Biti aut na poslu – zakoni vs. realnost

Piše: Aida K.
Foto: humanrights.org.ua

Redovi mladih ljudi pred stranim ambasadama, ogoljeni od nade i vjere u budućnost u vlastitoj zemlji, čekaju da dobiju vizu za neku bolju životnu priču, u kojoj će imati priliku iskoristiti vlastiti potencijal i u kojoj će se cijeniti njihov rad i sposobnost. Oni koji ostaju, svakodnevno se suočavaju sa sistemom čija pokvarenost u srži zaudara i širi se po svim dijelovima društvenog života. Pronaći posao nakon završetka školovanja, biti pravedno plaćen za obavljanje istog, sve više zvuči kao bajka. To je, nažalost, postala naša realnost.

Međutim, šta se dešava kada svemu tome dodamo teret skrivanja vlastitog identiteta? Kada krijemo koga volimo, kada krijemo vlastito postojanje, zbog straha od gubljenja izvora sa kojeg napajamo svoju potrebu za egzistencijom, zbog straha od gubljenja posla, nakon što smo postali jedni od onih sretnih koji su uspjeli da ga nađu?

“Uvijek sam ulazila u rasprave sa ljudima koji su smatrali da je autanje jedno od ključnih elemenata u izgradnji puta ka društvenom prihvatanju LGBTI osoba”, govori mi Merima, moja prijateljica, koja ni sada, zbog posla na kojem radi, nije željela otkrivati svoj puni identitet. “Moj život je samo moj. Zašto bi nekog trebalo zanimati s kim ja idem poslije posla, s kim živim, koga volim…”, nastavlja, stvarajući podlogu za neku drugu priču, neku drugu tegobu koja je ostavila neki trag na njenom licu, koja se upila u njene oči, pa ne mogu jasno da procijenim emocije koje izviru iz njih. “Ali, znaš, nekako i sve to postane previše. Već godinama slušam o njihovim životima sa svojim partnerima i partnericama. Stotine petaka ispunjenih pričom o planovima za vikend, isto toliko ponedjeljaka i priča o provedenim romantičnim odmorima, stotine opravdanja za nervozu zbog svađe sa partnerom ili partnericom… Stotine rečenica ‘znat ćeš kad se udaš’ ili ‘možeš ti ostati duže, nisi udata’. Mogu ja i vikendom raditi, jer mi, slobodni, svakako nemamo nikog ko nas čeka kući…”

Možda ova njena priča i ne bi bila toliko posebna da Merima nije u vezi već skoro šest godina  – sa djevojkom. Kada su prije tri godine počele da žive zajedno, sa kolegama nije dijelila uzbuđenje koje su dijelile kolegice koje su počinjale život sa svojim partnerima. Nije tražila razumijevanje kada su prolazile kroz teške periode, pa im je valjda još više uskraćivala i one sretne. A bilo ih je mnogo. Za kolege na poslu, ona je slobodna, heteroseksualna djevojka koja živi sa cimerkom. Često je znala reći da je tako lakše, da rizik koji donosi istina ne vrijedi koliko vrijedi novac koji dobija radeći posao koji radi, i koji joj osigurava finansijsku samostalnost potrebnu da bi mogla imati kakav-takav život sa svojom djevojkom. Danas je nešto drugačije. Kao da se lomi taj zid kojim je ogradila njihov svijet debelim ciglama tvrdnji da nije bitno mišljenje onih koji ne razumiju njihovo postojanje. Ne ruši ga samovoljno. Čini mi se da sam pada pod riječima kojima upravo ti ljudi kamenuju tu ohabanu tvrđavu. Što više pada zid, to se bol dublje urezuje u nju.

“Nešto se slomilo u meni”, konačno je izustila ono što već neko vrijeme vrišti iz nje. “Bio je još jedan od tih ponedjeljaka. Čekala sam da druga kafa od ujutro ‘proradi’, kad sam čula da jedan od kolega govori ‘Evo, biće i kod nas parada’.” Salvu negativnih komentara koji su ubrzo ispunili radni prostor uporedila je sa kamenčićem bačenim u vodu, koji, bez obzira na svoju veličinu, uspije proizvesti valove koji se šire i postaju sve veći. “Vrtili su mi se u glavi svi oni razlozi zbog kojih mislim da nije pametno da se uključim u raspravu. Osjećala sam da bi svaka rečenica koja bi bila u suprotnosti sa njihovim stajalištem, odala činjenicu da sam i ja jedna od tih osoba za koje bi oni ‘našli lijek’. Zato sam šutila, sakrivala vlastito crvenilo i povremeno se smješkala. Ali, prvi put sam osjećala da me guši vlastita tišina…”

Već mnogo puta do sada smo razgovarale o tome da strah od neprihvatanja njene seksualne orijentacije od strane njenih kolega, ali i nadređenih, nije nešto što treba biti prihvaćeno kao sastavni dio života. Ali on to u ovom slučaju jeste. Rečenicom da ne mogu razumjeti zašto šuti, dok se ne nađem u njenoj poziciji, uvijek pobije sve moje argumente.

