Bh. građani/ke na Beograd prideu 2018: Nisam ni shvatala koliko mi fali ta sloboda i neosvrtanje oko sebe svaki dan

Piše: Selma Kešetović

Prvi Beograd pride dogodio se, zapravo, imao je tendenciju da se dogodi već 2001. godine kada je grupa LGBTI aktivista/ica jednostavno odlučila da izađe u šetnju, smatrajući da je Beograd, nakon pada Miloševićevog režima – spreman za nju. Nije bio. Sada je već neslavan dio povijest krvavi napad koji je potom uslijedio u namjeri da zauvijek ućutka drugačije načine bivstovanja.

Sedamnaest godina kasnije, promjena je uslijedila. Nije preko noći. Nije gotova. Ali je došla. Procjenjuje se da je na ovogodišnjem Beograd prideu bilo više sudionika/ica nego policije. Hod je bio duži, a u Studentskom parku u Beogradu bio je i otvoreni party. Prošle godine, prideu se pridružila srbijanska premijerka Ana Brnabić, a to je uradila i ove godine, što može davati naznake da sam vrh struktura moći u Srbiji odobrava povorku, premda su o tome mišljenja unutar zajednice podijeljena. Ono što je osjetno drugačije jeste „lakša“ atmosfera okolo same povorke, pa se sudionici/ce nadaju da će u nekih od narednih godina moći hodati sa ljudima koji će ih podržavati uz ulice, a ne policajce/ke koji/e će ih čuvati od homofobnih grupa.

U povorci je šetalo, neki/e i po prvi puta, nekoliko građana i građanki Bosne i Hercegovine koji/e su dijelili/e slavlje i ponos u glavnom gradu Srbije. Među njima je bila i članica tima Sarajevskog otvorenog centra Vladana Vasić:

„Biti na Beograd prajdu ove godine i vidjeti napredak koji je ostvaren na polju okupljanja LGBTI osoba me stvarno inspirisao da vjerujem da takve promjene mogu da se dese i u BiH. Hodati ulicom kojom prolazei građani/ke, roditelji s djecom na prajdu, s osobama koje volim, bilo je zaista oslobađajuće i preplavljujuće. Mislim da nisam ni shvatala koliko mi fali ta sloboda i neosvrtanje oko sebe svaki dan.“

Član Tuzlanskog otvorenog centra, Admir Adilović, po prvi put je šetao na prajdu i ponio veliko uzbuđenje:

„Beograd Prajd 2018 je ujedno i moj prvi prajd i mogu reći da je nadmašio sva moja očekivanja. Polako se šetamo ulicama na putu do Slavije i osjećaj je nevjerovatan, svi ljudi su toliko nasmijani, sretni, šareni… Toliko boja i sreće nisam vidio nikada nigdje. Onda prilazimo mjestu odakle prajd kreće i počinjem se ježiti, ne od straha da će nas neko napasti, već zato što osjetim ljubav, ljubav koja je iskrena. Vidim ljude koji se grle i čestitaju si međusobno prajd, nisam ni znao da se prajd čestita, ljudi koji se nikada do sada nisu sreli grle se i iskreno daju čestitke jedni drugima. Polako kreće uvodni govor i moram priznati da me ovogodišnja kuma prajda Suzana Trničić posebno oduševila jer mi je njen govor dao energiju za dalju borbu. Povorka kreće, krećemo se šetati, ustvari plešem ulicama Beograda, osjećajući se upotpunosti slobodno. Ljudi su postali preumorni od vođenja dva života svakodnevno i smoreni od toga da se moraju skrivati kako bi se uklopili u društvo da je ovih par sati jednostavno neprocjenjivo. I moram dodati da mi je bilo vema drago vidjeti toliki broj trans zastava.“

Nakon što su zajedničku fotografiju sudinika/ica Beograd Prajda prenijeli bh. mediji, uključujući i tuzlanske, Admir se nenadano našao u potpuno out situaciji koja je, nasreću, završila pozitivno:

„Jednostavno to nisam očekivao, očekivao sam da srbijanski mediji to prenesu, ali ne i bosanski,  bukvalno sam mislio da ću zbog toga imati ogroman problem na poslu, ali sam izuzetno pozitivno iznenađen shvativši da mi kolege pišu kako bi mi rekle da uživam ali da se čuvam, što je fantastično.„

Mi ne tražimo prava, mi ih zahtijevamo

Ovo je bio prvi pride i Amini Imamović koja je svuda širila radost i oduševljenje:

„Beograd pride je moje prvo iskustvo pridea i vjerujem da će zato ostati jedna od onih divnih odabranih uspomena. Ne samo da su me divni ljudi na prideu ispunili pozitivnom energijom i ljubavlju, nego su mi omogućili i rast želje i nade za prajdom u BiH koji će se kadtad desiti, jer kao što je jedan od prisutnih na prideu rekao: „Mi ne tražimo prava, mi ih zahtijevamo.“

Marija Vuletić iz Fondacija Cure osjeća ovaj pride posebno bitnim jer se sa gorčinom prisjeća prajda u Beogradu 2010. godine koji je, i pored policijskog koridora, brojao 141. povrijeđenu osobu i grad u potpunom kaosu.

„Pride u Beogradu je za mene svake godine jedno od najljepših iskustava u godini. Bila sam na prideu 2010. godine u Beogradu, i to iskustvo mi je donijelo traumu i svake godine kada se ovakav drži u istom gradu, moje srce bude puno i shvatim zašto radim ovo što radim. Pride je bio predivan, slobodan, srećan, veseo i šaren i još jedan korak bliže onome što želimo – jednakost i slobodu.“

Na kraju, Aida Malkić upozorava da je pride važno postignuće, ali ne krajnja destinacija borbe koja nam još predstoji:

„Učešće na paradi ponosa je gorkoslatko iskustvo. Vesela atmosfera, divna energija i osmijesi na licima učesnika/ca parada govore da smo uspjeli/e i ustrajali/e u našoj borbi da slavimo ljubav na ulicama grada. Ipak, činjenica jeste da još uvijek moramo podsjećati na konstantno kršenje ljudskih prava LGBTI osoba i da nam predstoji još mnogo ličnih i grupnih borbi kako bismo stvorili društvo tolerancije, nenasilja i nediskriminacije.”

Komentari

komentara