Dženana Šaldić – Učinimo da tijelo postane naš saveznik i naš otpor u borbi protiv ugnjetavanja – isprsimo se

Dženana Šaldić, mlada je aktivistica sa diplomom historičarke umjetnosti iz ruskog jezika i književnost. Ambiciozna, energična, taktična i autentična. Iskustvo rada nosi iz SOS dječijeg sela, Pozorišta mladih Sarajevo, a pored toga i za naš portal LGBTI.ba prevela je značajne tekstove sa ruskog jezika. U svom radu uvijek se trudi pronaći duhovno-intelektualni kontekst i kako kaže nemoguće je posmatrati te dvije komponente kao izolovane. Sa Dženanom smo razgovarali o značaju joge i načina na koji ista može unaprijediti kvalitet života ljudi, pa i LGBTIQA osoba, a također i o načinu pružanja tjelesnog otpora, te uspostavljanja tjelesnog kredibiliteta i integriteta.

Razgovarao Mirza Halilčević

Kako neko uopće dođe na ideju da se pozabavi tijelom, osjećajima u tijelu i tjelesnom komunikacijom, koji je to put koji prethodi tom procesu?

Pa prije svega, mi imamo slučaj da se sve u vezi s tijelom i tjelesnom kulturom podrazumijeva ili mistifikuje, da se tumači kao urbani fenomen ili da ga se do kraja ignoriše i onda se događa da naše tijelo više ne biva našim saveznikom, našim resursom koji obnavljamo, nego da postaje vrlo potrošan materijal. U vezi s tijelom i neverbalnom komunikacijom postoje mnogi radovi danas, mnogi ljudi idu s ciljem da naučno dokažu koliko je tijelo kao instument komuniciranja mjerodavno i uspijevaju u tome. Konkretno, moja inicijalna ideja je nastala usljed transformisanja mog ličnog izazova. Borila sam se sa izvjesnim poremećajem ishrane i u tom trenutku je moja percepcija vlastitoga tijela i tjelesnosti, bila vrlo uvjetovana i danas izraženim pritiscima koji se odnose na savršen i idelan tjelesni izgled. Joga je tada učinila da se po prvi put suočim sa vlastitim tijelom i da artikulišem i osvijestim bol koja me blokirala i paralizirala. Naravno, ta devijacija nije nestala tek tako tog dana, ali se svijest krenula mijenjati. Počela sam upoznavati i voljeti svoje tijelo, a u isto vrijeme i promišljati i stavljati se u socijalni kontekst. Moja transformacija je tad počela. U svemu tome nema apsolutno ništa misteriozno, romantično niti nerelano, tijelo je bitna komponenta naših života jer nosi sve naše emocije, brige, misli i terete i treba ga znati njegovati, slušati, osluškivati i pratiti. Treba znati komunicirati sa vlastitim tijelom jer nam baš ono nekada šalje signale kada je dosta, kada nam je neugodno, kada idemo protiv svoje volje ili želje. Tijelo je resurs koji treba probuditi!

Na posljednjem Pičvajz festivalu si održala i svoju radionicu Probudi Boginju u sebi. Reakcije su kako kažeš više nego pozitivne. Hoćeš li nam reći nešto više o toj feminističkoj vizuri joge?

Meni je bitno da ljudi počnu doživljavati jogu, barem koncept kojim se ja bavim, kao vrlo društveno integrisan način suočavanja sa izazovima. Nije to nikakav izolovan put duhovnosti koji se kreće mimo društvenih problema. Joga kojom se ja bavim je vrlo socijalno osviještena i promatra svijet oko sebe. Ja jogu ne mogu zamisliti odvojenu od društva, iako nas ona vraća nama samima i ima duhovnu kontaciju , bitno je znati da kako se to kaže u meditaciji – Miran um stvara miran svijet! Kao ženi koja je imala blisko iskustvo poremećaja ishrane, mnogo mi je bilo značajno da to podijelim i sa drugim ženama za koje pretpostavljam da se sreću sa sličnim izazovima. Niko nije imun na društvene pritiske. Pristisak nas vodi u tjelesnu destrukciju i mnogi su simptomi koji to pokazuju i dokazuju, a ja sam svjesna da ja ne mogu stati u kraj svim pritiscima, ali ono što mogu jeste na individualnim primjerima pokazati koliko smo sve lijepe i važne. To ne znači da sam ja protiv svih korekcija i rada na sebi, ali one moraju doći svjesno i samoinicijativno. Osnovna komponenta tadašnje radionice bila je osvijesiti nasilje koje činimo nad sobom i našim tijelima. Jedan od osnovnih principa joge i jeste Ahimsa – nenasilje, a ja sam se tad fokusirala baš na nenasilje nad sobom, a recimo, to je nešto karakteristično i pojavljuje se i u vidu samomržnje i unutar LGBTIQA zajednice, usljed sveopćeg pritiska, neprihvaćenosti i dezintegracije. S tim u vezi, značajne su recimo joga poze koje slave i utjelovljuju ponos i koliko vidim i neki drugi joga majstori/ice ih preporučuju, a čini mi se sve s ciljem – da ponosno tijelo djeluje u ime ponosa![1]