Zakonska zaštita radnih prava LGBTI osoba

Mnogo je Merima u BiH. Mnogo je onih koji se boje da će priča o njihovom privatnom životu, izvoru zadovoljstva i sreće, presušiti izvor prihoda koji im osigurava posao.

Na povratku kući, eho njenih riječi je još uvijek odjekivao duboko u meni. Da li je taj strah opravdan, da li je tu kao prirodni instikt preživljavanja koji treba da sačuva osobu od većeg zla ili nesreće, ili je to onaj koji paralizuje čovjeka pa on ostane ukopan na mjestu, bez daha, čekajući da ga klatno života pokosi? Kakva su radna prava LGBTI osoba u BiH i da li su zakonski zaštićeni od diskriminacije na radnom mjestu? Da li osoba može biti otpuštena zbog svoje seksualne orijentacije? Šta kaže zakon?

“Ne mogu”, navodi Sevima Sali-Terzić, viša savjetnica sudije Ustavnog suda BiH, “Zato što Zakon o radu FBIH (Sl. gl. br. 26/16 i 89/18) u članu 8. zabranjuje diskriminaciju radnika i lica koja traže zaposlenje po bilo kom osnovu. Otkaz isključivo zbog seksualne orijentacije bio bi stoga nezakonit. Sličnu odredbu sadrži i član 19. Zakona o radu RS (Sl. gl. br. 1/16 i 1/18). U drugim slučajevima, ako radnik dobije otkaz u skladu sa zakonom, članom 114. stav 3, regulisano je, ima pravo tražiti sudsku zaštitu i bez obraćanja poslodavcu.”

Dodaje da su prava LGBTI osoba na rad, i u vezi sa radom, zaštićena na isti način kao i prava svih drugih, upravo Zakonima o radu FBiH i RS kroz odredbe koje zabranjuju diskriminaciju po bilo kom osnovu. U slučaju da osoba bude otpuštena zbog toga što je LGBTI, ili zbog mobinga bude primorana dati otkaz, zakonski je zaštićena po osnovu entitetskih zakona o radu.

“Ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa odnosi se na sve radnike/ce bez obzira na seksualnu orijentaciju. Ta prava su regulisana glavom XII Zakona o radu FBiH, a uključuju i zaštitu prava iz radnog odnosa iz čl. 114. Ovim članom je propisano da je radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa dužan da, u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijeva od poslodavca ostvarivanje tog prava. Ako poslodavac ne udovolji ovom zahtjevu u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, radnik ima pravo podnijeti tužbu nadležnom sudu u narednom roku od 90 dana”, navodi Sali-Terzić.

U slučaju diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije, kao i u drugim slučajevima diskriminacije, prava svih radnika/ca su zaštićena Zakonom o radu FBiH. “Radnik ima pravo prema članu 12 tog zakona zahtijevati zaštitu od poslodavca u roku od 15 dana od dana saznanja za diskriminaciju. Ako poslodavac u narednom roku od 15 dana (od podnošenja zahtjeva) ne udovolji tom zahtjevu, radnik ima pravo podnijeti tužbu u daljnjem roku od 30 dana”, kazala je Sali-Terzić, te dodaje da je glavom XX regulisano pitanje nadzora nad primjenom propisa, a između ostalih, odredbom člana 162, stava 2, propisano je da i radnik može podnijeti zahtjev inspektoru rada za provođenje inspekcijskog nadzora.

Navodi da je na sličan način regulisana zaštita radnika u Republici Srpskoj, Zakonom o radu RS, koji jednako štiti sve osobe, bez obzira na seksualnu orijentaciju. “Osim toga, prema članu 202. Zakona o radu RS, nezavisno od postupka koji je pokrenuo pred poslodavcem ili nadležnim sudom, radnik se može obratiti inspektoru rada radi zaštite prava u roku od mjesec dana od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede. Za zaštitu od diskriminacije radnik može, prema čl. 25 Zakona o radu RS, pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za ostvarivanje prava i naknadu štete od poslodavca u skladu sa tim zakonom (dakle, opštim odredbama o zaštiti prava radnika)”, navodi Sali-Terzić.

I nakon odgovora – pitanja

Koliko ustvari znamo o vlastitim pravima? Da li pristajemo na diskriminaciju jer smo izgubili povjerenje u sistem? Zašto se bojimo ako su naša prava zakonom zagarantovana?

Mnogo je pitanja koja nemaju jasne odgovore. Svi smo mi individue, protkane svojim željama, motivima, strahovima, dilemama i čitavim spektrom emocija koje oslikavaju našu jedinstvenost, i svako od nas zna zašto ide tim putem, iako se nekome taj put čini težim. “Ne možeš razumjeti, dok se ne nađeš u toj situaciji”, kaže moja prijateljica Merima. Možda ne mogu, ali mogu ti reći da nećeš biti sama i nezaštićena ako se nekada otrgneš od straha i ponovo udahneš život. Zakon je štit koji, da bi ostvario svoju funkciju, mora biti korišten onda kada je to potrebno.

Komentari

komentara