu. Naime, neke od njih smatraju da Biblija ne osuđuje homoseksualnost samu po sebi, nego homoseksualna silovanja, prostituciju u hramovima, ili posebne seksualne činove povezane sa ritualnim praksama. Svećenica episkopske crkve Susan Russell tvrdi da je “koristiti Bibliju kao priručnik o ljudskoj seksualnosti besmisleno u istoj mjeri koliko je koristiti je u smislu priručnika za astronomiju. Oni koji su pisali biblijske tekstove nisu imali ni najmanje predstave o nauci, koja je dokazala da je Zemlja okrugla i da se vrti oko sunca. Isto tako nisu imali ni najmanje predstave o prirodi homoseksualnosti“.

Za mnoge crkve je pitanje o odnosu prema LGBTI osobama jedno od najdiskutabilnijih. U kontekstu Rusije, odgovor na ovo pitanje je, po svemu sudeći, nedvosmislen: raspoloženje je jako homofobno, i mnogi se trude da opravdanja nađu upravo u religijskim spisima. Ruska pravoslavna crkva je protiv istospolnih odnosa, ali i u Rusiji je moguće susresti se sa svećenicima koji se protive homofobiji i nasilju. “Ksenofobija, homofobne izjave i sve vrste fobija svojstveni su za nehrišćanina sa nedostatkom hrišćanske ljubavi i hrišćanske vjere u sebi. A taj nedostatak se u tom smislu osjeća kod svećenika”, primjećuje u intervjuu protojerej Georgij Mitrofanov.

Govorimo o primjerima prijateljskog odnosa prema LGBTI osobama u crkvama u inostranstvu i u ruskim crkvama u kojima se osobe, bez obzira na seksualnu orijentaciju, neće susresti sa osuđivanjem.

CRKVA METROPOLITANSKE ZAJEDNICE

Osnovana 1968. godine, djeluje u 37 država

Crkva metropolitanske zajednice je prva koja je priznala duhovne potrebe LGBTI osoba: uvijek se zalagala za bračnu ravnopravnost, nije odbacivala istospolne parove i pomaganje LGBTI vjernicima/cama je smatrala svojom misijom.

Danas ova protestantska crkva ima 222 zajednice u 37 zemalja svijeta, većinu njih u Americi i Kanadi.

Nije iznenađujuća činjenica da je 50% LGBTI osoba u Americi na ovaj ili na onaj način povezano sa religijskom tradicijom, a 48% njih su hrišćani/ke.

Crkva je mnogo puta bila napadnuta zbog svoje liberalnosti. Njen osnivač, velečasni Troy Perry, je 1968. godine sproveo prvi obred sklapanja istospolnog braka u SAD-u i postavio je pitanje o legalizaciji takvih brakova.

Ovi događaji se odrazili i na film: crkva se pojavljuje u filmu Prayers for Bobby (Molitve za Bobija), a dokumentarni film Call me Troy (Zovi me Troy) govori o životu njenog osnivača.

UJEDINJENA CRKVA HRISTOVA

Osnovana 1957. godine, djeluje u SAD-u

Godine 2005. Ujedinjena crkva Hristova je donijela rezoluciju koja dozvoljava sprovođenje obreda sklapanja istospolnih brakova, i to se preporučuje župnim crkvama.

Ujedinjena crkva Hristova se već odavno zalaže za prava LGBTI zajednice, ohrabruje autovane homoseksualne i transrodne osobe, a također i ženama dozvoljava služenje.

Tokom 2005. godine u jednoj od župa Ujedinjene crkve Hristove u Sjevernoj Karolini, Wedgewood Church, vandali su na vratima ostavili homofobne natpise, a sveštenici i parohijani su ih prebojili, i naslikali su na vratima duginu zastavu.

ASOCIJACIJA HRIŠĆANSKIH EUHARISTIJSKIH ZAJEDNICA

Osnovana 2015. godine, dio je Keltske crkve Njemačke, postoje zajednice u Sankt Petersburgu, Samari, Irkutsku i Tutajevu.

U Rusiji se mogu pronaći pojedini svećenici koji prihvataju LGBTI zajednicu, zajednice ili crkve koje slijede tradiciju katakombi (tj. odbijaju slijediti tipični red crkve). Asocijacija hrišćanskih euharistijskih zajednica (ACEC ) zvanično podržava LGBTI osobe: crkva prihvata sve parohijane kao ravnopravne, a ženama i homoseksualcima je dozvoljeno da postanu bogoslužitelji/ce. U Rusiji asocijacija ima pet zajednica. Ne tako davno, crkva je pokrenula pitanje o blagoslovu istospolnih veza, a svaka zajednica je donijela odluku za sebe posebno.

Svećenik Aleksandar Hmeljev u sanktpetersburškoj zajednici je spreman blagosloviti istospolne parove. Aleksandar je prešao u ACEC iz Istinsko-pravoslavne crkve: bez obzira na to što je u crkvi bilo mnogo homoseksualaca, svećenici su morali sakrivati svoju orijentaciju. Aleksandru je dosadilo skrivanje i 2015. godine se autovao na društvenim mrežama.

