Da li nam je potrebna povorka ponosa? Odgovor živih knjiga

Piše: Nera Mešinović
Foto: diskriminacija.ba

Kako je povorka ponosa prezentovana u javnosti, vidimo u pitanjima koja slušamo tokom živih biblioteka. Živa biblioteka sa živim knjigama je koncept koji nastoji osvijestiti različitosti manjinskih društvenih skupina i omogućiti njihovu uspješniju integraciju u društvo. Razgovarala sam sa tri žive knjige, lezbejkom i dva gej muškarca, i dodala svoja iskustva “čitanja” o smislu organizovanja povorki ponosa.

Nebrojeno mnogo puta, na živoj biblioteci, na cjelokupan razgovor dobila bih rečenicu kao repliku: Dobro sad, sve razumijem, ali još uvijek ne razumijem zašto vam je potreban prajd, da šetate. Nerijetko bi ta vrsta zbunjenosti prerasla u iskazivanje onoga što je poznato o prajd šetnjama. To je skupina nagih tijela, pa onda uslijedi golema tirada homofobičnih stereotipa, pa šta ako djeca vide dva muškarca kako se ljube, zašto bismo mi to željeli ovdje, ni strejt ljudi ne paradiraju. Nebrojeno mnogo puta sam se zaputila natrag u objašnjavanje zašto ne bi uopće trebalo biti čudno da se dvije žene ili dva muškarca poljube na ulici, da su hetero ljudi privilegovani jer im je ljubav uvijek javno dopuštena, da imaju brak, i da je povorka ponosa još uvijek veliki protest jer tu nemamo jednakost. U javnom prostoru.  

Svi sugovornici/e su se složili/e da je ovo jedan od najboljih načina za borbu sa homofobijom i za povećanje vidljivosti običnih životnih priča. Marija Vuletić, koja ima dugogodišnje iskustvo rada u nevladinom sektoru, a također je LGBTI aktivistica i lezbejka, učestvovala je u mnogo živih biblioteka. Većina tih živih biblioteka je bila sa institucijama i predstavnicima vlasti.

Marija kaže: „Ima divnih momenata gdje se i oni otvore. Imam osjećaj da je njima vrlo značajno vidjeti da mi imamo svakodnevnicu koja je jednaka njihovoj, sa problemima, željama, ciljevima. Imaju priliku da postavljaju pitanja  bez nekog odbrambenog stava s naše strane i mislim da je to pravo lijepo. Za njih, ali i za nas, jer i mi dobijamo priliku da ispričamo svoju priču bez nekog stresa, kao odgovor na zdravu znatiželju.“

Stereotipno pitanje: Zar prajd ne želi stvoriti sliku nekakve neheteronormativne seksualne slobode?

Za prajd, Marija obično bira šaljiva objašnjenja koja veoma imaju uporište u stvarnosti. Kad je suočena sa pitanjem o prikazanim golim gejevima diljem svijeta, ona spremno odgovara uporedbom. Marija: “Uporedi spomenuti svijet i situaciju u bh. društvu, gdje trebamo pancire da bismo izašli na ulicu, uvijek uz policijsku pratnju.” Kaže da nije jednak kontekst, da je kod nas drugačiji stepen rizika, i da nije baš da neko želi izaći i slaviti na ulici okružen nebrojenim policajcima. Tu se diskusija o golotinji završava.

Stereotipno pitanje: Vi paradirate, a šta sa nezaposlenošću, siromaštvom? Ili pretpostavka “možda naše društvo još nije dovoljno sazrelo za prajd?”

Mirza Halilćević je učestvovao na nekoliko živih biblioteka, i njegovo iskustvo je vrlo zanimljivo, utoliko što ovo iskustvo upoređuje sa svakodevnim situacijama u kojima je postavljen u ulogu žive knjige. Naprimjer, u situacijama gdje sa svakim autovanjem često dolazi potreba za objašnjavanjem. To je još jedan od razloga zašto nam je povorka ponosa potrebna. Da se prihvati da smo naprosto tu i da nismo uvijek raspoloženi za odgovaranje na sva pitanja.

Povorka ponosa je za njega tema u vezi koje nailazi na najviše otpora. Kaže da je s vremenom naučio pažljivo i temeljito slušati i najhomofobnija pitanja, ne uzimajući ih k srcu.  Jedan od najbitnijih stereotipa sa kojim se susreće je preispitivanje kad je pravo vrijeme za povorku ponosa. Jer možda ima važnijih problema, ili, možda, naše društvo još nije dovoljno sazrelo za povorku ponosa. Suočen sa ovim argumentom Mirza kaže: „Nikada neće biti pravo vrijeme za prajd i vrlo vjerovatno da će još dugo biti ljudi kojima će to biti bespotrebno paradiranje, ali homofobija je vrlo složen proces reagovanja koji je potrebno razumjeti.  Prajd nije borba za prevlast i od prajda kao simbolički najreprezentativnijeg događaja ne treba odstupati, jer, sigurno da će događaj kao takav osnažiti brojne pojedince i pojedinke.”

Ponos – pitanje jednakog prisustva u javnom prostoru

Matej Vrebac kaže: “Na živoj biblioteci pitanja ponekad mogu iznenaditi otvaranjem jednog prostora gdje vidiš različitost onakvu kakva ona jeste i šta ona svojom različitošću donosi. Pitanja vezana za prajd koja sam dobijao bila su uvijek akcentirana nekom početnom diskriminacijom, podpitanjima, šta će vam to, a jel’ to zaista potrebno, i naposljetku, šta će vam prajd ako možemo ovako da sjedimo i pričamo. Tu se suočavam sa teškoćom da objasnim prajd kao vid političkog protesta kao i svakog drugog. Slika s kojom se suočavam je slika povorke koja ističe seksualnu orijentaciju, a ne postavlja se pitanje zašto nam je prajd potreban. Kao i svaki protest, povorka ima za cilj da ukaže na neke probleme u društvu. Potrebna je kao borba za jednaka prava i bolji društveni standard.”  

Matej napominje još jedno bitno pitanje – pitanje inertnosti bh. društva u pogledu protestiranja, pa tako LGBTI protesti, kao što bi bila povorka ponosa, postaju potrebni za društvo, prvo kao protest, pa onda kao protest koji uključuje LGBTI zajednicu, doprinoseći stvaranju tolerantnije životne sredine koja bi uključivala LGBTI egzistenciju kao jednaku.  

Prostor žive biblioteke uveliko stvara i otvara veliki prostor za preispitivanje predrasuda. Primjećujemo da postoje tri kompleksnosti: kompleksnost pitanja koje je pokazano iskustvom razgovora o prajdu; kompleksnost bivanja knjigom; i kompleksnost iskustva čitanja.  Moguće je podvući glavna pitanja vezana za specifičan fenomen, poput prajda, i u odnosu na to napraviti narative koji će nas osnaživati u zahtjevu za jednakošću, u javnom kao i privatnom prostoru.

 

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.

Komentari

komentara