F: Imam momka i to već duže vrijeme…

Kako početi pisati? Jednostavno početi… Coming out predstavlja za većinu, gejeva i lezbejki, pa tako i za mene, prilično veliki izazov, ako ne i najveći. Ne postoji formula za coming out, budući da se kod svakoga sam čin outovanja sasvim drugačije odvija. Coming out se odvija cijeloga života. Nažalost, većina nas danas sasvim čudno gleda kada se izgovori “Ja sam gej”, a žalosno je i to da nas samo mali broj odmah prihvati. Ali valjda će se nekada i to promijeniti.

Sve je počelo još u pubertetu, od toga kako sam posmatrao samo starije momke. Momci iz moje generacije mi i nisu bili nešto zanimljivi, a djevojke još nezanimljivije. Stalno sam tražio prisustvo momaka, ali tada još nisam ni bio svjestan toga što sam. Mislio sam da je sve ok, i da je to sasvim normalno, ali i ne baš. Počinjem posmatrati te iste momke u svlačionicama nakon tjelesnog, i sam prizor, nagih, znojnih muških tijela me iznova fascinirao. Postajao sam ljubomoran kada bih vidio kako se neki momak i djevojka ljube, zapravo, bio sam ljubomoran na djevojku i na to što ja nisam na njenom mjestu. Postajao sam ljubomoran samo onda kada bi se radilo o nekom zgodnom momku. Jesam li možda imao kompleks niže vrijednosti? To da sam gej sebi sam priznao tek nekada u 14-15-oj godini, nakon nekog perioda eksperimentisanja. Eksperimentisanja? Ne, nije to bio nikakav period eksperimentisanja, nego samo period koji je potvrdio da sam to što jesam. Ali zašto je tako teško sebi priznati? Mislim da je to zbog:

Činjenice da nas gej muškarce na TV-u prikazuju kao napucane i u haljinicama, ili našminkane i u super uskoj garderobi (danas malo manje nego ranije). Mlad momak, koji primijeti da je drugačiji, postane još više zbunjen: “Ja gej, eh, nisam, ne hodam ja našminkan u haljinicama, sa torbicama i ne govorim tako čudno”. Isto tako većina momaka koji oblače haljinice radi neke predstave automatski se svrstavaju u gej osobe, iako ti isti momci nakon te predstave ulaze u normalnu garderobu i žive sasvim normalan život, bili oni gej ili ne.

Klasične priče “I, imaš li djevojku”, priče oko vjenčanja, djece, kao da je to već unaprijed određeno.

S druge strane je još uvijek, nažalost, u nekim glavama, ideja da je homoseksualnost nešto loše, da je bolest, mentalni poremećaj! Činjenica je da ništa od gore pomenutog nije istina.

Odrastao sam u vrlo liberalnoj porodici (mislim samo na uže članove porodice), gdje je mama bila glava porodice i koja se nije dala vući za nos. Odrastao sam u dvije potpuno različite sredine – jedna totalno liberalna, neopterećena glupostima, sredina u kojoj nikome ništa nije falilo, i sredina u kojoj nikoga nije bilo briga ko je s kim ili šta taj sa ovim nekim radi, a s druge je strane sredina opterećena sitnicama, sredina u kojoj je jad i čemer bila svakodnevnica, sredina koja se još uvijek vodila nekim zastarjelim principima i sredina u kojoj je to s kim i šta, postala duševna hrana lokalnih mahaluša. Sredina u kojoj je gej osoba bolesna (možeš i misliti). U početku to nisam shvatao, jer mi jednostavno nije bilo jasno kako mogu tako dva različita svijeta da postoje, pa me je i bilo pomalo strah pričati kako ja volim muškarce, strah za mene, a i strah za ljude koji su bili, i još su sastavni dio mene. Ali opet, želja za muškim dodirima je bila veća i od samog straha, pa sam počeo da tražim momke po raznim portalima. Bilo je tu i par zanimljivih momaka, ali samo par, nažalost, i baš iz tog razloga odustanem od potrage preko tih portala.

