BIH DUBOKO HOMOFOBNO DRUŠTVO

Tekst prenosimo sa portala Inforadar.ba, autorica Gordana Katana

Od Povorke ponosa povećan broj prijava za napade na LGBT osobe

Branko Ćulibrk djeluje u Centru za mlade “Kvart” i više puta aktivisti te organizacije bili su izloženi verbalnim i fizičkim napadima. Bitno je navesti da njegovi sugrađani, posebno srpske nacionalnosti, toleriraju to što su im prvi susjedi osuđeni ratni zločinci, ali je zato na zgradi gdje je smješteno sjedište „Kvarta“ osvanuo natpis – „Ubij pedera“

U posljednjih nekoliko mjeseci, a nakon održavanja prve Bh. povorke ponosa, povećan je broj prijava napada na LGBT populaciju.

Informacija, koja je potvrđena iz same organizacije Bh. povorke ponosa, može da znači dvije stvari. Najprije da su ohrabrene sve one stigmatizirane osobe koje ranije nisu smjele da prijavljuju vlastita zlostavljanja, ali isto tako može da znači i da je homofobija u bh. društvu produbljena a povećan broj onih koji iz revolta zbog „pokazivanja“ pripadnika LGBT populacije vrše sve otvorenije napade na njih.

GENERALNA SOLIDARNOST

Kako god, Prijedorčanin Branko Ćulibrk, jedan od organizatora Povorke ponosa, koji se prije niz godina javno autovao kao pripadnik LGBT populacije, za Inforadar kaže da – sa dva mjeseca otklona – još nema značajnijih pomaka u društvu koji su se očekivali kada je u pitanju položaj LGBT osoba.

Ono što je važno, dodaje, jeste da je Pride bio dobro organiziran, da je odziv bio veliki, i to ne samo LGBT osoba, nego i ostalih građana koji su podržali jednu marginaliziranu populaciju.

„Ostvareno je ono čemu smo i težili, a to je ideja generalne solidarnosti koja je prepoznata“, navodi Ćulibrk. Te dodaje da, uprkos povećanom proju prijava za napade na LGTB osobe, odnosno zločina iz mržnje, jako malo takvih napada se procesuira. Problem neadekvatnog kažnjavanja napadača leži i u činjenici da se zakoni u BiH razlikuju od kantona, entiteta do nivoa države te se napadi na LGBT osobe negdje tretiraju kao prekršaj, dok se u RS-u sankcionišu u skladu s Krivičnim zakonikom kao krivično djelo zločin iz mržnje.

„Stoga tužiteljstva trebaju usvojiti jedinstvenu prasku tretiranja zločina iz mrženje“, smatra Ćulibrk. On očekuje da se početkom ove godine donese akcioni plan o položaju LGBT osoba.

„Ono što i dalje nije riješeno jeste usvajanje zakona o istospolnim partnerstvima, što je za sada inicirano samo na nivou Kantona Sarajevo“, ističe naš sugovornik.

Stav Ombudsmena za ljudska prava jeste da Institucije vlasti „imaju proaktivnu obavezu da unaprijede prava pripadnika LGBT populacije i da ih zaštite od govora mržnje, uvreda, nasilja, kao i od bilo kojeg oblika diskriminacije“.

„Način na koji jedno društvo tretira LGBT osobe oslikava način na koji se društvo odnosi prema svemu što je različito, a upravo u različitostima se ogleda bogatstvo i progresivnost jednog društva“, jasno upozoravaju ombudsmeni.

U teoriji to je tako. U praksi autovati se kao pripadnik LGBT populacije u BiH i dalje je sasvim druga priča. Koliko puta ste čuli da građani, oni manje rigidni koji ne urlaju „ubij, ubij pedera“, izgovaraju fraze „ma poznajem ja momka koji je homoseksualac i on je normalna osoba“. Ili, „nemam ja ništa protiv njih, ne tiče me se šta rade u svoja četiri zida, ali zašto to moraju javno pokazivati“.

Nerazumijevanje i neprihvatanje različitosti, slobodnog izražavanja sopstvene seksualne orijentacije i stigmatizacija na tom zasnovana bili su stoga samo dio razloga što je u septembru u Sarajevu organizirana i održena prva BH Povorka ponosa. Koja je, uostalom, kao i niz drugih tema izazvala različite reakcije u javnosti. Od podrške niza ličnosti iz javnog života, koji su se priključili kampanji Ima izać, do onih koji su događaj iskoristili kako bi ustali u zaštitu „tradicionalnih obiteljskih vrijednosti“.

NE SMETAJU ZLOČINCI, SMETAJU „PEDERI“

No, daleko veći problem s kojima se suočavaju pripadnici LBGT populacije jeste njihova svakodnevnica. Od autovanja u vlastitoj obitelji, zajednici u kojoj se živi.

