Amina Imamović: Bitnija mi je promjena nego odlazak iz zemlje

Izvor: Diskriminacija.ba
Foto: Privatna arhiva

Dvadesetogodišnja studentica Amina Imamović iz Travnika LGBTI aktivizmom počela se baviti iz potrebe da, prije svega, porodici objasni svoj identitet. Dolaskom na studij u Sarajevo, aktivizam usmjerava prema studentskoj populaciji, a uporedo se priključuje Sarajevskom otvorenom centru. S Aminom smo razgovarali o izazovima borbe za jednakopravnost, odlasku mladih LGBTI osoba iz zemlje, i njenim motivima za ostankom u BiH.

Možeš li nam, za početak, reći nešto više o tvom aktivizmu? Otkud u Sarajevskom otvorenom centru i šta si dosad radila?

Angažman u Sarajevskom otvorenom centru mi je počeo prije četiri ili pet mjeseci. Moja priča o aktivizmu ustvari počinje 2015. godine, kada sam prvi put otišla na Pitchwise, a to je Festival ženske umjetnosti i aktivizma koji organizuje Fondacija CURE. Tu sam se prvi put susrela sa LGBTIQ ljudima, sa feminizmom općenito, i onda je to bio početak moga puta u svemu ovome. Nakon toga uslijedio je niz kampova, seminara, štošta. I onda, kada sam počela živjeti ovdje u Sarajevu zbog fakulteta, pošto studiram na Fakultetu političkih nauka, Sigurnosne i mirovne studije, bila sam aktivnija u Sarajevskom otvorenom centru i tada me je Lejla [aktivistkinja SOC-a] pozvala da postanem članica njihovog tima. LGBTIQ mi je baš bliska tema, zato što sam i ja pripadnica zajednice, odnosno, ja sam panseksualna osoba. Da pojasnim šta to znači – to znači da volim sve i svakoga, tačnije nije mi bitan rod niti spol partnera/ice. Pored toga sam, također, vegetarijanka, time se borim i za prava životinja.

Zašto si se uopće počela ozbiljno baviti aktivizmom?

Iskreno, to je došlo samo od sebe. Nije bila odluka kao “sad ću se time i time baviti”, nego jednostavno, to je bio nekako moj put. Kako je u Travniku LGBTIQ zajednica nevidljiva, nisam imala “touch” sa ljudima. Bila sam ja u razredu, koja sam se autovala, i nekoliko djevojaka se autovalo meni, ali to je to bilo. Bio je još jedan moj susjed koji je bio gej, ali on je bio, također, u Sarajevu. Onda, kada sam počela upoznavati širu LGBTIQ zajednicu Bosne i Hercegovine, posebno u Banjaluci, jer je Banjaluka meni nekako bliska srcu, počela sam se konektovati sa njima, i shvatati bit LGBTIQ aktivizma, posebice zato što ja potječem iz jako religiozne, tradicionalne porodice, za koju je biti gej “ne dao Bog nikome”. To može svuda, ali “ne u mojoj kući, ne pod mojim krovom”. Onda je moj aktivizam prvo počeo kod mojih roditelja – ljubav je ljubav, svi mi zaslužujemo da volimo i da budemo voljeni/e.

Ustvari, to je aktivizam koji je krenuo kod kuće, uslijed potrebe da sama sebe odbraniš?

Da! Upravo tako. Prvobitna reakcija roditelja su bile uvrede, potom prijetnje, a posljednja stavka jeste “radi šta god hoćeš, ali kada mi umremo.” Ali, ja radim već šta hoću. Iz toga je proizašlo da radim gerila akcije u Travniku, sa jednim drugarom dok on nije otišao u Ukrajinu – gej muškarac koji je otišao u Ukrajinu. I onda ovdje, jednostavno kada imate tu zajednicu, imate i snagu da radite nešto konkretnije. Odnosno imate poriv da radite nešto konkretnije, jer u suštini niste sami.

Kada generalno posmatraš populaciju mladih ljudi u našoj zemlji, šta misliš koji su to njihovi zajednički problemi koji ih prisiljavaju da napuste zemlju?