I onda upoznam sasvim slučajno i neočekivano momka preko portala za upoznavanje, kojeg inače nisam dugo koristio; momka u kojeg sam se zaljubio, zaljubio toliko da sam samo o njemu mislio. Nalazio se s njim, išao njemu, provodio vrijeme s njim… I sve je bilo ok, osim jedne stvari, a to je da sam svaki put kada bi se nalazio s njim morao da izmišljam neke nove ljude i neke nove situacije, a sve to kako moja mama ne bi saznala da hodam s muškarcem, i da joj je sin, jedini sin, drugačiji od ostalih. I trajalo je to, more novih, imaginarnih ljudi oko mene, more laži. I shvatim da je bolje da od mene sazna, pa makar i preko pisma, a ne od nekoga drugog. Uzmem list papira i počnem da pišem: “Draga mama, stvari ti stoje ovako: Imam momka i to već duže vrijeme i odlično mi je s njim, znaš volim ga, i ne mislim odustati od njega…” Napišem i kako je sve počelo, kako su me počeli interesovati muškarci, napišem i da mi je iskreno žao što nisam kao većina momaka, ili sin kakvog bi ona željela, i napišem da ću je razumjeti ako mi okrene leđa. Bilo je na tom papiru još dosta toga, ali se više i ne sjećam. Ostavim pismo na sto i krenem prema školi. 13:00h – sjedim u klupi i mijenjam boje, obliva me znoj, tresu mi se ruke; 14:00h – pozovem prijateljicu G. i ispričam joj šta sam uradio, a G. će na sve to: “Ovako, imaš dvije opcije: prva je ta da odeš sada kući, uzmeš pismo sa stola, pocijepaš ga i nastaviš da živiš kako si i do sada, a druga je da ostaneš ovdje i prihvatiš tu činjenicu da će ti mama naći pismo, pročitati ga i da ćeš se morati suočiti s njom. Ali bilo kako bilo, tvoja G. je tu i bilo šta da ti treba znaš kome da se obratiš” (i zahvalan sam joj zbog toga do kraja života). A G. je djevojka koja je slična meni, dinamična, revolucionarski nastrojena, bez dlake na jeziku i djevojka koja me je odmah skužila, a ja naravno nisam ništa poricao, nego odmah potvrdio i tako učvrstio naše odnose. 15:00h – razmišljam šta da radim i nije mi dobro, sve me steže, sve me pritišće, izađem ispred škole zapaliti cigaru, ali me i dalje steže i pritišće. 16:00h – izbora da biram šta da radim više nije bilo, mama je vjerovatno kod kuće i čita šta joj je sin ostavio na stolu. 17:00h – sjedim, ne mrdam se, ne razmišljam, jednostavno vegetiram. 18:00h – zvoni zvono, kao kraj nastave za taj dan, a meni u glavi zvoni i govori mi idi kući, suoči se s mamom. To je bilo prvi i posljednji put da sam imao te neke čudne zvukove i glasove u glavi. Krenem kući i na pola puta se vratim do škole, i opet tako, dva puta, i na kraju si kažem: “Idi budalo jedna kući, bolje sada da se suočiš sa istinom, nego da odugovlačiš, nastaviš se uništavati i lagati se”. I odjednom počnem da hodam, dobijem neku čudnu snagu, neku smirenost. Stanem ispred vrata, udahnem i pozvonim, kad imam šta i da vidim. Mama na vratima, spremna da negdje ide, s osmjehom na licu, i govori mi: “O dobro da si stigao, idem ja sada na neki sastanak, večera ti je na šporetu, jedi, odmori malo, a znaš ono, ono što si mi ostavio na stolu, o tome ćemo kada se vratim”. Okrenu se i niz stepenice, a ja ostadoh sav u čudu, nije mi jasno šta se dešava. Osmijeh? Možda je to uvertira u dramu, možda nije ni pročitala, a možda misli da se zezam? I opet tri sata iščekivanja, tri sata razmišljanja šta i kako. Hodam po kući, palim svaku sljedeću cigaru prethodnom, i odjednom čujem kako se vrata otvaraju, pali se svjetlo i u svemu tome moja mama. Reče “Ćao” i nestade u svoju sobu, te se opet pojavi nakon par minuta i poče da priča: “Znaš sine, tvoja mama je znala sve to i ranije, ali je čekala da joj ti to kažeš, nisam htjela vršiti pritisak na tebe tako što bih te ispitivala neke stvari. Ti si moj sin, samo moj i ja sam tu pored tebe kada ti god šta zatreba, a to s njom ili njim, to uopšte nije važno, važno je to da si mi ti sretan i zadovoljan, a ujedno i ja. A sada, pričaj mi o tom tvom malom…” I tako krenu razgovor koji je trajao dugo u noć, konačno iskren i opušten razgovor.

