Elvedin i Michael: “Odvojeni ali ravnopravni” nije ravnopravnost

Izvor: SOC

Prošle godine, Elvedin i njegov partner Michael su se vjenčali. Nažalost, ne u Bosni i Hercegovini, već u New Yorku. Umjesto poklona za vjenčanje, zamolili su zvanice da novčano podrže rad Sarajevskog otvorenog centra na čemu smo im beskrajno zahvalni_e. Elvedin je bio dodatno velikodušan da nam odgovori na nekoliko pitanja.

SOC: Kako ste se ti i Michael upoznali?

Upoznali smo se na staromodan način preko, sada već nepostojeće, web stranice Friendster 2006. godine. Obojica smo se našli u Bostonu na postdiplomskom studiju – ja sam bio na odjelu za organsku hemiju na MIT-u, a on na odjelu za edukaciju na Harvardu. Imali smo neke zajedničke prijatelje pa je on tako nabasao na moj profil. Našli smo se u baru The Cellar u Cambridgeu; tu smo proveli čitavo večer pričajući i upoznavajući se. Odmah mi se on dopao. Izgledao mi je kao da je jako iskrena i otvorena osoba, i mislim da se (još) nisam prevario! Veza je išla polako ali stabilno. Nismo planirali da postane nešto ozbiljno ispočetka. Mislim da nam je to pomoglo jer nismo forsirali našu vezu da bude nešto što nije. Sviđali smo se jedan drugom, i onda uz otvorenu komunikaciju i uložen trud, naš odnos organski je prerastao u ljubav, u nešto dublje i jače, dosta brzo nakon našeg prvog sastanka.

SOC: Mnogi bi rekli da je brak zastarjela institucija i da danas nema smisla. Ipak, dio borbe prava LGBTI aktivista_kinja ide u smjeru da se omogući bračna jednakost (ili barem omogući istospolno partnerstvo) istospolnim parovima. Šta za tebe znači brak s tvojim suprugom?

Kao dijete, tokom odrastanja u BiH, uvijek sam zamišljao da ću stupiti u brak i osnovati porodicu u 20-tim, 30-tim godinama. Po mom odlasku u Sjedinjene Američke Države, sa 15 godina i posvećivanju fakultetu sa 20 godina, odustao sam od tog sna jer nisam ni mogao zamisliti da će to biti nešto što će biti ikada dostupno meni. To mi je jako teško palo jer sam bio primoran da preispitam razmišljanje o samom sebi i mojim životnim ciljevima i prioritetima.

Tokom studija sam također shvatio da brak, u većini slučajeva, nije ona egalitarna institucija u kojoj su moji roditelji bili, nego veza gdje je žena često potlačena, gdje nema ravnopravnosti spolova, gdje su često kućni poslovi podijeljeni na “muške” i “ženske”. Tako da sam odbacio želju da stupim u takvu vezu. Međutim, nekoliko se stvari promijenilo od 2004. (kada su istospolni brakovi odobreni u državi Massachussetts) do 2015. (kada je to postao zakon na federalnom nivou u SAD-u).

Kao prvo, polako brak je postajao stvarnost za istospolne parove u SAD-u što je dovelo do porasta društvene svijesti, prihvaćanja takvih veza, i manje stigmatizacije. Tu je došlo i do pritiska sa strane naših prijatelja i porodice jer su htjeli da javno proslave našu vezu kao što smo mi to uradili sa na njihovim vjenčanjima. Drugo, mi smo odlučili da imamo djecu putem surogacije i postalo je očigledno da je lakše uploviti u takve vode u jednoj sudsko-regulisanoj vezi. Treće, i ne manje važno, shvatili smo da mi sami možemo definisati bračnu zajednicu da bude ono što je važno nama.

Na kraju samo da napomenem da ja ne insistiram na tome da svako mora stupiti u brak. To je nešto pojedinačno, što svaki par, hetero ili homo, mora sam za sebe odlučiti. Međutim, smatram da ta institucija treba biti dostupna LGBTI osobama. Odvojeni, ali ravnopravni (separate but equal) nije ravnopravnost; to je nastavljanje diskriminacije manjinske grupe ljudi (ove smo lekcije već naučili kroz stravičnu historiju SAD-ovih robovskih potomaka).

SOC: Odlučili ste da na vjenčanju umjesto poklona zamolite goste_šće da doniraju novac, koji ste vi onda poklonili SOC-u. To je vrlo nesebična gesta. Kako i zašto ste se na to odlučili i da li biste to preporučili drugima?

Kada smo stupili u brak Michael i ja smo u vezi bili već 10 godina, a 7 smo skupa živjeli u stanu u New Yorku. Michael je profesor na Univerzitetu grada New York, a ja sam na subspecijalizaciji na intenzivnoj njezi i anesteziologiji na univerzitetu Columbia. Osjećali smo se komotno jer smo se za tih sedam godina uspjeli skućiti. Odluka da se vjenčamo nije bila jednostavna, pogotovo jer mnogo ljudi širom svijeta, uključujući i našu državu, BiH, nema prava koja LGBTI ljudi imaju u SAD-u. Uz sve to, nisu nas izbjegli ni porodični problemi, hetero tradicija nije nas mimoišla! Zato nam je važno bilo da podsjetimo naše prijatelje i obitelj da mi imamo veliku sreću samo zato što živimo na jednom specifičnom mjestu, mjestu gdje smo potpuno prihvaćeni.

Pošto sam ja odrastao u BiH, i već duže vrijeme pratim i cijenim rad Sarajevskog otvorenog centra, odlučili smo zamoliti goste da umjesto poklona naprave donaciju vašoj organizaciji. Većina naših prijatelja/familije su u poprilično dobrom finansijskom stanju tako da su bili u mogućnosti donirati barem neku svotu novca. Naravno, ovo je sve bilo volonterski. Bilo nam je veoma bitno da pomognemo organizaciji koja se bavi ovim pitanjima u BiH, jer želimo da doprinesemo borbi za jednakost i ravnopravnost LGBTI osoba. Također, umjesto malih poklončića za naše goste kao uspomenu na naše vjenčanje, i mi smo odlučili taj novac donirati, u njihovo ime.

Ako ste u mogućnosti da donirate, uradite to. Mi bismo to svakome preporučili. To ne mora biti organizacija za prava LGBTI osoba, ali svakako se možemo založiti za pružanje podrške ljudima koji bore za prava ugroženih grupa.

Komentari

komentara