Diskriminacija trans osoba na tržištu rada dovodi do nejednakosti i nepovoljne ekonomske situacije

Piše: Liam Isić
Foto: theinclusionsolution.me

Diskriminacija u oblasti radnih odnosa predstavlja kršenje ljudskih prava pojedinaca ili grupa, te se odražava na ekonomske i socijalne odnose u društvu. U Bosni i Hercegovini ova vrsta diskriminacije je još uvijek dosta neistražena tema, ali na osnovu izvještaja medija i nevladinih organizacija je jasno da je praksa diskriminacije na tržištu rada jako učestala, iako je zakonom zabranjena. [1] Najčešće su u ovom kontekstu diskriminirane osobe koje pripadaju manjinskim skupinama društva, i koje su diskriminirane na svim poljima, pa tako i na polju rada.

Iako je diskriminacija zabranjena Zakonom o zabrani diskriminacije BiH, te uključuje zabranu diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, i dalje je prisutna, pogotovo na osnovu rodnog identiteta, s obzirom na to da transrodne osobe ne mogu sakriti svoj rodni identitet. To je usko povezano sa nemogućnošću promjene oznake spola u ličnim dokumentima, koja je uvjetovana „potpunom“ prilagodbom spola, te potrebom za rodnim obraćanjem koje je u skladu sa rodnim identitetom osobe, a ne spolom koji je osobi pripisan pri rođenju, i samim tim oznakom spola u ličnim dokumentima. Neinkluzivnost na tržištu rada za transrodne osobe znači nemogućnost jednakog pristupa tržištu rada, što dokazuje da se diskriminacija na polju rada odražava na ekonomske i socijalne odnose u društvu.

Na osnovu zakona o radu FBiH, RS-a i Brčko Distrikta, te Zakona o zabrani diskriminacije BiH, protuzakonito je diskriminirati osobe na osnovu rodnog identiteta. Međutim, transrodne osobe su i dalje žrtve neinkluzivnog društva. Zbog nepogodnog položaja u društvu, trans osobe često imaju brojna pitanja koja se odnose na to da li su dužni/e naznačiti svoj trans identitet u aplikacijama za posao; da li imaju pravo da im se radno okruženje obraća u onom rodu koji je odgovarajući; da li imaju pravo sami/e odabrati način oblačenja koji se razlikuje kod muškaraca i žena (u slučaju da je način oblačenja, odnosno dress code obaveza naznačena u pravilniku o radu); kakva prava imaju ukoliko se odluče na proces tranzicije za vrijeme radnog odnosa; da li su dužni/e odgovarati na pitanja koja se odnose na njihova tijela (poput pitanja o procesu prilagodbe spola), te da li mogu uzeti bolovanje zbog operativnih zahvata prolagodbe spola.

U razgovoru s pravnicom Vladanom Vasić, aktivistkinjom Sarajevskog otvorenog centra, saznajemo da ukoliko se od trans osobe očekuje da svoj rodni identitet naznači na aplikacijama za posao, u slučaju da radno okruženje bira rodno obraćanje koje nije u skladu s rodnim identitetom osobe, te kad se od trans osobe očekuje da poštuje dress code koji nije u skladu s njegovim/njenim rodnim identitetom (dress code je u većini slučajeva binaran, tako da osobe moraju birati između dvije opcije – muškog dress codea i ženskog dress codea) –  onda je jasno da postoje diskriminatorne prakse unutar radnog okruženja. „Svaki/a radnik/ca ima svoja prava, pa tako i trans osoba ima pravo na određenje svog rodnog identiteta, kao i pravo ostvarivanja bolovanja zarad prilagodbe spola“, kaže Vladana Vasić.

„Svaki put kad tražim posao, to uvijek izgleda isto – prije nego što počnem tražiti posao moram se psihički pripremiti na to da na svakom intervjuu moram objasniti zašto mi se oznaka spola i lično ime ne poklapaju sa fizičkim izgledom“, kaže trans osoba koja živi u Bosni i Hercegovini, te naglašava da želi ostati anonimna zato što bi joj to moglo stvoriti probleme na radnom mjestu gdje je trenutno zaposlena. „Znam da postoje zakoni koji zabranjuju diskriminaciju, međutim, to niko ne poštuje u praksi, što znači da je trenutno zakonska zabrana diskriminacije na osnovu rodnog identiteta samo mrtvo slovo na papiru. Trenutno radim, ali u radnom okruženju niko ne zna za moj stvarni rodni identitet jer otkrivanjem rodnog identiteta na intervjuima je bilo nemoguće dobiti zaposlenje. Trudim se da prilagodim svoj izgled oznaci spola – odnosno onome kako društvo percepira muškarce, odnosno žene, kako bi diskriminacija bila izbjegnuta. Sad bukvalno živim onako kako želim samo u svoja četiri zida – i osjećaj je užasan.“

