Izvor i foto: Muf
Piše: Petar Dukić
Pregledavši liste najboljih LGBT filmova u proteklih nekoliko godina, pažnju mi je zaokupio nizozemski film Jongens (2014) redateljice Mische Kamp, inače tinejdžerska drama koja me podsjetila na činjenicu kako smo mi koji/e imamo iskustvo autanja, suočavanja s nenormativnim seksualnim žudnjama i kreiranja vlastitog, uvijek marginaliziranog identiteta bez izuzetka žrtve nasilnog sistema koji nam nije dopustio da prođemo kroz netraumatsko iskustvo odrastanja. Negdje mi je misao najviše zaokupila činjenica kako mnogi/e nisu mogli/e imati prvi poljubac ili prvi dejt u skladu s vlastitim emocijama, nego su kriomice hvatali/e sekunde unutar kojih bi svijet zatvarao oči kako bi se mogli/e ostvariti držeći se za ruke, šećući ili naprosto ne radeći ništa. Nažalost, razina homofobije, internalizirane autohomofobije, nasilja, bullyinga, šikaniranja, vrijeđanja, zločina iz mržnje, pa čak i (samo)ubojstava stravična je i ovaj me film još jednom podsjetio kako je važno boriti se protiv svih oblika nasilja, fobija ili bilo kojeg oblika zločina iz mržnje vezanog uz nečiju rasu, naciju, religijsko, seksualno opredjeljenje itd. Jongens mi je tako djelovao poput zrcala, pogleda u prošlost, ponovnog promišljanja o vlastitoj autohomofobiji i njezinim posljedicama, ulozi moje obitelji i društva.
Stoga sam umjesto pregleda najboljih filmova, knjiga ili cool muzike odlučio sastaviti i ne tako cool pregled pojavnih oblika nasilja nad LGBT osobama u protekloj godini koji su me rastužili, zaprepastili, zaboljeli, uznemirili i s kojima sam se, a vjerujem i mnogi od (v)nas, identificirao kroz vlastito iskustvo odrastanja. Nekolicina ovih slučajeva bljesnula je u medijima i potom iščezla dok mnogi od njih nikad nisu ni bili javno posredovani i zbog toga ne pamtim samo lijepe dane nego još jednom želim podsjetiti na sve one žrtve koje medijima više nisu seksi, koje su političari u svojim kampanjama zaboravili i koje obitelji, susjedi i zajednica nikada nisu uvažavali, podržavali i borili se za njih. Napomena: pregled je sastavljen kronološki, a ne prema vrsti nasilja, njegovoj težini ili važnosti.
Sarajevski superjunaci u Kriterionu
Na prvom i jedinom sarajevskom Queer Festivalu bio sam 2008. i zaista po prvi, a i jedini put, na vlastitoj koži osjetio mržnju i nasilje, evakuaciju, prestrašene prijatelj(ic)e, nemogućnost slobodnog kretanja po gradu. Identično sam se u Sarajevu osjećao i 2016, ali ne fizički nego traumatski (u vlastitoj glavi). Bilo me djelomično strah ljubiti se, hodati gradom, plesati u klubu. Neposredno nakon odlaska iz Sarajeva četiri su mlada superjunaka upala u Art kino Kriterion, poznato okupljalište lokalne LGBT zajednice, uzvikivali pogrdne riječi, vrijeđali i prijetili nasiljem, gađali prisutne bocama, pepeljarama i čašama, a osoblju su prijetili da će spaliti kafanu i baciti bombu u slučaju da pozovu policiju. Naši superjunaci, njih četvorica, njih dvadesetorica ili njih stotinjak još uvijek slobodno kruzaju gradom i drže patrolu nad društvenim procesima koristeći svoju supermoć – mržnju.
Opasne zaljevske ribe
U Zaljevu Montego na Jamajci plivaju zastrašujuće čudnovate ribe. One su duginih boja, ne razmnožavaju se i onečišćuju more, kako kažu stručnjaci, ali dišu, vole se, plivaju slobodno, zbog čega su se religijske i konzervativne individue i organizacije udružile kako bi svoj Zaljev očistile od ovog zloglasnog predatora. Naime, na Jamajci se termin “riba” pogrdno koristi kako bi se označilo LGBT osobe. Rekli su nam šaptom preko nekog opskurnog sajta kako su ove godine još dvije izuzetno opasne ribe ubijene, a Zaljev je mnogo čišći iako lokalno stanovništvo tvrdi kako neće biti na miru dok sve ribe ne bude istrijebljene, a Zaljev čist kao suza.
Majstori lipanjske ceremonije
Neposredno pred 15. Povorku ponosa, sasvim iznebuha, dvojica mladića popela su se na gradski stijeg na glavnom zagrebačkom trgu i pokušala zapaliti zastavu koja predstavlja simbol borbe za slobodu i vidljivost ugnjetavanih i nepriznavanih građana i građanki Lijepe naše. Ovi majstori ceremonije zastavu su polili benzinom, a cijeli su čin i snimili, no jedino mi je žao da nemamo tu snimku! Naši junaci, koji dijele sudbinu onih sarajevskih, jamajčanskih, američkih, turskih, itd. samo su refleksija dominantne političke i religijske volje gdje su nasilje i ekstremizam legitimni oblici komunikacije. Ovaj napad na simbol borbe i otpora, koji su skrojile bivše radnice Kamenskog – majke naše generacije, napad je i na žene koje je isti sustav junaštva ponizio, izgurao, omalovažio i u zamjenu za slobodu ponudio cjeloživotnu borbu za opstanak.
