Divno je slobodno šetati

Članovi/ice Organizicionog odbora prve Bh. povorke ponosa sjećaju se svoje prve povorke i zašto im je ona bila važna. Šetajte sa njima 8. septembra u Sarajevu na prvoj Bh. povorci ponosa!

Piše: Selma Kešetović

Dok idemo ususret prvoj Bh. povorci ponosa, koja će se održati 8. septembra 2019. godine u Sarajevu, važno je da se podsjetimo da ove godine slavimo i pedesetogodišnjicu Stonewalla, kao početka LGBTI pobune koja iz godine u godinu raste i prelijeva se u sve zemlje svijeta (u nekima brže, u nekima sporije). Naša zemlja će se ove godine pridružiti sa posljednjom povorkom ponos u regiji.

Dok u BiH nije bilo povorke ponosa, brojni/e aktivisti/inje, kao i LGBTI osobe, imali/e su priliku sudjelovati na povorkama u inostranstvu, i time su osnaživali/e svoje lične i aktivističke kapacitete. Stoga smo upitali/e članove i članice Organizicionog odbora Bh. povorke ponosa koja je to povorka njima bila najznačajnija i najemotivnija.

Ena Bavčić najviše pamti Stockholm Pride. “Povorka koja mi je najviše značila je bio Stockholm Pride, zbog toga što je bio prvi put da sam doživjela slobodu kretanja LGBTIQ osoba, bez ikakvih ograničenja, i sa punom podrškom građana i građanki.”

Jedan od veterana aktivista u BiH, Amar Bašić, kalio se na povorci u Moskvi 2006. godine, a potom na Zagreb Prideu iste godine. “Ova dva prajda su se desila s mjesec dana razmaka. Jedan je bio uspješan, drugi nije. Tada sam još uvijek bio mladi, nadobudni aktivista, pun energije i željan slobodarskih iskustava. Te godine je trebao biti održan prvi moskovski prajd. Do zadnjeg trenutka nismo znali hoće li uopće biti održan, da bi u zadnji trenutak bio zabranjen. Policija nas je sve okružila – i učesnike i kontra-demonstrante – u istom obruču. Vrijeme je bilo vrlo loše i hladno, što se pokazalo kao sretna okolnost. U debelim, sivim jaknama i sa kapuljačama, bilo je teško razlikovati LGBTIQ učesnike i učesnice od ultradesničara, pa se većina nas uspjela izvući bez batina. Mjesec dana poslije, imao sam svoju prvu prajdizansku šetnju ulicama Zagreba. Namjera te godine je bila da se uspostavi međunarodna povorka, tzv. ‘Internacionala prajd’. Iako se ta inicijativa naposljetku pokazala neuspješnom, pamtim tu zagrebačku povorku kao svoju prvu pravu šetnju pod zastavom duginih boja.”

Amar se rado sjeća i prajda u Istanbulu 2014. godine, posebno u jeku političkih događanja koja trenutno sprečavaju javna okupljanja LGBTI osoba u Turskoj.

“Za učešće u Istanbul prajdu me motivirao dokumentarac Benim Cocugum (Moje dijete) o roditeljima LGBTIQ osoba u Turskoj. Nažalost, to je bio posljednji uspješni pride u Istanbulu – svaki sljedeći je bio zabranjen. Te godine je bilo preko 100.000 učesnika i učesnica, sa nevjerovatnom snagom i energijom. Nepregledna kolona skandirajućih ljudi duž cijele ulice Istiklal. Premda su svi sljedeći prajdovi bili zabranjeni, istanbulski aktivisti i aktivistice su se svake godine suprotstavili zabranama i gumenim mecima, i okupili se u sporednim ulicama oko Istiklala i Taksima. Siguran sam da će se prekrasna tradicija povorki ponosa u Istanbulu nastaviti, i da će Istanbul uistinu ostati ‘nepokoreni grad’.”

Amar Bašić na povorci ponosa u Istanbulu 2014. godine (Foto: Privatna arhiva)

 

Emina Bošnjak, izvršna direktorica Sarajevskog otvorenog centra, također je u Zagrebu doživjela najznačaniju i svoju prvu povorku. “Najznačajnija povorka ponosa kojoj sam prisustvovala je bila povorka ponosa u Zagrebu 2009. godine. To je istovremeno bila i moja prva povorka. U tom periodu sam prolazila kroz svoj buntovni queer moment, sama se šišala nakratko (i to ne vrlo dobro), tako da je zagrebačka povorka – sa zabavama, druženjima u kultnoj Medici i tonom super zanimljivih, veselih queer ljudi – bila stvar koja mi je omogućila da se po prvi put među zajednicom osjetim kao kod kuće.”

U Zagrebu je osjećaj pripadanja osjetio i Branko Ćulibrk. “Moje prvo iskustvo, kada govorimo o odlasku na neku povorku ponosa, desilo se 2012. godine kada sam sa partnerom i dvije prijateljice išao na Zagreb Pride. I danas se sjećam te anksioznosti, pa i straha, da li će se desiti nešto strašno, kako će sve to proći, mada je već tada u Zagrebu prajd bio tradicionalan događaj da je mogućnost rizika u tom momentu zaista bila minimalno nemjerljiva, što se kasnije i ispostavilo tačnim. Šetali smo tako ulicama Zagreba, moj partner i ja smo se držali za ruke, a ja sam i dalje bio nervozan, ruke su mi se znojile, pa mi je bilo neprijatno držati se sa partnerom za ruku. Ali pored svega toga, sjećam se momenta kada me je počeo obuzimati osjećaj pripadanja, zadovoljstva i sreće, kada sam shvatio koliko je divno slobodno šetati, a ujedno protestovati protiv nejednakosti i neravnopravnosti.”

Šetajte i vi ponosno, 8. septembra, zajedno sa Enom, Brankom, Eminom, i mnogim drugim koji će konačno šetati u svojoj zemlji. 

Komentari

komentara