Da li nas seksualnost određuje kao osobu?

Piše: Selma Kešetović
Foto: theserpentsquill.wordpress.com

Koliko puta smo u serijama i filmovima vidjeli/e da u momentu autovanja LGBT osoba obavezno naglašava da je ista osoba, i da se ništa nije promijenilo. Gledajući najnoviji romantični film Love, Simon jasno nam je da i u liberalnim obiteljima, u nekim srećnijim zemljama, taj problem ostaje – osoba je užasnuta da će njegova/njezina seksualnost promijeniti kompletnu percepciju koju o njemu/njoj imaju roditelji, sestre/braća, rođaci/kinje, kao i cjelokupno društvo.

Loša vijest je da osobu seksualnost određuje. Dobra vijest je da određuje svakoga, ali se seksualnost heteroseksualnih osoba smatra prirodnom, univerzalnom, legitimnom i neodređujućom. To su najbolje osjetile osobe koje su se autovale – od tog trenutka njihova seksualnost postaje odrednica kroz koje ih društvo, pa i sama LGBTI zajednica (jer nije imuna na imperativ heteronormativnosti na kojem je odrasla) promatra: ako su izvan aktivizma, zašto nisu politični/e; ako su unutar aktivizma, onda su profesionalni/e lezbijke/pederi/biseksualci/ke; ako su femi, zašto su femi; ako su butch ili maskulini muškarci, zašto su butch ili maskulini muškarci; da li potvrđuju stereotipe; da li odudaraju od stereotipa; ako nisu monogamni/e, dovodi se u pitanje monogamnost svih LGBT osoba, itd. Njihov muzički ukus ima veze sa njihovom seksualnošću, kao i način odijevanja, gestikulacija, odnosi sa ženama, odnosi sa muškarcima, odnos prema samima sebi i sve ostalo.

Studentica D.B. je, nakon što se autovala, dobila identitet lezbijke koji se, po njenim riječima, ne gubi ni u jednom segmentu njenog života: “Nakon što sam se autovala, apsolutno svi su krenuli da me posmatraju preko tog identiteta. Više nisam bila ‘djevojka koja je uspjela’, već ‘lezbijka koja je uspjela’. To je generalni problem našeg društva, što se sve LGBTI osobe posmatraju samo spram tog identiteta, a ostali ne dolaze u obzir. Ne razumijem potrebu za tim jer nikad ne govorimo ‘onaj/ona heteroseksualni/a muškarac/žena’, već samo ‘muškarac/žena’. Moji identiteti sestre, rodice, drugarice, kolegice, djevojke, nisu nestali, samo je društvo odlučilo da ih ignoriše i postala sam samo jedna ‘lezbijka’. Vjerovatno je to problem heteronormativosti i sve što izlazi iz ove norme biva etiketirano kako bi se istakla ta podijeljenost. Šalje se slika da nemamo pravo biti bilo šta drugo osim slova iz LGBTI akronima.”

Mali broj autovanih osoba u BiH se obično nalazi u situaciji da nosi sav teret neprestanog senzibiliziranja heteronormativnog stanovništva koje ih i dalje doživljava kao Druge, a samim tim često svjesno ipak izabire dehumaniziranje i projektiranje štenih kolektivnih fantazija o LGBT osobama dok ih posmatra kroz koncept “samo jedne priče” (“single story”). Koncept “single story” predstavila je nigerijska spisateljica Chimamanda Ngozi, govoreći o poziciji Druge u kojoj se ona našla zbog rase i zemlje iz koje dolazi, ali i o tome kako je i sama često upadala u tu zamku kada su bili/e posrijedi manje privilegirani ljudi od nje. Onaj tko ima kulturološku i ekonomsku moć definira i imenuje Drugog/u kroz prizmu (često) negativnih vlastitih fantazija, a onda ih kasnije potvrđuje upravo neprestanim ponavljanjem. Za LGBT osobe, situacija nije drugačija. Heteronormativni patrijarhat sankcionirao je homoseksualnost i biseksualnost kroz povijest, služeći se raznim metodama, uključujući zakone, znanost, medije i stigmu. Još u prošlom stoljeću, heteronormativni sistem je LGBT osobe slao na prisilno liječenje ili kažnjavao zatvorom, a osnovni narativ bio je usko vezan za bolest, mrak, zarazu. Kao vječito Drugo, LGBT osobe se predstavljaju kroz njihovu seksualnost, vrednuju, fetišiziraju i unaprijed opisuju u skladu sa heteronormativnom vizurom.

Amar Ćatović, student prava, i autovani homoseksualac, na svojoj je koži osjetio koliko se sve mijenja nakon autovanja. “Smatram da me većina ljudi nakon što sam se outovao gleda kroz prizmu ‘onaj gay’, a ne ‘onaj student’, ‘onaj dobar prijatelj’, ‘onaj što sam jednom sjedio s njim na kafi’. Ujedno, poslije autovanja mami, odnosno stajanja iza svog identiteta, doživio sam istu situaciju. S obzirom da sam student sa dobrim prosjekom, očekivao sam da će to me staviti u bolji položaj kod mame prilikom autovanja. Istina je da se znam nekad napiti, konzumiram cigarete i ponekad kasnim kući. Ali nisam ni mogao zamisliti da će mi nakon autovanja mama reći ‘što studiraš, pa ti si peder’.  Naravno dok sam bio u ‘ormaru’, odnosno dok sam bio u skladu sa normama društva, ili bolje rečeno pretvarao se da ih poštujem, bio sam ‘mamina pametnica’ i ‘mamin pravnik’. Autovanjem su sva moja postignuća na fakultetu zbog seksualnog identiteta pala u vodu. Desetka koju sam dobio prije autovanja je bila mamino slavlje, a desetka nakon autovanja je beznačajna, bezvrijedna. Isto kao da to nije ista desetka, isto kao da to nije isto znanje, isto kao da to nije isti njen sin, samo je razlika u tome što sam vjerovao da će me nakon toga prihvatiti. Kako god, u društvu gdje su norme ovakve mi za njega i jesmo samo gejevi, iliti pederi. S obzirom da smo u društvu gdje taj identitet nosi negativnu konotaciju, stavljaju nam tu etiketu a ostale zanemaruju. Smatram da bilo koji seksualni ili rodni identitet trebamo prihvatiti i nositi ga ponosno, pa makar nas većini društva on određvao u potpunosti. Bitno je da mi znamo da je to jedan dio nas, ali ne jedini. A društvo? Društvo će nas uvijek gledati kroz prizmu našeg seksualnog ili rodnog identiteta.”

Postavlja se pitanje zašto onda ljudi izlaze iz ormara? Zašto riskiraju, pored prijetnje nasiljem i direktne diskriminacije, da budu svođeni samo na jedan aspekt svoje osobnosti? Istina je da je to veliki aspekt, i nijekati ga, prvenstveno pred ljudima koje volimo, znači nijekati sebe. I svaki put kada osoba “izađe iz ormara”, ona istovremeno i piše drugačiji narativ svog seksualnog identiteta od onoga što ga nameće dominantna heteropatrijarhalna kultura. I rade to pod visokim pritiskom društva, istovremeno se boreći i sa internaliziranom homofobijom. To nije fer. Nije fer biti stavljen/a u takvu poziciju. Upravo zato svaka autovana osoba pravi prostor za nove generacije da ne moraju prolaziti kroz iste stvari. I zato je javno egzistiranje svake autovane LGBT osobe samo po sebi već aktivizam.

Komentari

komentara