Govoreći o vlastitom iskustvu, Ćulibrk navodi da mu je najteže padalo da se, zbog činjenice da živi u Prijedoru i da je građanski aktivista angažovan na pitanjima suočavanja s prošlošću u sredini gdje je najveći broj lica osuđenih za ratne zločine nad nesrpskim stanovništvom tokom proteklog rata, njegov rad zbog seksualne orijentacije nastojao diskreditovati.

„Nije isto biti autovan u Sarajevu, Prijedoru, Živinicama, ili nekoj drugoj sredini. I što je iznenađujuće, baš u malim sredinama okolina vas lakše prihvata jer su ljudi više okrenuti jedni drugima. U velikim gradovima se izgubite u masi, i niste toliko izloženi. Ali sredine poput Prijedora nose veću težinu tog autovanja, pogotovo ako otvarate teme koje su sa stanovništva vlasti neprihvatljive. Tada počinju pritisci“, pojašnjava Ćulibrk.

Podsjeća i na činjenicu da je, u vrijeme kad je pokrenuta inicijatva Jer me se tiče, tadašnji gradonačelnik Prijedora Marko Pavić jasno poručio da neće podržati inicijativu „koju vode pederi“. Na isti način bili su targetirani i od određenih portala.

Ćulibrk djeluje u Centru za mlade Kvart i više puta aktivisti te organizacije bili su izloženi i verbalnim i fizičkim napadima. Ono što je bitno navesti jeste da njegove sugrađane, posebno srpske nacionalnosti, ne iritira činjenica da su im prvi susjedi osuđeni ratni zločinci, i oni to tolerišu, ali na zgradi gdje je smješteno sjedište Kvarta osvanuo je natpis – Ubij pedera.

Važno je, ističe on, da se LGBT osobe moraju osnaživati uz veću podršku društva i institucija kako bi prijavljivale nasilje i diskriminaciju kojoj su izloženi. I to se dešava, kaže Ćulibrk, upravo nakon prve BiH Povorke ponosa.

„Meni se javio veliki broj mladih ljudi koji su izloženi nasilju unutar vlastite porodice nakon što su se unutar nje autovali kao LGBT. To se mora mijenjati, jer porodica mora stati uz svoje članove, ona je ta koja im prva mora pružiti podršku“, naglašava Ćulibrk.

OSTVARITI PRAVO NA „VIDLJIVOST“

Selma Kešetović, građanska aktivistica Tuzlanskog otvorenog centa i jedna od organizatorica Povorke ponosa, ukazuje na problem predrasuda koje u društvu vladaju prema pripadnicima LGBT populacije. Drugačija seksualna orijentacija, a s tim se susrećemo svakodnevno, vrlo često se tretira kao „neprirodna ili bolest“, i to neovisno od nivoa obrazovanja takvih osoba.

„Mi kada razgovaramo sa sutkinjom, policajkom, dakle osobom koja obnaša javnu dužnost, ne razgovaramo s njom privatno, nego kao predstavnicom države. I te osobe mogu privatno imati u svoja četiri zida mišljenje kakvo hoće, ali ga ne mogu iznositi dok obavljaju svoju dužnost. Poštivanje zakona je samo jedan front borbe, ali mi se moramo boriti na svim frontovima. Moramo raditi i radimo s heteroseksualnim osobama da im približimo LGBT populaciju, da shvate da su to živi ljudi, da rade i žive tu oko nas i da nisu drugačiji. Da su to naša braće i sestre, da su tu s nama, kako bi se predrasude mijenjale“, poručuje Kešetović.

Jednako kao što heteroseksulane osobe imaju pravo na pun život, na vidljivost u javnosti, a ne samo u svoja četiri zida, ista prava moraju imati i pripadnici LGBT populacije i transrodne osobe.

LGBT osobe moraju imati mogućnost da stupe u brak, da budu ravnopravne, jer najopasnije je svoditi ih samo na ono što jeste njihova seksualna orijentacija, suglasni su naši sugovornici.

I zato se na kraju ponovo vraćamo na preporuke ombudsmena, koji ukazuju da treba kontinuirano provoditi mjere i aktivnosti posvećene podizanju svijesti javnosti o neophodnosti poštovanja prava LGBT osoba te podsjećaju na obavezu organa vlasti da neprekidno rade na zaštiti prava manjinskih grupa. Ombudsmeni poručuju da sva ljudska prava, uključujući slobodu govora i izražavanja, slobodu okupljanja, prava na privatnost i porodični život, treba da budu jednako dostupna svima, uključujući i LGBT populaciju, bez diskriminacije.

 

Komentari

komentara