Da, ja sam lezbejka

Kao i većina nas koji smo drugačiji, i ja sam cijeli svoj život osjećala kako se ne uklapam u sredinu u kojoj sam sasvim slučajno rođena, bez mogućnosti da biram bilo šta što mi je rođenjem određeno. Dok sam bila djevojčica, zadirkivali su me što većinu vremena provodim sa dječacima, igram muške igre i izgledam kao dječak. U periodu ranog puberteta bila sam jako nesretna zbog toga. Često me znalo jako zaboljeti kada neko prođe pored mene i onako bezobrazno i dovoljno glasno, da bude siguran da ja čujem, pita: „Je li ovo muško ili žensko?“ Nikad mi nije bilo jasno zbog čega su me morali određivati tako, na taj način, zar nije bilo dovoljno to što sam ja – Ja? Dok su u osnovnoj školi moje drugarice patile za dječacima, plakale zbog njih, pisale im ljubavna pisma, mene je boljela ravnodušnost prema svemu tome. Jako sam željela da se i ja zaljubim, da osjetim to uzbuđenje, lupanje srca kad naiđe taj moj dječak, ali to se nije dešavalo. Uzbuđenje i lupanje srca sam još i tada poznavala, ali zbog djevojčica. Bilo mi je čudno, ali o tome nisam razmišljala. Stvari su se promijenile kad sam krenula u srednju školu. Postala sam ženstvenija i počela izlaziti sa momcima. Neki od njih su mi se čak i sviđali, ali ponovo je izostajalo to uzbuđenje o kojem su sve moje drugarice s ushićenjem pričale. Nisam znala šta mi se dešava, pokušavala sam sama sebe da razumijem, tjerala sam se da se zaljubim u nekog muškarca i patila zato što se to nije dešavalo. Borila sam se sama sa sobom sve dok u toj borbi nisam pobijedila Ja, koja sam shvatila da sam se prvi put zaljubila jos u četvrtom razredu osnovne. U djevojčicu, naravno. Ja, koja sam bila tužna dugo vremena jer se ta djevojčica odselila iz mog mjesta. Ja, koja sam bila sretna kada sam u srednjoj školi osjetila naklonost najseksi profesorice u čitavoj školi. Nakon te borbe sa samom sobom, koju sam dobila, prvi put sam se slobodno i bez predrasuda prema samoj sebi, zaljubila u djevojku, imala sretne ili manje sretne veze sa djevojkama, osjećala olakšanje jer sam znala da nisam ništa čudnija od svih drugih… Borbu sa sobom sam dobila, ostaje mi još svijet, s kojim će se se biti puno teže izboriti.

Živim u sredini u kojoj je biti lezbejka najveći grijeh od svih grijehova. Znam to po razmišljanju ljudi koji me okružuju. Prije nekoliko dana na našem centralnom dnevniku bio je neki prilog o Beograd Pride-u. Inače, pomalo pratim te naše informativne emisije, prije svega jer me svojim sadržajem, koji je uveliko daleko od istine, zabavljaju. U tom trenutku zatekla sam se u sobi sa svojim roditeljima. Iznenadila me reakcija moga oca. Gledajući taj prilog postajao je sve nervozniji. Ubacivao je razne komentare, a jedan od kojih je meni i inače muka kad ga čujem bio je: „Narod nema šta da jede, a vi bi da paradirate polugoli!“

Dobro, eto, narod nema šta da jede, ali narod ima šta da puši, narod ima šta da pije, narod ima za ljetovanja, zimovanja, narod ima za proslave Nove godine, Božića, Bajrama… Zar narodu nije to dovoljno, nego bi još i da jede? I paradiraju polugoli? Otkud moj otac zna kako oni paradiraju i šta se dešava na tim paradama? Spremala sam se to da ga pitam, ali me je preduhitrio komentarom od kojeg su mi suze krenule i koji me natjerao da izađem iz sobe: „Treba vas ubiti sve, đubrad jedna prljava!“ E moj stari, nisi ni svjestan da si svojoj kćerki upravo rekao da je prljavo đubre i da me treba ubiti. Zapitam se da li bi isto mislio i da zna. Osjetim strah, tugu i razočarenje jer je postojala ta mogućnost. Ali dobro, priliku da to saznam vjerovatno neću imati nikad. Mogu je sebi stvoriti, ali ne želim, bar ne sad.

