‘Call Me by Your Name’ – lijepa mistifikacija prve ljubavi koja skriva tragediju ormara

Izvor: Crol.hr
Foto: Call Me By Your Name / Facebook / Screenshot

Ljubavna drama “Call Me by Your Name” talijanskog režisera Luce Guadagnina je po javnoj recepciji nesumnjivo najvažniji film gej tematike iz prošle godine, a ovih dana, nakon što je dobio i oskarovsku nominaciju za najbolji film, počinje igrati u hrvatskim kinima. Donosimo kritiku Gordana Duhačeka, koji se, nasuprot većini, nije baš oduševio filmom koji je svojedobno sažeto opisao kao “buržujsku limunadu”. Upozorenje – tekst sadrži spoilere.

Birtijskim rječnikom, “Call Me by Your Name” poučna je ljubavna priča o tome što se dogodi kad se zaljubiš u autohomofobnu ormarušu. Nimalo iznenađujuće, u mnogim slučajevima se dogodi to da se na kraju priče ta autohomofobna ormaruša odluči raskinuti istospolnu ljubavnu vezu i stupiti u heteroseksualni brak, dok onom više emancipiranom partneru ili partnerici ostaje slomljeno srce i prilika da nauči važnu životnu lekciju.

Ovakav opis “Call Me by Your Name” nekima se može učiniti redukcionističkim, pa i vulgarnim, no cilj mu je demistificirati film kojem je mistifikacija koju proizvodi prva ljubav i pripadajuća joj žudnja ključna tema. Film je gotovo posve ispripovijedan iz prvog lica odnosno perspektive 17–godišnjeg Elija Perlmana (izvrsni Timothée Chalamet), čija se prvotna rezerviranost prema 24–godišnjem Oliveru (Armie Hammer) brzo pretvara u opsesivnu žudnju kakva je karakteristična za prvo zaljubljivanje, ali onda izrasta i u ljubav, možda i snažniju nakon što se njihova kratkotrajna ljetna romansa završi.

Idealizirani fag fatale u ormaru

Pogođenost perspektive najveći je dug scenarija Jamesa Ivoryja istoimenom književnom predlošku Andrea Acimana. Zbog Elijeva emotivnog stanja sve je oko Olivera manje–više mistificirano, što režiser Guadagnino izvrsno prenosi na platno, stvarajući upečatljivu atmosferu naoko beskrajnog ljeta tijekom kojega Elio ne prestaje Olivera pratiti svojim pogledom.

Američki student Oliver, koji je došao asistirati Elijevu ocu oko arheoloških istraživanja na sjeveru Italije, te gostuje preko ljeta 1983. godine u obiteljskoj vili kozmopolitske i dobrostojeće obitelji Perlman, ostaje tako do kraja samog filma enigma zato što je to tako prvenstveno za Elija.

Zahvaljujući takvoj Guadagninovoj mistifikaciji “Call Me by Your Name” izazvao je većinom ekstatične reakcije filmske kritike i publike koja se prepustila sporom tempu filma koji zrcali dokolicu ljetnog odmora privilegirane klase. Guadagninova mistifikacija prve ljubavi ujedno je najveća snaga i ključna mana ovog filma, jer ostati izvan nje nudi drugačiji pogled na sve ono što se na platnu događa.

Elio je inteligentni, izvrsno obrazovani i razmaženi sin jedinac bogatih roditelja, koji ne da ne reagiraju negativno kad shvate da im se sin zaljubio u drugog muškarca, nego ga u tome suptilno ali aktivno podržavaju. Cijela njegova okolina je postavljena tako da mu ugađa, od posluge koja za njime čisti i servira mu objede, pa do prijatelja, utjelovljenih u vršnjakinji Marziji (Esther Garrel), koja mu odmah oprašta što ju je obmanuo i koristio kao kratkotrajnu kamuflažu za svoju homoseksualnost.

Njegova zbunjenost pred Oliverom, koja se katkad pretvara u antipatiju, izraz je neuzvraćene zaljubljenosti ali i činjenice da se Elio konačno u svojem životu susreo s nečime što mu nije servirano na pladnju. Oliver je za njega fag fatale, ne samo prvi zgodni muškarac u kojeg se zaljubljuje, nego onaj koji ostavlja tako dubok trag da definira ideju istospolne ljubavi i veze za cijeli Elijev život, postajući u suštini virus kojim će i svaki budući Elijev ljubavni odnos biti neizbježno inficiran.