Općenito meni, kao mladoj osobi, problem je manjak prostora da se slobodno izražavaš, da budeš ono što jesi, da radiš ono što želiš. Onda, sa druge strane, imate tu činjenicu da je stopa zaposlenosti izuzetno niska. Činjenica je da bosanskohercogovačko društvo jeste još uvijek jako homofobično, te ukoliko ste autovana gej osoba time imate znatno manje šanse da ćete dobiti posao. Možete imati sve tražene kvalifikacije, ali ukoliko je poslodavac homofobičan, džaba sve. Mene kao aktivistkinju izrazito nervira pasivnost društva i tiranija vlasti kakvu mi imamo ovdje. Koliko smo mi općenito pasivni, koliko trpimo sve. Svi i sve smo mi ugrožene u ovome društvu, samo pripadnici i pripadnice LGBTIQ zajednice, zajedno sa marginalizovanim grupama su ugroženije od ostalih. Trpimo mi to sve, a niko ne ustaje, pojedinci i pojedinke koji već dugi niz godina ustaju i bore se protiv toga, oni su tu. Niko da s njima kritikuje, i to me frustrira općenito.

Šta misliš da li postoje neki specifični okidači zbog kojih mlada LGBTI osoba odluči napustiti zemlju kao, recimo, napad ili gubitak posla zbog seksualne orijentacije, ili je prije riječ o kulminaciji višegodišnjeg nezadovoljstva?

Oboje! I stvar momenta i dugogodišnjeg iskustva. Jer jednostavno, ako ne možemo imati nekakav izlaz iz ove situacije, naravno da ćemo pronaći drugi način. Odnosno, to bi bila druga država. Ukoliko me neće cijeniti država u kojoj jesam, ukoliko me neće cijeniti društvo u kojem živim, da li me zaslužuju? Baš dolazi do toga da li me zaslužuju. Da li ja to zaslužujem kao osoba, da me se tako tretira, i da živim u takvom društvu? Radije ću otići gdje će me cijeniti više, gdje ću biti ono što jesam, i gdje ću biti slobodna. U punom smislu riječi slobodna.

Da li ti razmišljaš o odlasku?

Ja ne razmišljam zbog ovih razloga toliko, jer meni je trenutno okej. Meni borba daje povod da nastavim živjeti. Ali ne razmišljam. Zbog nekih drugih razloga da, jer želim putovati, nisam osoba koja miruje, to je jedini razlog zašto bih otišla. Ali jednostavno meni kao osobi, pruža mi nadu, pruža mi životnu energiju to da se borim.

A šta bi bili razlozi za koje misliš da bi te definitivno doveli do toga da odeš?

Potpuno odbacivanje, odbacivanje u potpunosti od porodice, postoji ta mogućnost uvijek. Možda i kada bi mi bliske prijateljice otišle, tada bih otišla i ja. Jer koga ćeš imati na kraju, nikoga osim sebe. Ali mislim da ne bi uopšte bilo ovo opće nezadovoljstvo koje vlada u društvu moj razlog odlaska. Jer nezadovoljstvo, koliko god ružno zvučalo, stvara želju i potrebu da se transformiše u opće zadovoljstvo.

Da li ti imaš bliske LGBTI prijatelje i prijateljice koji su napustili zemlju?

Ne.

Nemaš?

Ne, jednostavno tog jednog drugara iz Travnika, koji je otišao, a prvenstveno je otišao zbog nezaposlenosti, jer nije mogao uopšte pronaći posao, ali to je jedina osoba iz mog društva koja je otišla.

Ali će otići?

Možda.

Kada razgovaraš sa prijateljima i prijateljicama iz LGBTI zajednice kakvo mišljenje vlada kada je riječ o odlasku iz zemlje? Da li su njihovi razlozi za odlazak u vezi sa seksualnim i rodnim identitetima ili više sa generalnim beznađem koje vlada u zemlji?

Više je generalno beznađe. Kao što rekoh, ti njihovi identiteti jesu važni, ali nisu razlog zbog kojeg bi otišli. Općenito, moje društvo u kojem se ja krećem, prilično je, opet, mlado, mi ne pričamo o tome, kao “moramo otići” zbog nezadovoljstva, ali to je možda problem moga društva, zato što su to većinski aktivisti i aktivistkinje, koji smatraju da ako ostanu ovdje, napravit će nekakvu promjenu. Želimo tu promjenu, želimo da učestvujemo u tome. Bitnije nam je to učestvovanje u promjeni i pravljenje te promjene nego odlazak, jer odlaskom nećemo ništa promijeniti.

 

Sarajevski otvoreni centar nudi pravno savjetovanje za LGBTI osobe, ukoliko ste žrtva progona na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta i tražite azil u drugim državama, ali i pravnu podršku za različite druge probleme sa kojima se LGBTI osobe susreću u BiH. Više na sljedećem linku.

Komentari

komentara