Od tog trenutka sam znao, zapravo, bio siguran da imam nekoga pored sebe, nekoga ko me podržava i nekoga do koga mi je sada više nego ranije stalo. Od tog trenutka, odnos mene i mame poprima neku veću dimenziju, više nismo samo mama i sin, sada smo kao prijatelji, koji o svemu pričaju (možda ovo zvuči patetično, ali je uistinu tako). I nakon toga shvatim da nisam uopšte imao razloga za brigu jer sam zaboravio na činjenicu da imam jako liberalnu majku, koja prihvata sve i koja za sve ima razumijevanja. I da, hvala svim silama na tome što su mi podarile jednu takvu osobu kao što je moja mama.

S druge strane, moja dugogodišnja prijateljica, djevojka navodno širokih shvatanja, ultra moderno natrojena, mi okrenu leđa kada joj rekoh da sam gej: “Znaš, šteta što si gej, zapravo, šteta što ne tražiš pomoć, priznaj, olakšaj i sebi i drugima da si bolestan, jer znaš to je prvi korak ka ozdravljenju!” Ostadoh bez riječi kada to izgovori. Okrenuo sam se i otišao. U početku sam mislio da se zeza i da će se javiti kako bismo išli van, ali se to ne desi ni do danas. Nešto kasnije čujem od nekih zajedničkih prijatelja kako je pričala da više nismo bliski, ali im ne želi reći razloge zašto je sve to tako. Ok, hvala joj što je to zadržala za sebe i hvala joj što je bila iskrena pa mi sve rekla u lice, ali ja niti hoću, a niti želim ubjeđivati tu djevojku u nešto što ona očigledno ne želi da shvati. Da stvar bude još gora, ista ta djevojka treba da završi studiji psihologije i to kao jedna od boljih studentica!

Bio je tu i jedan momak koji je išao u isti razred kao i ja, momak koji se družio s mojom dobrom prijateljicom koja je znala da sam gej, koja mu je jednom prilikom i rekla za mene, ali koji se jednostavno povukao nakon završene škole, kao i većina. Taj momak mi se javio prije dvije godine i pozvao me na kafu. Naravno da sam se odazvao pozivu. Priča je krenula: “Prvo da ti se izvinim što sam te ignorisao u gradu, ali jednostavno nisam znao kako da se postavim prema tebi, jer znam da si gej. U početku mi je sve to bilo fuj, ali sada, kako sam stariji shvatio sam i naučio se nositi s time, i nadam se da ćeš me shvatiti i prihvatiti moje izvinjenje.” Naprosto nisam znao šta mi se dešava, jer sve sam očekivao samo to ne. Naravno da sam prihvatio izvinjenje i naravno da mi je bila jasna njegova reakcija, i bilo mi je baš drago da se to desilo. Danas, sa istim tim momkom se družim, izlazim, pijem kao da se nikada ništa nije desilo. Pričamo otvoreno o vezama i svim mogućim stvarima, jer kako i sam kaže “Baš mi je drago da čujem i drugu stranu priče, normalnu stranu priče.”

Danas živim u drugom, zapravo trećem gradu, gdje sam upoznao dosta odličnih, zanimljivih ljudi, na moju sreću, ljude koji su isti kao i ja, ili ljude koji nas podržavaju. Coming out mi ne predstavlja danas neki problem pred ljudima za koje znam ili mogu da pretpostavim da će se znati s tim nositi. Isto tako, coming out je za mene odličan mehanizam filtriranja ljudi, jer ko mene ne prihvata nije mi ni potreban u blizini. Za ostale me nije briga, ne pada mi na pamet da im se outujem, jer ko treba da zna – zna.

 Tekst preuzet iz Čitanke LGBT ljudskih prava – 2. dopunjeno izdanje

Komentari

komentara