Borba LGBTIQ osoba je još uvijek mukotrpna borba u kojoj mnogi i mnoge ginu

Piše Hana Obradović

Jednom mi je spomenula jedna kona u razgovoru kako sam, zaboga, strejt, i što nisam gej, ako već podržavam gejeve. Kono draga, i sve ostale i ostali – nemam ni više melanina u koži, pa sam anti-apartheid. Nisam ni Jevrejka, pa osuđujem Holokaust. Nisam Bošnjakinja, nego Bosanka i Hercegovka, pa sam samovoljno posjetila Srebrenicu kad mi je bilo 12. Nisam ni vjernica, pa postim. Nisam majka, ali poštujem izbor žene da bude majka. Nisam ni majka, ali volim djecu i ne volim pedofiliju (osobe koje ne znaju osnovnu razliku između seksa s pristankom a koji se ne može desiti ako osoba spolno opći s životinjom ili djetetom, neka se ne javljaju s argumentima da su gay osobe pedofili, tako vam svega svetog). Nisam ni transrodna, ali podržavam osobe koje se ne osjećaju dobro u tijelima u kojima su rođene/i i žele to promijeniti.
Nemam fizički invaliditet, ali moja prijateljica ima, i njene dnevne prepreke doživljavam kao prijetnju društvu ravnopravnih. Nisam preživjela ni seksualno zlostavljanje, ali svjesna sam da ima žena i muškaraca koji jesu, i sva moja uvjerenja vode ka pravednijem društvu gdje se silovatelji-ce krivično gone, bez pitanja žrtvi “Šta si nosila/o tu noć, koliko si popila/o i gdje si urinirala/o”?

Ovaj razgovor sam vodila bezbroj puta sa svojim roditeljima, sa svojim sestrama i bratom, rođacima i rodicama, kolegama i kolegicama – pa vas usrdno molim još jednom, a poštujem i pravo na drugačije mišljenje, da prije nego u potpunosti diskreditujete borbu LGBTIQ (lezbejki, gejeva, biseksualnih, transrodnih, interspolnih i questioning ili još se traži seksualni identitet), a koja datira još od 1920-ih godina prošlog vijeka, i koja je, baš poput borbe sufražetkinja za prava žena da glasaju, borbe američkih crnaca da se ukine ropstvo, bila i još uvijek je mukotrpna borba u kojoj mnogi i mnoge ginu, bivaju silovani-e po toaletima klubova, bivaju povrgnuti gnusnim ispitivanjima u policijskim stanicama uključujući i silovanje lezbejki kako bi joj se dokazalo da kad “oproba” falus, neće biti više lezbejka (Stoun buč bluz, pročitajte), i biva im negirano osnovno pravo na život.
I ako se pitate što ljudi traže pravo da paradiraju, “nek’ to rade u svoja 4 zida” – da ja vas pitam bi li vama bilo svejedno da vam fejsbuk počne sklanjati slike s vašim voljenim muževima, ženama, djevojkama i momcima, divne slike s ljetovanja, samo jer ih neko označava kao “neprimjerene”? TO SE ZOVE PRIVILEGIJA.

hana
Mi sretni i voljeni u društvu prijatelja i prijateljica na after vjenčanje partiju, i mlada u majici STOP HOMOFOBIJI!

 

Da držiš za ruku osobu koju voliš i da se ne bojiš da ćeš biti napadnut-a.

I bojite se za djecu, u kakvom će okruženju odrastati, a ne znate da nema goreg okruženja od vaše mržnje i krvoločnosti, od kućnog nasilja, jer mnogi od vas ne znate, da vam se djeca, rođaci, sestre i braća, prijatelji i prijateljice KRIJU i OUTIRAJU drugim ljudima, jer vama ne smiju. Je li to ljubav i je li to sigurno okruženje o kome toliko govorite?

Isto pitanje koje postavljam svome ocu i mami muslimanskim praktikantima, ljudima koje poštujem i cijenim neizmjerno za sva odricanja koja su prošli za moje bolje obrazovanje, i svome prijatelju prvenstveno, čovjeku kojeg znam već osam godina, i čiji su ateizam i ljubav mene usmjerili prema rušenju zidova, jeste – s koliko ste gej osoba porazgovarali u životu, a da ste znali njihovu orijentaciju? Onako realno, popričali o interesima, fakultetima, ljubavi, finansijama, hobijima – životu generalno?

To vam treba biti odgovor.

A na potencijalno pitanje kone što smo partner i ja zakonski ovjekovječili našu heteroseksualnu zajednicu ( i to je privilegija, ne pravo, jer pravo je kad je isti tretman svih), i što onda nisam u vezi s curom, je što sam baš prije tri godine i dva dana (11.juni 2013.) upoznala ovog čovjeka, i to baš intervencijom naše prijateljice lezbejke, i našeg gej prijatelja, kojima nije uopće smetala činjenica da smo se mi eto skužili i da se volimo.

Jer gej ljudima ne smeta moja ljubav s muškarcem, kao što strejterima smetaju homoseksualne ljubavi. I jer smo imali najbolje vjenčanje na svijetu, gdje se nismo ljubili samo moj partner i ja, nego i naš prijatelj i njegov dečko. I plesni podij su dijelili arhitekta, biolog, lingvistkinja-prevoditeljica-anglistkinja, filozof, filozofkinja, žena koja je doktorirala before it was cool i anglistkinja između ostalog, i sociolog, socijalni radnik, bilo je tu još mnoštvo ovih interesa, književnosti o kojoj se da pričati, valova feminizma, zaštite okoliša i nutricionizma, odgoja djeteta roditelja koji se ne odriču sebe a klincu pružaju sve od sebe, akivizma, kulture sjećanja – brate, znaš ono kad staneš s nekim i pričate 2 sata i skontate da ste pravo slični-e, i baš ti puca je l’ ta osoba voli kratke gaće ili bokserice, ili preferira jorgan pa deku, ili obrnuto?

I kono, posljednje u nizu – neće mi smetati odgajati lezbejku ili gej muškarca. Neće, majke mi. Pa me nemoj kleti.

Komentari

komentara