I u tome je najveća mana Guadagninovog filma koja ga kontaminira u cjelini, jer zbog odluke da Olivera ponajviše vidimo Elijevim očima zaluđenog tinejdžera on biva idealiziran, a istovremeno se nudi dovoljno informacija za posve suprotno interpretiranje tog lika.

Popuštanje zarobljenoj žudnji

Ključno je obilježje Oliverove egzistencije ormar, pa je u skladu s time njegov prvi pokušaj signaliziranja Eliju da je zainteresiran – kratka scena masiranja leđa – dvosmislen i obilježen kombinacijom straha od otkrića i želje za prepoznavanjem. Kad kasnije Elijeva žudnja postane jasnija i direktno izražena Oliveru, on odbija prvi nalet objašnjavajući da želi biti “dobar”, a suzdržavanje od istospolnog seksa prezentira kao poželjni izraz dobrote, savršeno u skladu sa službenim stavom Katoličke crkve koja “osuđuje grijeh a ne čovjeka”. Biti loš je stupiti u seksualne odnose s drugim muškarcem.

Kad mu u jednoj od scena nezgrapnog zavođenja Elio pristupi iznenadnim korakom tik do lica, Oliver sarkastično kaže: “Hvala ti što mi otežavaš”. Njihov prvi poljubac, koji opet inicira Elio, Oliver prekida i završava kratkim govorom o tome kako su “bili dobri i nisu još učinili ništa čega bi se trebali stidjeti”. Elio na to reagira tako što odrješito stavi ruku na Oliverovo međunožje, i dalje unatoč neiskustvu spreman riskirati, no Oliver mu kaže da to ne čini.

Za imalo upućenog gledatelja, Oliverovo je ponašanje prilično uobičajeno za dugotrajne autohomofobne ormaruše koje znaju na trenutak popustiti svojoj inače zarobljenoj žudnji, a onda će uspaničena zbog užitka i horizonata koje otvara, među kojima su i otvaranja vrata ormara, pobjeći u naučenu sigurnost kaveza ormara i heteroseksualnih privilegija.

Za Olivera je, prema vlastitim riječima, njegova kasnija kratkotrajna veza s Elijem nešto loše i vrijedno stida, a kraj filma u kojem Elija preko telefona nonšalantno obavještava kako se zaručio sa ženom i planira se uskoro vjenčati, za što odmah traži razumijevanje i odobravanje, narcistička je bezdušnost prve kategorije. Povrh toga, to je standardna manifestacija ormara, koji uvijek zahtijeva beskrajno razumijevanje i odobravanje za sebe, dok hrabrost i emancipiranost drugih percipira kao uvredu i/ili prijetnju. Oliver na početku romanse s Elijom deklarira da mu je najvažniji biti dobar i ne povrijediti ga, ali učini sve suprotno od toga.

Nejednaki tretman scena seksa

Sve to u filmu nažalost nije tematizirano, iako je očito i prisutno, s jedne strane zbog Guadagninove odluke da Olivera prikaže Elijevim očima, ali s druge i zbog dubinskog izostanka svijesti o tome što Oliver jest i što ga definira kao osobu, čime se “Call Me by Your Name” ispostavlja kao konzervativan film sa svojom heteroseksualnom perspektivom gej odnosa, jer isključuje aspekte veze Elija i Olivera koji su specifični i jedinstveni za gej iskustvo a nisu karakteristični za heteroseksualno.

Navodna univerzalnost ljubavne priče u “Call Me by Your Name” ostvarena je kroz uklanjanje gej različitosti u odnosu na heteronormativni ljubavno–seksualni poredak, što je tipičan izraz politike respektabilnosti koju film promiče i svojim nejednakim tretmanom seksa. Eliov eksperimentalni seks s Marzijom dobiva cijelu scenu, no njegovo vođenje ljubavi s Oliverom većinom ostaje izvan kadra – dapače, u ključnoj sceni njihovog prvog seksa kamera elegantnim pokretom bježi u stranu i prema fade outu.

Opako je problematična i jedna od najviše hvaljenih scena filma, ona u kojoj pred kraj Elijev otac (Michael Stuhlbarg) sinu održi elokventan govor o značenju ljubavi i osjećaja. Ispostavlja se kako on govori iz perspektive nekoga tko je zatomio svoju istospolnu žudnju i odlučio se, poput Olivera, za heteroseksualni brak, tako da je njegov savjet sinu da se ne zatvori pred boli koji osjeća zbog gubitka Olivera, jer time ubija u radost koju je osjećao zbog svoje prve ljubavi, obilježen takvim životnim izborom.

