Ako LGBTQI zajednica ima i uživa sva prava kao i svi ostali građani BiH, onda to zaista jeste vijest milenija!

Prenosimo tekst sa portala Avangarda.ba
Piše: Ljupko Mišeljić
Iza svega – vidi Djedović – krije se pokušaj prikrivanja velikih stvari koje su puno bitnije za ovu državu. “Od nezaposlenosti, korupcije, nepotizma, odlaska mladih iz zemlje, do nesposobne političke troglave aždahe koja samo zamazuje oči ovom, svakako, obnevidjelom i oćoravljenom narodu”, kako je to lijepo objasnila Djedović.
Kada bi neko dnevne vijesti na The Washington Post i The New York Times pratio uporedo sa Dnevnim Avazom i Glasom Srpske, imao bi osjećaj da je Bosna i Hercegovina ubjedljivo veća politička sila od Amerike. Donald Trump tek je uredski ćato za naše Dodike, Izetbegoviće, Radončiće i Čoviće. FBI ni u najluđim snovima ne bi mogao biti jak i uticajan kao ostaci domaće UDBE, OZNE ili DB-a. Šta će Amerika? Pa mi smo Drugi amandman američkog Ustava, o dozvoli nošenja oružja, devedesetih proširili na dozvolu pucanja.

Kada bi neko pročitao tekst Vahide Djedović objavljen na Radio Kameleon, naslovljen sa “Oni ne žele gay paradu u Tuzli, a razlog je samo jedan”, mogao bi shvatiti percepciju koja prouzrokuje tu zabludu. Primjerice, za Vahidu Djedović u informaciji da Ministarstvo saobraćaja KS nije dozvolilo protestnu šetnju, pitanje se ne odnosi, naime, na to zašto Ministarstvo nije dalo dozvolu – nego zašto se želi protestovati u Sarajevu, a ne u Tuzli.

Što ne dođete u Tuzlu – da vidite multikulturalizam?

Razlog je, tvrdi Vahida Djedović, samo jedan – Tuzla je multikulti pa se ne bi desilo ništa loše. Stoga bi i gay parada propala, jer ona je vijest samo kad se dogodi nešto ružno pa nastane halabuka. Treba da bude sram sve one što paradiraju u Atini, Solunu/Tesalonikiju, Stockholmu, Beogradu, Podgorici, Parizu, Washingtonu, Beču, Berlinu, Glasgowu, Bangkoku, i u još dvjestotinjak gradova svijeta. Što ne dođu u Tuzlu, gdje ih niko ne bi napao? Nema li i Tuzla aerodrom kao i ti gradovi, uz to još i širinu koji ti gradovi imaju?

Šta je pičke neemotivne samosažaljive pederske iz San Juana, protestujete tamo gdje će vas napast da napravite spektakl, da vas svi žale i primijete? Što ne dođete u Tuzlu – da vidite multikulturalizam? Šta je Donalde Trumpe, lako ti je po Washingtonu s novinarima i kolumnistima, haj ovdje dođi da se preispitamo! Ta naša nevjerovatna moć da bez propitivanja sebe, svoje pozicije i okoline, upoređujemo naše nerealno i nedoživljeno s tuđim, proživljenim ima nekoliko nivoa zablude.

Ako bismo prihvatili ovu konstataciju Djedović, onda bi nam, logično, moglo biti i da građanin nije nosilac suvereniteta jedne države, i da se demokratičnost društva ne mjeri i prema pravima koje manjinske zajednice uživaju. Priča da se gay paradom želi skrenuti fokus sa nezaposlenosti i drugih životnih problema potpuno je nerealna, jer ne ostavlja prostor za misao da ti životni problemi uopšte nisu u fokusu naših medija

Prvi je uvriježen stav da ako je riječ o dnevnoj politici i dnevnom događaju, naše razmišljanje treba da dobaci tek toliko da bude iole smisleno. Dovoljno je tek da se pokuša zamisliti osnova problema, za koju se odmah misli da je suština. Otkrili bismo mi suštinu mnogih drugih stvari – samo da nas puste da je otkrivamo kako znamo i umijemo, a ne da nam “smetaju” novinarski okviri i principi. To novinarstvo i jest problem, jer nam ne da da posežemo za opskurnim razmišljanjem o jednom jedinom dijelu informacije. Nego sve mora nešto cjelovito, logično, potpuno.

To uvriježeno ponašanje znači sljedeće: kada mislim da sam postavio suštinsko pitanje, onda je to zaista i suštinsko. Onda ću ga pokušati objasniti, i sigurno doći do suštine. Djedović je do suštine došla izgleda u posljednjoj rečenici, jer za nju je parada nepotrebna – LGBTQI zajednica u Bosni i Hercegovini, ako niste znali svi vi njeni pripadnici – ima potpunu ravnopravnost. Sva prava koja traže, oni već imaju.

Nije ni ljubav pala s Ustava

Kako li je mučno čitaocu koji ovu najbitniju informaciju dobija na kraju teksta, u vidu zaključka – umjesto na početku. Jer ako LGBTQI zajednica ima i uživa sva ljudska prava kao i svi ostali građani BiH, onda to zaista jeste vijest milenija. Ponajviše zbog toga jer sva prava LGBTIQ zajednica nema ni u jednoj državi na svijetu. Ako ste mislili da se zbog toga i organizuju gay parade, u kakvoj ste zabludi objasnila je Djedović: “Zapravo, traže emotivnu pažnju, a ne pružaju je. Ono što daju jesu manipulativne sposobnosti kojima nas uvlače u vrzino kolo i žele od sebe načiniti kult. Traže publiku kojoj će moći da jadikuju o svojim teškim i neshvaćenim životima, jer, samim tim što su jesu to što jesu, postavljaju se u ulogu žrtve, a ova uloga je najrasprostranjenija u našem društvu i ljudi se najlakše identifikuju sa ulogom žrtve.”

