Ana: Bliski susreti sa osobama iste vrste

Prije sam se pitala kako od homofobnog djeteta nastaje biseksualka. U mom slučaju, trebalo mi je dvadeset i kusur godina da oljuštim sa sebe slojeve ličnosti, slojeve koje mi je nabacilo društvo, odgoj i odrastanje u maloj sredini, i shvatim da ne nastaje, nego se rađa sa tobom. Kad sam bila dijete, bilo je kul izjavljivati kako mrziš pedere i lezbejke, i nije bilo nikoga kome to nije bila omiljena uvreda. Samo što neki ostaju u fazi dječije, nepromišljene homofobije, a neki, kao ja, u jednom momentu otkriju u sebi ono od čega su bježali u djetinjstvu. Čak i kad shvatiš da si rođena s tim i dalje bježiš. Barem sam ja bježala, misleći da je faza. Pojam faza u ljudskom mozgu skoro pa idiomatično ide sa pojmom biseksualnosti. Ni biseksualke i biseksualci odmah nisu svjesni istinitosti svojih osjećaja i privlačnosti ka osobama istog spola.

Prvo zaljubljivanje u osobu istog spola kod mene se desilo spontano, brzo i, recimo, promišljeno. Kad sam otišla iz svog rodnog mjesta, prvi put u životu sam se našla u društvu homoseksualnih osoba. Naravno, nisam mogla da ne pomislim na to kako bi bilo, kad bi bilo. Probivši mentalnu barijeru i učvršćenu misao o nepojmljivosti mene i druge žene, ja sam se našla licem u lice sa njom. Bliski susret sa osobom iste vrste. Ne mogu ni opisati kako mi je bilo nakon toga. Plač, gađenje, strah od Boga, strah od roditelja i na koncu, zaljubljenost. No, teško je priznati da si zaljubljena u ženu na sličan način kako si nekad bila zaljubljena u muškarca. Ali kad priznaš, osjećaš u sebi da je to prirodno. Prirodno je da je volim. Zar se ne zaljubljujemo u osobe, a ne u spolne organe?

Ipak, ne doživiš prosvjetljenje kad sebi priznaš da možeš voljeti ženu. Voljeti ženu zato što je osoba, a zbog istog razloga voljeti i muškarce. Ne želim zvučati pretenciozno, ali ja jesam od onih koji gledaju izvan okvira rodnih uloga. Ja nisam žena s muškim crtama, niti žena koja želi biti muškarac. Ja sam osoba koja ne sudi po spolu, ni sebe, ni druge. I znam da je to osobina koju bih rado i korisno prenijela na ostatak svijeta. Ipak sam svjesna da društvo zahtijeva etikete. Zahtijeva od tebe da se izjasniš kao žena koja voli žene, kao žena koja voli muškarce i da se nosiš sa stigmom razvratne ako se izjasniš kao biseksualka. Rijetki žele shvatiti da biseksualke dolaze u raznim oblicima i s različitim ličnostima, i nisu žene koje su automatski seksualno slobodne i spremne na sve. To je ono što društvo ne shvaća. Biseksualke ne nailaze na potpuno razumijevanje ni u okvirima lezbejske populacije, često se biseksualnost smatra ili fazom ili prelaznim oblikom do lezbejstva. Mi se smatramo neodlučnima. Zar to nije ista potreba za etiketiranjem kao i u heteroseksualnom društvu? Ostaje mi činjenica da me niko ne shvata ozbiljno, kad već pričamo o seksualnosti. Ostaje mi izrugivanje i zbijanje šala na račun mojih osjećanja od strane najbližih prijatelja, šala tipa: „Opet si se zaljubila u curu, do kada li će to trajati?” Trajati će koliko treba da traje, isto kao i sa muškarcima. Prije se nisam mogla zamisliti u dugoj i ozbiljnoj zajednici sa ženom, sad mogu. Mogu zato što se razvijam i sazrijevam na tom planu. Sama sa sobom, ne očekivajući podršku od strane društva i najbližih. Ipak, osjećam ljutnju kad shvatim da sam odustala od zahtijevanja podrške, a sama je dajem. Dajem je zato što se podrazumijeva da je neodgovorna trudnoća normalna, da je normalno da se djevojka uda za muškarca koji je maltretira, da je normalno da je žena finansijski ovisna o muškarcu i da je normalno da muškarac bira, a žena da bude izabrana. A nije normalno što ja samo želim isti status sa partnerom ili partnerkom, zavisno od toga ko je meni kompatibilniji. I nije normalno kad kažem da se mogu zamisliti sa ženom u zajednici kakva se podrazumijeva da bude isključivo muško-ženska? Kad bih dobila samo trenutak pažnje od strane mase, postavila bih pitanje: ako smo evoluirali i nadrasli svoje prirodne nagone, kao što je nagon za produženjem vrste, ako smo počeli upražnjavati spolne odnose zbog drugih razloga osim navedenog nagona, ako smo ga počeli upražnjavati kao čin ljubavi ili zabave, zašto ne možemo prihvatiti kao svojstveno ljudskom biću privlačnost prema osobama istog spola? Biće da se nikome ne da misliti o tome. Biseksualke ne postoje u okvirima bosanskohercegovačkog drustva. Ne postojimo u očima naših roditelja, prijatelja i okoline. Štaviše, majka mi je jednom prilikom rekla da je to još gore nego pederluk i lezbejstvo.

Ana Jakupović, 23

Tekst preuzet iz publikacije Više od etikete. O ženama koje vole žene.

Komentari

komentara