Ti bi također voljela u nekom predstojećem periodu raditi i jogu sa trans osobama. Zašto misliš da je ta kombinacija bitna i otkuda ta želja?

Rodni izražaj i manifestacija su vrlo vezani za tijelo, tjelesno i osjećaj u tijelu. Ja mogu reći da znam dosta o tome, ali to nije oblast moje ekspertize, a na kraju dana ni metoda joge koju ja koristim nije ekskluzivna, nego otvorena za sve jednako. Naravno da je nekima taj instrument potrebniji, neki dolaze sa određenim predispozicijama, predznanjem, ali trans osobe doživljavaju vrlo kontinuirani pritisak rodne autentifikacije i ja tu mislim da prepoznajem prostor u okviru kojeg bi upravo joga mogla unaprijediti kvalitet i nivo samovrednovanja sebe u tijelu i kroz tijelo. S druge strane, usudila bih se reći i kako su baš trans osobe najizloženije i unutar same zajednice najvećem naprepoznavanju i nevalidiranju i kako usljed svih ostalih birokratskih poteškoća često nailaze i na najviše nerazumijevanja, pa su u skladu s tim podložnije susretima sa anksioznošću i depresijom. Joga svakako može doprinijeti oslobađanju pritiska, no ne mislim da je jedini faktor koji se treba uključiti u rješavanju i unaprijeđenju mentalnog zdravlja, samoprihvatanja, samovrednovanja i ostvarivanju interpersonalnih odnosa.

U sveopćem LGBTIQA spektru, šta misliš da joga može dati zajednici. Na koji način ona može unaprijediti kvalitet života, seksualnog, duhovnog i tjelesnog!

Zajednicu LGBTIQA osoba karakteriše zatvoreno tijelo, tijelo koje se smanjuje, zauzima što manje prostora, ukrštene noge, ukrštene ruke, što je jasno vrlo nizak položaj moći u kulturnom, društvenom, kolektivnom i ličnom smislu. Ne mislim da će se sve to promijeniti ako osvijestimo svoje tijelo i način na koji možemo djelovati kroz tijelo, ali svakako da bi to moglo napraviti znajačajan pomak iz prostog razloga jer dobar osjećaj u tijelu potpomaže volju i daje elan, a mi često zbog različitih osporavanja, nemjerljivih rezultata, malih koraka na granici smo da odustanemo. To je prostor za rad sa LGBTIQA zajednicom koji ja prepoznajem, jer, ključno je da uspostavimo tjelesnu kontrolu, prvo individualnu, zatim kolektivnu da bismo mogli djelovati funkcionalno. Naravno sve to nosi i svoje benefite na ličnim nivoima. Osoba koja je svjesna svog tijela, svoje tjelsnosti može mnogo lakše da artikuliše svoje zahtjeve, svoje potrebe i da prepozna svoje kapacitete, emotivne i intelektualne. Sve je vrlo povezano.

Dinamike moći se dakle dakako manifestuju i kroz tijela i tjelesne izražaje, pa bi u tom smislu joga značila veliku investiciju i savezeništvo u borbi protiv tjelesne dominacije, zar ne?