Reklo bi se da isti problem imaju i svi radnici i sindikati u BiH. Svi nas oni žele prevariti. Protestujući i štrajkujući, oni traže prava koja već imaju – samo im se ne radi, pa su dokoni.

U tim “paralelama” koje je Djedović pokušala povući, sasvim je nezamislivo da jedan, primjerice, četrdesettrogodišnji gay odvjetnik i njegov partner govore kako im država ne dozvoljava da mogu usvojiti dijete, biti u braku ili kohabitaciji. Ne zato što su gay, nego zato što je pola države nezaposleno. Kakva je to neemotivna nesolidarnost?

Iza svega – vidi Djedović – krije se pokušaj prikrivanja velikih stvari koje su puno bitnije za ovu državu. “Od nezaposlenosti, korupcije, nepotizma, odlaska mladih iz zemlje, do nesposobne političke troglave aždahe koja samo zamazuje oči ovom, svakako, obnevidjelom i oćoravljenom narodu”, kako je to lijepo objasnila u tekstu.

Da je misao i razmišljanje kanap s helikoptera kojim Djedović upravlja, i koji treba spustiti unesrećenima u oceanu do kojih dolazi ajkuka – koju Djedović vidi – njen stav o pokušaju sarajevske gay parade ne bi predstavljao spuštanje kanapa nego povik: “Eto ajkule, bjež’te odatle”.

Osim ako parlamentarna većina u BiH nije odlučila platiti gay paradu u Sarajevu da malo skrene fokus priče sa “suštinskih životnih problema”. Što je posebna vrsta izdaje.

Svi su naši meridijani i paralele

Ako bismo prihvatili ovu konstataciju Djedović, onda bi nam, logično, moglo biti i da građanin nije nosilac suvereniteta jedne države, i da se demokratičnost društva ne mjeri i prema pravima koje manjinske zajednice uživaju. Priča da se gay paradom želi skrenuti fokus sa nezaposlenosti i drugih životnih problema potpuno je nerealna.

Odlučiti se na prestanak borbe za potpunu ravnopravnost i odgovornost za slobode i prava koju LGBTQI zajednica uživa zbog “životnih problema” nije ništa drugo nego manipulacija značenjem “životnih problema”. Znači, nije dovoljno što društvo nameće pojedincu i individui tumačenje vrlo apstraktnog života, nego se ta bitka mora nastaviti – nametanjem tumačenja “životnog problema”.

U tim “paralelama” koje je Djedović pokušala povući, sasvim je nezamislivo da jedan, primjerice, četrdesettrogodišnji gay odvjetnik i njegov partner govore kako im država ne dozvoljava da mogu usvojiti dijete, biti u braku ili kohabitaciji. Ne zato što su gay, nego zato što je pola države nezaposleno. Kakva je to neemotivna nesolidarnost?

U tim “paralelama” koje je Djedović pokušala povući, sasvim je nezamislivo da jedan, primjerice, četrdesettrogodišnji gay odvjetnik i njegov partner govore kako im država ne dozvoljava da mogu usvojiti dijete, biti u braku ili kohabitaciji. Ne zato što su gay, nego zato što je pola države nezaposleno. Kakva je to neemotivna nesolidarnost?

Kada jedna mlada interpolna osoba želi da govori o tome da mu njegova država ne želi omogućiti promjenu pola i da zbog toga mora ići u inostranstvo, najpametnije bi mu bilo da ćuti – jer nam mladi odlaze.

Kada šira populacija želi upozoriti da queer kultura u BiH ne može zaživjeti, i kad su se već fokusirali na kulturu, najbolje bi im bilo da se bave bitnim pitanjima – poput, zašto nema više kulture, ili bar filmskih festivala.

Kad transrodna osoba ne može u sred dana proći prometnom gradskom ulicom, najbolje bi joj bilo da ćuti o svom dostojanstvu i svojoj sigurnosti – jer toliko je drugih šikanirano, ugnjetavano, verbalno i fizički napadnuto.

Selekcija problema i njihove bitnosti

Nije, dakle, sav problem bosanskohercegovačkog društva u tome što ima sistem koji inkluziju doživljava kao – uključićemo vas u društvo, pa ćemo onda one tamo, haj sad vi, pa eno onih i njih treba. Nije priča o našem ukupnom “društvenom problemu” gotova ni kad se u nju doda neshvatanje građanina kao nosioca suvereniteta, i njegove pravne zaštićenosti i jednakopravnosti kao integriteta i dostojanstva države.

Naš je problem, a ujedno i naša velika politička i medijska nadmoć nad Amerikom, što smo mi uspjeli usavršiti sistem selekcije problema i njihove bitnosti. Mi uvijek držimo fokus na najbitnijem, i odredili smo šta bi to svima trebalo da bude bitno, zbog čega bi svi trebalo da se bune i kako bi trebalo da žive.

Do te mjere smo odredili selekciju bitnosti, širinu tematike javne rasprave, korpus opštih društvenih problema da to više nije propaganda i manipulacija, nego multikulturalizam, multietničnost, multilikvidnost, multi – sve, ama poptuno smo inkluzivni i uključivi.

Tako naša selekcija bitnosti dolazi do opšteg zaključka da ljudi iz Bosne i Hercegovine u inostranstvo ne idu zbog toga što im je ovdje jednostavno loše, ili ne žele biti u ovom okruženju, nego zbog toga što im u inostranstvu daju pare da ostanu. Sve je, dakle, u novcu, ekonomiji i uključivosti. To su evropske vrijednosti. Pa ne pitaju nas valjda u EU upitniku o ljubavi?

Komentari

komentara