Jer ono što izgovori Perlman stariji tek je manjkavo zbog njegova nerazumijevanja izazova slobode koji sa sobom nosi življenje vlastite homoseksualnosti punim plućima. Eliju otac ne zna reći da vezu s Oliverom kao model ljubavi treba nadići, a ne tek ne zaboraviti.

Dodatno je prijeporno u vezi s tom scenom što iznimno talentirani Stuhlbarg koristi veliki arsenal glumačkih trikova: u jednom trenutku pali cigaretu, u drugom skida naočale, u trećem pušta naznaku suza u očima, spušta i diže pogled itd. Nasuprot Chalametova genijalnog naturalizma zahvaljujući kojem Elio u svakoj sceni filma veličanstveno postoj, no nikad se ne vidi da ga Chalamet glumi, Stuhlbarg se tada prvi put prepušta glumi s velikim početnim slovom, koja iskače iz dotadašnjeg registra cijele glumačke ekipe, uključujući i njega samog.

Kratkotrajna emocionalna katarza za heteronormativnu većinu

I zbog toga nisam Stuhlbargu uspio povjerovati, jer je demonstrirao vrhunsku tehniku koja nije proizvela autentičnu emociju već skup odlikaški izvedenih glumačkih tikova i trikova. No to je Guadagninova režiserska odluka, kojom se prepušta iskušenju da gledatelju signalizira kako se baš na toj sceni treba rasplakati ili barem osjetiti jako ganutim, što podebljava i delikatno melankoličnom klavirskom melodijom koja se začuje u presudnom trenutku.

Armie Hammer je kompetentan u ulozi Olivera, za koju je vrlo važan njegov izgled antičkog Apolona, no postoji još dvadesetak drugih glumaca njegove generacije koji bi bili podjednako uvjerljivi. Za razliku od Chalameta, Hammer ne uspijeva svoj lik učiniti potpuno vlastitim, što se u osnovi uklapa u činjenicu da je Oliver u velikoj mjeri kreacija Eliove perspektive.

Sve navedeno ne znači da je “Call Me by Your Name” loš film. (Usput, hrvatski prijevod naslova glasi “Skrivena ljubav” te signalizira latentnu homofobiju koja istospolnu ljubav – nasuprot samoj radnji filma – smješta u područje skrivanja u skladu s refrenom “radite to u svoja četiri zida”. Što fali naslovu “Zovi me tvojim imenom”?) Dapače, u njemu je mnogo toga uspjelo, primjerice jedna od najboljih scena filma, ona u kojoj se Elio ušunja u Oliverovu sobu i s mješavinom dječje znatiželje i odrasle strasti na glavu navlači Oliverove kupaće gaćice, duboko udišući miris muškarca kojeg želi, izvijajući se u ekstazi. Pjesme Sufjana Stevensa su također divne.

No, Guadagnino u suštini izdaje Elija i njegovo ljubavno i seksualno buđenje svojim falsificiranjem i nerazumijevanjem Olivera kao lika, što pospješuje i već spomenuti monolog Perlmana starijeg.

Konzervativnost poruke u kojoj se istospolna ljubav pozicionira kao romantična patnja i trajna neostvarenost, povrh toga izvan šireg društvenog konteksta (npr. godina je 1983., a nitko ne spominje AIDS), nadopunjena je i fetišiziranjem antičkih statua u filmu, klišeja “prave umjetnosti” za malograđanske desničare kojima su npr. performansi ili intervencije u prostoru neshvatljive gluposti bez umjetničke vrijednosti. Unatoč Elijevim emancipatorskim impulsima, Guadanino ga na kraju priče ostavlja zatočenog u zamci boli za ljubavnikom koji ga je posve iznevjerio.

“Call Me by Your Name” ima i znakovite paralele s “Planinom Brokeback”, još jednom općeobljubljenom tragedijom neostvarene gej veze, za početak kroz motiv košulje ljubavnika koja dobiva značenje dragocjenog suvenira izgubljene ljubavi, no najviše radi svojeg tankoćutno konzervativnog tretmana glavnih likova i njihovog odnosa. Nije iznenađujuće što je oba filma prigrlila heteroseksualna publika jer ne izazivaju vladajući poredak čije privilegije oni svakodnevnu konzumiraju.

Umjesto toga nude kratkotrajnu emocionalnu katarzu heteronormativnoj većini na temelju afirmacije njihove empatije za nesreću istospolnog para i njihove onemogućene ljubavi.

Komentari

komentara