Biti uz transrodno dijete nije izbor nego obaveza roditelja

Izvor: Diskriminacija.ba

Feride Unal iz Turske saznala je da ima transrodnog sina kada mu je bilo 19 godina. Danas njen sin ima 27 godina i punu podršku svoje majke, ali, nije oduvijek bilo tako. Šok, neprihvatanje i misli o samoubistvu bili su njena prva reakcija kada joj je sin rekao da je transrodna osoba.

“U tom trenutku sam istrčala napolje i jednostavno sam počela smišljati načine kako da se ubijem. Dok sam stajala napolju, jako glasno sam plakala sigurno cijeli sat. Pokušala sam doći sebi, i neki glas iznutra mi je rekao: Ti si majka, moraš biti pored svog djeteta, jer ako ti ne budeš, ko će”, opisala je Feride svoje iskustvo na regionalnoj konferenciji o stanju prava LGBTI osoba koja se prošle sedmice održala u Sarajevu.

“Mama, želim ti reći da godinama ne znaš ko sam ja ustvari i šta sam. Moje tijelo jeste ovakvo, ali ja se iznutra osjećam potpuno drugačije”, bile su riječi kojima se Feridin sin autovao. Za nju su uslijedili mjeseci plakanja jer, kako kaže, nije ništa znala o LGBT populaciji, niti o operativnim zahvatima.

“Onda sam sama sebi rekla, ti si jaka žena, jaka majka, i ovo ćeš prevazići i prihvatiti zajedno sa svojim djetetom.”

Feride je ispričala kako su problemi transrodnih osoba u Bosni i Hercegovini isti kao oni s kojima se LGBTI populacija suočava u Turskoj. Zbog toga je narednih godina bila stalna podrška svom sinu i pratila ga kako bi objašnjavala njegovu situaciju tamo gdje je to bilo potrebno. Jedan od takvih trenutaka desio se i prilikom upisa na fakultet.

“Otišla sam do šefa odsjeka i rekla da imam transrodnog sina i da ide na zajedničke terapije podrške, te ga pitala da li na njihovom fakultetu ima diskriminacije po ovom pitanju i da li imaju još LGBT osoba”, priča Feride. Uz sina je i danas, jer, kako kaže, ponekad običan odlazak kod porodičnog ljekara zbog prehlade može da predstavlja problem.

Put od nevjerice do prihvatanja

“Mislim da je najbitnije da roditelji budu uz svoje dijete. Ja znam iz iskustva da roditelji najteže prihvataju tu promjenu. Međutim, ako roditelji kao stup podrške i jačine ne bude tu uz dijete, sve ostalo pada u vodu”, objašnjava Feride i dodaje da je najveći uzrok početnog neprihvatanja neupućenost roditelja u ono što se dešava sa njihovim djetetom.

“Zato što mnogo roditelja misli da je to bolest, da je to nešto što se može izliječiti, dok ne shvate da to nije slučaj. Tek kada roditelji postanu podrška, i to dijete može biti slobodno i ne skrivati se ni od koga.”

O LGBTI populaciji, Feride je najviše naučila posjećujući Udruženje porodica i prijatelja LGBTI osoba LISTAG u Istanbulu.

“Tek tamo sam ustvari shvatila da ima još dobrih ljudi na ovom svijetu. Naučili su me da to nije bolest, naučili su me da se dijete tako rodi i da svi zajedno to možemo prihvatiti i da svi u tom udruženju imaju ista iskustva sa svojom djecom – da li to bili homoseksualci ili transrodne osobe ili bilo ko drugi. I tek tada sam shvatila da nisam sama, da nije jedino mene ovo snašlo i da ću dolaskom na sastanke zapravo moći pomoći svom djetetu i pružiti mu podršku.”

U mnogim slučajevima djeca, prije nego što otvoreno pričaju sa svojim roditeljima, prolaze kroz mnogo patnje zbog straha od neprihvatanja. Feride kaže da se i njen sin plašio da će završiti na ulici nakon autovanja.

“Dijete mi je reklo: Mama, ja više od 11 godina nisam znao ko sam. Nije mi bilo jasno šta se dešava, zašto je moje tijelo drugačije od onoga kako se osjećam. Nisam ti htio reći do 19. godine ko sam zapravo jer sam mislio da ćeš i ti mene izbaciti na ulicu kao što su drugi roditelji izbacivali svoju djecu.”

Prihvatiti – nije izbor, to je roditeljska dužnost

Sanji Stanojević, majci i osnivačici udruženja TransParent iz Hrvatske, transrodni sin se autovao kada je imao sedam godina. Sanja smatra da je važno da se djeca što ranije autuju, jer u suprotnom mnogo propate dok ne kažu roditeljima istinu. Roditeljska obaveza je prihvatiti svoje dijete i pomoći mu, kaže Sanja.

“Zašto uopće polazimo od toga da kao rodtelji imamo izbor da prihvatimo ili ne prihvatimo. Znači, ako je dijete došlo tebi – reklo ti je tako jednu stvar. Kao prvo, poznaješ svoje dijete i znaš kad ti nešto ozbiljno kaže. Ako ti to ozbiljno kaže, ako mu se to događa, ako ti je poklonio povjerenje i traži pomoć od tebe, kako možeš uopće kao roditelj reći moj izbor je da ja to ne prihvaćam.”

Sanja smatra da bi odbijanje roditelja da pomogne transrodnom djetetu moglo biti tretirano i porodičnim zakonom kao zanemarivanje djeteta, te da bi kao takvo trebalo biti i zakonski kažnjivo.

“…Nije izbor hoćeš li ti pomoći djetetu u tome ili nećeš, nego se to dogodilo tvom djetetu i jednostavno moraš poduzeti korake da njemu daš podršku.”

Roditelji naprave grešku jer traže sigurnost i garanciju u ovakvim situacijama, posebno kada je riječ o medicinskim tretmanima, smatra Sanja. Garanciju, međutim, ne mogu dobiti.

“Nema garancije – za život nema garancije inače. I onda u takvom jednom procesu, umjesto da pomogneš djetetu, ti nećeš jer ti treba neka garancija za nešto što ne možeš dobiti. Izgubiš vrijeme, izgubiš sebe, izgubiš na kraju i dijete…”

Komentari

komentara