Masakr u Orlandu
Iako ga mnogi/e smatraju najvećim terorističkim napadom nakon zalijetanja aviona u njujorške simbole “slobode”, ipak bih u ovom kontekstu izbjegao tu vrstu kvalifikacije i nazvao ga najvećim zločinom iz mržnje prema LGBT osobama i Latino-Amerikancima u recentnoj povijesti. Ne zaboravimo kako je oko 90% osoba koje su se u tom trenutku našle u klubu Pulse pripadalo upravo toj manjinskoj skupini. Tijekom ovog napada Omar Mateen ubio je 49, a ozlijedio 53 osobe. Međutim, tom nasilnom činu tu nije kraj te se on iz javne sfere povlači u privatnu, obiteljsku sferu. Naime, jedna je obitelj zbog vlastite homofobije te “sramote” koja joj je nanesena, odbila identificirati tijelo vlastitog sina. Osobno me najviše zabrinjava ovaj obiteljski kontekst gdje članovi obitelji svjesno odlučuju sudjelovati u strukturalnom nasilju nad vlastitom djecom zbog socijalnih koncepata kao što su strah, sram, povrijeđenost i ljutnja, ne razumijevajući posljedice vlastitih odabira.
Javna (medijska) smaknuća
Kad sam gledao Black Mirror, bilo mi je potpuno jasno zašto je javni TV servis sudjelovao u parodiji premijerova općenja sa svinjom na koju ga je natjerala teroristička organizacija, za koju se ispostavilo da je zapravo one-man-show. Međutim, ostaje mi u potpunosti nejasno zašto smaknuća ili pozivi na ubojstva postaju sadržaj prihvatljiv medijskim kućama serviran za nedjeljnim obiteljskim ručkom. U kolovozu su ISIS-ovci u gradu Mosulu u Iraku zbog “homoseksualnog čina” te “pokvarenih misli” uz prisustvo mnogih muškaraca i dječaka, tj. braće, očeva i rođaka, te uz prigodan govor ubili gej muškarca bacivši ga s vrha zgrade. Ovo nije prvo, a ni zadnje takvo smaknuće zbog “prljavih” seksualnih žudnji uvjetovano religijskim zakonima koji su iznad sekularnog zakonodavstva koje štiti pravo na život. No bože moj, bacimo ih kako bismo oprali kolektivnu krivnju ili ih kamenujmo, to je još jedan civiliziran način suočavanja s različitošću.
Silovane, ubijene, zapaljene, raskomadane
Dvadesetdvogodišnja Hande Kader, inače trans aktivistkinja i seksualna radnica, silovana je i spaljena sredinom kolovoza dok se većina nas prepuštala čarima ljeta, otocima, suncu i dugim izležavanjima na plaži. Šokirala me ova vijest toliko da sam na jednoj od tih plaža skoro povratio zbog činjenice da još uvijek spaljujemo ljude samo zato jer se ne uklapaju u globalnu sliku bijelih, obrazovanih, srednjoklasnih cis potrošač(ic)a. Nakon Hande u Rusiji je neposredno nakon svog vjenčanja ubijena i do neprepoznatljivosti raskomadana Raina Alieva. Njezin je otac Alimšaih preko javne ruske televizije pozvao na ubojstvo svoje trans kćeri – onako, opušteno! – dok njezina majka i ostatak familije, nacije, planete klima glavom i podržava ovaj ubilački krik, čekajući reklame da odu na WC ili nešto prigrist’. Što reći? 295 ubijenih trans žena i muškaraca diljem svijeta tijekom protekle godine. Razlog? Opravdanje? Nerazumijevanje – promjena spola – kulturni kontekst – politike – religija – gluposti – sramota – NE!
Obiteljske vrijednosti
Kelvin Mazungo, Tiwonge Chimbalanga i Jerryl Mondongo imena su koja velikoj većini ne znače apsolutno ništa jer ne dolaze s tržišta coola. Onie su afrički queer/trans aktivisti i aktivistkinje koji/e su zbog preživljenih trauma i opasnosti za vlastiti život morali/e potražiti azil u Južnoafričkoj Republici. Tiwonge je zbog toga što je trans žena bila godinama zatvarana i premlaćivana na dnevnoj bazi. Kelvin je zbog ljubavi prema dragu također uhapšen i premlaćivan u obiteljskoj kući dok su njegovi roditelji gledali i smijali se cijelom događaju tijekom kojeg je Kelvin izgubio oko. U ovom kao i u svim ranijim slučajevima koje sam naveo obitelj je odigrala važnu ulogu, tj. ostali su na strani sistema čiji su predstavnici uzeli za pravo da njihovu djecu osakaćuju, ubijaju, traumatiziraju, zatvaraju, spaljuju, komadaju dok su oni stajali sa strane, smijali se i odobravali.
Izvan kategorije
I za kraj poslastica izvan kategorije. Jedna jedina – neponovljiva borkinja za ljudska prava: Željka Markić. Kako su gđi. Markić obiteljske vrijednosti najvažnije, a strejt obitelj temelj društva, shvatila je da nije dovoljno što opravdava sve navedene činove nasilja nad LGBT osobama, pa je u Cape Townu na Međunarodni dan ljudskih prava potpisala deklaraciju kojom najavljuju(e) globalni anti-LGBT manifest pod nazivom “The Cape Town Declaration”. Vjerujem da sigurno postoji dio onih koji će se zapitati zašto ovom neobrijanom skojevcu aka meni smeta obitelj, ali drugarski im poručujem da se varaju. Odgovor je zapravo sljedeći: ne podržavam obitelj koja za cilj ima reprodukciju društva traume i nasilja za kakvu se zalaže ekipa iz Cape Towna.