Po navodima psihologinje i KBT terapeutkinje Belme Žiga, transrodne osobe, kao rodna manjina, se često susreću sa diskriminacijom i rodno uvjetovanim nasiljem. „Nepovoljan položaj transrodnih osoba posebno je vidljiv kod zapošljavanja. Broj radnih mjesta na koja se mogu prijaviti biva značajno smanjen kada otkriju svoj rodni identitet. Zbog ovoga su transrodne osobe često u nepovoljnoj ekonomskoj situaciji. Problemi postoje i na radnom mjestu, ukoliko je osoba zaposlena. Pored diskriminacije, transrodne osobe se često nalaze na manje atraktivnim pozicijama ili manje plaćenim poslovima. Javno otkrivanje rodnog identiteta je često praćeno isključivanjem iz različitih oblika druženja na radnom mjestu ili drugim oblicima diskriminacije, sve do nemogućnosti napredovanja na poslu ili čak dobijanja otkaza.“

Mada je to rijedak slučaj, neke transrodne osobe su privilegirane na način da budu u radnom okruženju u kojem mogu na slobodan način predstaviti svoj rodni identitet. Jedan od takvih primjera je iskustvo Hane Konatar, trans žene iz Crne Gore, koja kaže da radi u nevladinom sektoru, u organizaciji koja se bavi zaštitom prava trans osoba, a nedavno je zaposlena u još jednoj organizaciji, tačnije na programu koji se bavi pravima LGBTI osoba. „Meni su kancelarije u kojima radim zapravo moje sigurno mjesto, nekad čak imam osjećaj da su i zona komfora. Svjesna sam da je privilegija za jednu trans ženu da radi u apsolutno osviještenom okruženju u kojem je moj identitet bio poštovan i prije hormonske terapije. Bukvalno je drugi univerzum kad su vam kolege/ice trans i/ili LBGIA+ osobe. ‘Tretman’ koji imam, jer radim sa ljudima koji su upućeni u trans tematiku, je neuporediv sa onim koji imaju trans osobe kojima su poslodavci neinformirani ljudi. Znam da bih morala da koristim ime iz dokumenata i zamjenice koje se podrazumijevaju za oznaku spola u mojim dokumentima, jer je još uvijek nisam promijenila. Znam da ne bi postojala opcija da se autujem poslodavcu, budem osigurana, jer često su trans ljudima sa kojima sam u kontaktu govorili da ne mogu da ih osiguravaju jer im se ime i/ili fizički izgled ‘ne slažu’ sa oznakom pola, ako uopšte i dobiju posao. Veoma često trans osobe koje apliciraju za posao nakon poziva na razgovor ne dobiju nikakve odgovore, jer poslodavcima prosto izgledaju drugačije. Iako smo svi/e svjesni/e da postoje zakoni koji nas štite od diskriminacije, trans osobe se rijetko usuđuju da je prijave, jer živimo u državi u kojoj sudske procedure traju dugo, a često i iz straha da, ako se to pročuje, nigdje više neće moći da dobiju priliku, a svjesni/e smo da nam je novac svima potreban.“

Diskriminacija na tržištu rada je jedan od najeklatantnijih oblika ugrožavanja ljudskog dostojanstva, te oblik ograničavanja osnovnih ljudskih prava i sloboda, posebno prava čovjeka da pod jednakim uslovima ostvari pravo na rad i druga prava koja proizlaze iz tog prava. [2] Umjesto da se diskriminacija predstavlja kao devijantna društvena pojava, poslodavci/kinje devijantnom pojavom smatraju pojavu transrodnih osoba na tržištu rada. Sve dok se diskriminacija na polju tržišta rada ne iskorijeni, neće biti moguće da transrodne osobe žive dostojanstveno, te će biti zadržane na društvenim i ekonomskim marginama.

[1] Elma Demir, Diskriminacija u oblasti rada u Bosni i Hercegovini, Asocijacija za demokratske inicijative, 2015.

[2] Jasmina Bešlagić, Segregacija zanimanja na osnovu spola na tržištu rada, Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću, 2017.

Komentari

komentara