Naravno, ali ne samo joga, nego bilo koji način duhovnog i intelektualnog promišljanja tijela, jer sve je to sistem i struktura koja treba postati naš majndset, kako se to kaže, način razmišljanja i življenja. Kulturne opresije dovode do vrlo evindentnih tjelesnih kolektivnih opstrukcija i to može biti zanimljivo za promišljanje u smislu zauzimanja javnog prostora, koji se recimo LGBTIQA osobama često oduzima kroz brojne sistemske kanale, naravno, uvijek se vraćam na to da neće baš promijeniti kolektivnu svijest našeg društva, ali će sigurna sam u to značiti značajan otpor!

Teško je ne govoriti o tome i kako se tjelesna moć reflektuje i kroz rodne uloge, a onda i kroz LGBTIQA zajednicu. Koji bi bio put za prevazilaženje tih odnosa moći unutar same zajednice?

Slažem se, LGBTIQA zajednica svakako nije izolovan faktor društva i to jasno objašanjava i pojavu neuravnoteženih odnosa moći unutar same zajednice. S tim u vezi spomenut ću i svoje iskustvo rada sa djecom i načina rješavanja konflikata u grupi, sa čime sam se ja suočavala. Naravno, treba imati pritom na umu i da su to djeca, još uvijek dobrim dijelom neformirane ličnosti. Često smo trudeći se da izgradimo povjerenje radili vježbe ravnoteže, držanja tijela i održavanja, gdje sam ih lagano vodila ka uspostavljanju tjelesnog kontakta, oslanjanja, koje je bilo integrisani dio vježbe, da dakle kada balansiraš računaš na svog suvježbača ili suvježbačicu koja se u tom momentu našla pored tebe. Tjelesni kontakt je i te kako bitan, a naročito je značajan u radu sa djecom, jer govorimo o periodima gdje mi kreiramo pozitivne podražaje, one koje ćemo poslije standardizirati. Ista stvar važi i za rad sa LGBTIQA zajednicom, dakle, primarno treba postojati zajednica, treba je okupljati i treba raditi s njom, treba graditi koncentrisanu zajednicu i treba njegovati pozitivne podražaje, treba standardizirati solidarnost kao univerzalni princpi, što je vrlo teško, jer razgovor o rodnim privilegijama i granicama često nije ugodan, ali ono što joga zapravo može, a vrlo je simptomatično jeste tjelesno komunicirati, tjelesno je često reprezentativnije i nosi veliku simboličku vrijednost. LGBTIQA pojedinci trebaju se osvrnuti po zajednici i vidjeti kakva ih to tijela okružuju, vidjeti koliko su moćna u odnosu na njih i koliko ih treba pogurati.

I šta je to što bi svako ko se na bio koji način osjeća dijelom LBTIQA pokreta mogao uraditi na individualnom tjelesnom nivou, za sebe, a onda i za drugoga?

Mi prije svega trebamo mnogo edukacije, mnogo sigurnosti i mnogo stabilnosti. Puno stvari dolazi upravo zbog nedostataka tih komponenti našeg života. Danas se recimo manje više svi  susrećemo za vrlo izraženom kulturom body shaminga, popularno kazano, ili kako bismo to preveli – posramljivanje tijela. To je recimo jednako, ako ne i značajnije izraženo unutar LGBTIQA zajednice, zašto? Upravo zbog gore navedenih nedostataka. Postajemo skloni cinizmu, ismijavanju, posramljivanju drugih, jer vrlo su niski statusi moći, svi se pomalo suočavaju sa ličnim nemogućnostima integrisanja, pa onda i političkim i onda to sve postaje očito untar LGBTIQA krugova. Šta bismo za početak zapravo mogli – mogli bismo pomalo promišljati lične tjelesne ranjivosti, mogli bismo isto tako sami za sebe vidjeti gdje recimo gubimo samopouzdanje, a to je joga ili bilo koji drugi tjelesni angažman – osvještavanje tijela, buđenje tjelsnosti i suočavanje. Nakon toga, što je ovisno o individualnim kapacitetim, mnogo je lakše solidarisati, mnogo je lakše razumjeti sa čim se suočava recimo neko iz LGBTIQA zajednice ko možda ima problema da se opusti u seksu jer smatra da ne ispunjava zadate kriterije, tada smo spremni solidarisati, zapravo!

[1] Joga poze koje slave ponos i mir dostupne i ovdje – https://www.yogajournal.com/poses/poses-for-pride-7-poses-to-celebrate-lgbt-pride-month#gid=ci020756ab00002620&pid=justin-michael-williams-performs-reverse-warrior

Komentari

komentara