Ovaj svećenik smatra da se prilikom interpretacije Biblije u obzir mora uzeti historijski kontekst. Dakle, on vjeruje da se u tekstu radi o ritualnim praksama.

“Ti rituali su izvođeni bez ljubavi prema partneru. Pored toga, sprovodili su ih heteroseksualci: istospolni seks su upražnjavali u formi rituala ili kazne, vrijeđanja. U svojoj Poslanici Rimljanima, apostol Pavle se čudi zašto su heteroseksualci sprovodili nešto što nije njihova priroda. Prema tome, tekst osuđuje pokušaj čovjeka da ide protiv svoje prirode – kakva god ona bila”, kaže Aleksandar Hmeljev.

LUTERANSKA ŠVEDSKA CRKVA

Osnovana oko desetog stoljeća.

Švedska crkva ne smatra homoseksualnost grijehom i od 2009. godine sprovodi obrede sklapanja brakova između istospolnih parova. Pored toga, crkva dozvoljava služenje ženama i homoseksualcima, a službu biskupice dioceze sada obavlja autovana lezbejka Eva Brunne. Ona učestvuje u prajdovima, a tokom prihvatanja biskupskog čina kao moto je upotrijebila citat iz Poslanice Isakove 2:1 “Bez obzira na lica”.

Liberalni stav karakterističan je i za druge luteranske crkve u skandinavskim zemljama: istospolni parovi se vjenčavaju u Danskoj, Norveškoj i Islandu.

“Nuntiare et Recreare”

Osnovana 2000. godine, djeluje u Sankt-Petersburgu.

Afirmativnu teologiju u Rusiji promoviše hrišćanska zajednica “Svjetlo svijeta” u Moskvi i LGBT-služba “Nuntiare et Recreare” u Sankt-Petersburgu.

Zajednica “Svjetlo svijeta” organizira susrete za LGBT vjernike/ce svih konfesija. LGBT služba u Sankt-Petersburgu održava sastanke, organizuje obuke i master kurseve na temu spola, seksualnosti i religije, izdaje knjige (naprimjer zbirku članaka “Homoseksualnost i hrišćanstvo u 21. stoljeću”)… Također pruža psihološku pomoć LGBT osobama: centar zajednice sarađuje sa profesionalnim psiholozima, a u sve to je uključen i sindrom religijske traume: mnogi/e LGBT vjernici/ce se suočavaju sa ozbiljnim osuđivanjem od strane crkve, što izaziva psihološke probleme.

Koordinatorica LGBT službe “Nuntiare et Recreare”, Tatjana Lehatkova, obraća pažnju na to da su muške homoseksualne prakse, koje se spominju u Bibliji, mogle služiti kao sredstvo za uspostavljanje hijerarhije, kao što je to bilo slučaj u Mezopotamiji. To se smatralo činom poniženja. “U priči o Sodomi, radi se o činu nasilja. Grad je bio osuđen zbog gordosti i prezira prema siromašnima, kao što je napisano u knjizi proroka Ezekijela”, smatra Tatjana.

Pored priče o Sodomi, homoseksualne prakse se spominju u nekoliko fragmenata u Bibliji: u Levitu (20:13) i u poslanicama apostola Pavla Rimljanima (1:26-27), Prvoj poslanici Titu (1:10) i Korinćanima (6:9-10), kaže koordinatorica “Nuntiare et Recreare”. I važno je uzeti u obzir to da su ova pisma upućena konkretnim osobama i zajednicama, a ne znamo u kojem kontekstu i povod zbog kojeg su napisani, tako da ne možemo uvijek ocijeniti njihovo značenje.

U službi podsjećaju da je uvijek bilo određenih poteškoća u prevođenju: prema jednoj verziji, sama riječ “sodomija” je nastala kao rezultat nerazumijevanja neologizma apostola Pavla. Postoje i alternativni prijevodi fraza iz knjige Levita, gdje nije riječ o homoseksualnosti. Prema tome, svaki/a prevoditelj/ica posmatra tekst kroz prizmu svoje kulture.

“Cijelu istinu ne znamo. Svaka metafora se može tumačiti na razne načine, tako da tekst ne treba bukvalno shvaćati. Mnoge homoseksualne osobe podršku pronalaze u pričama o Davidu i Jonatanu, ili o Ruth i Naomi. Značajno je to da ove priče u nama bude dojam i omogućavaju nam da pronađemo nove riječi za izražavanje ljubavi. Očito, ako dva čovjeka vole jedan drugog – žive zajedno, brinu jedan o drugome, tj. rade sve što i heteroseksualni parovi, to ne može biti ništa loše. Pa Biblija nas i poziva na ljubav, nježnost i brižnost”, kaže Tatjana Lehatkova.

Komentari

komentara