Većina mojih prijatelja, također, ima slično mišljenje. Jednom smo vodili raspravu o poznatoj lezbejskoj seriji koja je bila na jednoj od naših televizija. Bilo je i tu svakakvih komentara, od toga da je neumjesno prikazivati takve serije u to vrijeme (oko 20:00 sati), s čim sam se i sama složila, jer ta serija zaista ima nekih eksplicitnih scena, do toga kako je sve to bolest i da sve koji su takvi i koji gledaju takve sadržaje treba poslati na liječenje. Toliku količinu mržnje prema drugom i drugačijem nikad prije nisam vidjela. Bila sam jako iznervirana pokušavajući im objasniti da biti peder ili lezbejka nije ništa bolesno, ništa prljavo, ništa nenormalno, da sam u jednom trenutku poželjela da im kažem: „Ok, ja sam lezbejka i istresite sad svu tu mržnju na meni.“ Gade mi se mišljenja takvih ljudi, ponekad osjećam gađenje i prema mojim licemjernim prijateljima za koje sa sigurnošću znam da nisu propuštali istu tu seriju uživajući u njoj svako na svoj način. Ponekad se gadim i sama sebi jer nemam ni snage ni hrabrosti sasuti im sve u lice. Ne shvatam da bi neko ko je čitav život uz mene, neko ko sa mnom dijeli većinu mojih problema i pokušava zajedno sa mnom pronaći rješenje, neko ko se raduje svakom mom uspjehu i ko tuguje zbog svakog mog nesupjeha, prestao da me voli samo zato što sam lezbejka.

Ipak nije sve tako crno, u mom životu postoji osoba koja me prihvatila upravo onakvu kakva jesam. Moje autovanje pred njom je bilo nešto najteže što sam u životu uradila. To se desilo relativno kasno u odnosu na moje godine (prije nešto više od godinu dana) i bilo je jako mučno. Kad sam joj priznala sve, rekla sam joj da s tim može uraditi šta želi, može to zaboraviti i ne javiti mi se više nikad, ispričati to svima ili jednostavno me prihvatiti takvu.  Očekivala sam nešto od toga, a dobila nešto potpuno neočekivano, njena reakcija, koja me i ujedno najviše zaboljela, bio je njen smijeh kroz koji je rekla: „Voljela bih da mi sad kažeš da se šališ.“ Ironično sam joj odgovorila da bih na neki način i ja to voljela, jer ne bih razmišljala šta će biti sa mnom, da li ću ikad igdje naći nekoga, da li ću se moći ponašati slobodno, bez straha od otkaza jer bi moj poslodavac mogao saznati da sam lezbejka. Da se šalim, do sada bih, vjerovatno, bila udata i imala jedan prosječni život s kojim se susrećem svaki dan. Razgovarale smo još malo o tome, pokušavala sam da razumijem njenu reakciju, jer sam vidjela da se i ona trudi razumjeti mene, i na svu sreću to nam je i uspjelo – razumjele smo jedna drugu. Shvatila je ono do čega mi je bilo jako stalo, da sam ista osoba, imam iste navike, isto ponašanje, razmišljanja i stavove, bez obzira na to što me emotivno, fizički i seksualno privlače zene.

Ne znam šta će biti sa mnom, kako će se ta situacija oko autovanja ili ostanka u ormaru, prihvatanja ili neprihvatanja mene kao sasvim normalne osobe odvijati, ali se nadam i vjerujem da će jednom doći trenutak kada ću svijet moći pogledati u oči i na sav glas, bez ikakvog straha reći: „Da, ja sam lezbejka“, uvjerena da ću dobiti i tu borbu sa svijetom.

Amela, 32

Tekst preuzet iz publikacije Više od etikete. O ženama koje vole žene.

Komentari

komentara