Fašizam nema ali – ili jeste ili nije

merlinka„Odeš da pogledaš film i ne vratiš se“ ukratko bi se mogao sažeti utisak nakon Merlinke u Sarajevu. Policije nigdje, napadači nepoznati, tri lica povrijeđena. Ako izostavimo lokaciju ovo je isuviše poznat, skoro svakodnevni naslov crne hronike u Sarajevu. Lična sigurnost građana_ki odavno je prepuštena samo sreći osim ako niste dio LGBT zajednice. Tu se nekako uvijek računa na nasilje.

Pisma podrške različitih organizacija, ličnosti iz javnog života (ponovo) vape: ista prava za sve. Neki ironično dodaju da svako ima pravo da pogleda film po svom izboru u demokratskoj Bosni i Hercegovini, 2014.godine. Sve isuviše podsjeća na 2008. godinu i nasilje tokom otvaranja Kvir festivala. Podsjetimo, za to niko još nije odgovarao. Policija radi na pronalasku maskiranih napadača tokom Merlinke 2014. Sad se već priča vrti u krug, složićete se. Po društvenim mrežama jedni su za, drugi protiv, neki treći za ubij, zakolji. Zašto je to tako, šta nas je dovelo do toga kao da se malo ko pita. Biće da su maskirani napadači ipak više posljedica nego uzrok problema. Odgojene su generacije koje iz udžbenika nauče da je sve sem heteroseksualnog – bolest. Prema nekim, blažim autorima, nije bolest nego poremećaj. Jedan političar neće dozvoliti da mu se pederi šetkaju po kabinetu, drugi je protiv Sodome i Gomore. Ostatak narodnih predstavnika u vlasti odbija definisati seksualnu orijentaciju i rodni identitet kao uzrok zločina iz mržnje. Preči je dnevno politikanski cirkus od zakona jer kad je hljeba sve manje igre dobro dođu.  A dok traju te igre, najčešće u terminu Dnevnika 2 u 19:30, propuštamo očigledno. Il se trudimo da žmirimo što je duže moguće. Čudno pogledate nekoga, izbodu Vas u vozilu javnog gradskog saobraćaja. Nosite prekratku suknju, naručite pivo kad neko misli da ne treba, napadnu Vas. Ovo je slika naše zemlje, države za čovjeka kako to poručiše jedne izborne godine. Države koja svojim građanima_kama ne pruža ni minimum sigurnosti dok sa sjetom pričaju da se nekad moglo mirno spavati u parku na klupi. Danas ipak vodite računa kakve filmove gledate, nikad se ne zna kome to smeta. Zapravo, možda se i zna. Kad lajkujete FB stranicu koja poziva na nasilje i mržnju i ostavljate prijetnje u komentarima, policija bi mogla da Vas nađe. Kad bi htjela. Ta ista policija je mogla (i bila zakonski obavezna) obezbjediti skup koji nosi određen rizik. To se nije desilo, krivci se traže, neki se i znaju, ali se o svemu ćuti.

Ćutala je domaća javnost i o Međunarodnom znanstvenom simpoziju o Krunoslavu Draganoviću u Sarajevu. Svi su se bavili koliko i da li su nogometaš i neka pjevačica za dom spremni. O tome da dio akademske zajednice slavi ideologe ustaštva u Sarajevu se ćutalo. Pa se onda zgrožavamo napadom na organizatore i goste Međunarodnog festivala kvir filma Merlinka.

Otvorimo oči i priznajmo sebi – uče nas da mrzimo. Da mrzimo drugog, ko god on bio. Naučeni smo, prihvatili smo da imamo pravo reći da je neko manje vrijedan jer je (dodati bilo što što nije „mi“). A to je fašizam. I mnogi će reći „pa nisam, ali..“.

Priznaćete, fašizam nema ali. Ili jeste ili nije. Uvijek, bez izuzetka, pozivanja na normalnost, tradiciju, običaje, više i niže prirodne sile.

Piše Mladen Lakić

Komentari

komentara