Film ‘Quiero decirte’ autora Stefana M. Mladenovića odlična je studija coming out procesa

03. 10. 2017

Piše: Nera Mešinović
Foto: Stefan M. Mladenović, Bojan Kontrec

Stefan M. Mladenović je diplomirani glumac sa trenutnom adresom u Nišu. Dok smo Stefan i ja uživali u ugodnom razgovoru, njegov film Quiero decirte je izabran u program internacionalnog gej filmskog festivala Serile Filmului u Cluj-Napoca u Rumuniji. Prije nekoliko dana nastupio je na UNSEEN festivalu u Dubrovniku. U prevodu “Želim ti reći” je Stefanov filmski projekat kratkometražnog karaktera, a iz produkcije je izašao početkom 2017. godine.

Quiero decirte slobodno i neumitno možemo proglasiti za odličnu studiju coming out procesa, film koji u vrlo kratkom vremenu od 15 minuta uspijeva da prikaže svu slojevitost i psihološku kompleksnost suočavanja sa dijelom identiteta koji u društvu nije mainstream. Stefan M. Mladenović potpisuje režiju, scenario i glumačku igru u ovom filmu.

Prva priča prati Alejandra, koji sjedi na stolici i gleda direktno u kameru. Želi nekome nešto reći, i sintagma se širi u nekoliko rukavaca značenja. Šta je sve što pomislimo kada se navedena rečenica otkotrlja sa naših jezika. Alejandrov slučaj je specifičan. S jedne strane, film prikazuje kako se govori, kada se dugo nije komuniciralo.

Negdje do sredine filma nam nije jasno kome Alejandro želi reći sve to što govori, da je u srednjoj školi izlazio sa djevojkama, da je nakon prelaska na fakultet upoznao Lucasa – kako poslije saznajemo, doktora sa kojim živi u partnerskom odnosu već dvije godine. Kako priča odmiče, tako i gledatelji/ce, spremni/e ili nespremni/e, slušaju priču o Alejandrovom suočavanju sa vlastitom seksualnošću, što je jedan od najtežih procesa kroz koji prolaze LGBTI osobe. Čitanje entuzijastične izjave u naslovu produžuje svoju simboliku kada junak, gledajući direktno u kameru adresira majku kao osobu kojoj je snimka upućena. Alejandro govori o tome kako se Lucas i on vole, kako imaju sve što im je potrebno, čak i psa Slasha i zeca Daffa. Odlična monološka glumačka igra kulminira u rečenici gdje Alejandro iskreno i gotovo u suzama govori majci kako se užasno boji njene reakcije, ali da on želi da živi u svijetu punom boja.

Druga priča, druga narativna linija, prati Alejandra koji se kreće po podzemnim prostorijama. Tjelesno je vidno uznemiren, rastrzan, a scenu prati muzička sekvenca koja je u funkciji paralelnog slaganja priče Alejandra na stolici i Alejandra u katakombama. Glas iz offa je misaoni proces istrzanog tijela i zbunjenog uma, ali je također i kulturalni misaoni proces doktora kojem se Alejandro obraća za pomoć nakon tri godine nesanice. Režiser izvrsno koristi stereotipne savjete koji su kulturološki servirani da bi se izbjegla komunikacija o homoseksualnosti. Doktor mu savjetuje da izađe, napije se, ispleše, i da se nađe u društvu “tri žene”. U odnosu na prvu liniju priče, ovdje već vidimo kako izgleda izlazak gej osobe u javni prostor. Sve postaje košmarno i kovitlajuće. Društvena neprihvatljivost njegove seksualne orijentacije je rangirana tako da su i alkohol i plesni partiji rangirani ispred na terenu prihvatljivosti. Alejandro posluša savjet, pada u nesvijest, budi se u bolnici nakon punih 48 sati sna, i odluči da pošalje poštom snimak autiranja majci.

U nastavku pročitajte i kratki intervju sa Stefanom.

LGBTI.ba: Kako si došao na ideju da priču razviješ paralelno, i šta ti je bila inicijalna motivacija pri biranju teme coming outa?

STEFAN M. MLADENOVIĆ: Pre svega, bio sam inspirisan coming out snimcima nekih YouTubera. Neverovatno mi je kako su me emotivno uvukli u svoj svet i naterali da se zapitam koliko je teško reći nešto ozbiljno osobi koja ti puno znači. Ne mora uslovno to da bude autovanje već bilo šta što nam stvara neku dilemu. U tom periodu stvaranja filma, mog poznanika su roditelji izbacili iz kuće nakon autovanja. Smatram da je to teško preživljavati, zato sam sinoć napisao jednu “najavu” za ovaj intervju koja je ujedno i poruka svim roditeljima koji su postupili isto, a to je: Voleli ste svog sina kada je bio beba. Obožavali ste ga kada je naučio da priča i izgovorio svoje prve reči: “tata” ili “mama”. Bili ste presrećni kada je krenuo u školu. Ali kada odraste, možda ce vam reći da je gej. Da li ćete ga i dalje voleti? Trebalo bi. Ništa se nije promenilo. To je ona ista beba koju se voleli, obožvali i kojom ste se ponosili.

LGBTI.ba: Film je snimljen na španskom jeziku. Pripovijetke koje su korištene pri sklapanju scenarija su izvorno na španskom. Šta te je privuklo tom jeziku? S obzirom na to da je scenario dosta dinamičan, a jezik kojim se junak koristi živ i odlično napisan, kolika je tvoja intervencija na izvornim pripovijetkama?

STEFAN M. MLADENOVIĆ: Španska kinematografija je izvršila svoj uticaj na mene još kada sam bio klinac Danas dosta čitam na španskom jeziku. Tako sam i našao dve novele po kojima sam adaptirao scenario. Gledaoci filma su uglavnom zbunjeni, jer misle da prate dva Alejandra i dva Lucasa. Njegova ispovest kao realni deo i njegov san kao fikcija iz kog se budi i odlučuje da snimljenu ispovest pošalje majci. A dešavanja u tunelu jesu fikcija glavnog junaka, tj. njegov prvi san nakon tri godine. Tako da on nalazi svetlost na kraju tunela, zapravo nalazi rešenje za svoj problem. Delovi u tunelu ili doktorove izjave jesu iz teksta Nesanica španske spisateljice Yolande Pinto Cebrián, koju sam kontaktirao za autorska prava i dobio ih. Moje intervencije dopisivanja su vrlo male u odnosu na originalni tekst.

LGBTI.ba: Zanimljivo je razmišljati o tome da postoji Stefan režiser koji ima viziju (za što je potrebno jedno stanje uma), pa onda Stefan scenarista koji piše (gdje se traži totalitet, opet drugo stanje uma), i naposlijetku Stefan glumac, što je potpuno prepuštanje u lik i njegov život. Kako si se odlučio za ovu umjetničku formu i kako si uspio balansirati sve tri uloge?

STEFAN M. MLADENOVIĆ: Kao reditelj sam uzeo deo LGBT tematike kao model kojim je danas vrlo rizično baviti se. A ja volim da rizikujem i istražujem, tako da mi je to bio jako veliki izazov. Kao pisac sam potpuno koristio svoje lične stavove o samoj tematici, koristeći i neke svoje lične dileme. A kao glumac sam želeo da zaronim duboko u nečije emocije iz kojih smatram da sam dosta naučio. Film je vrlo rasprostranjen medij i negdje pravi amalgam mojih interesovanja, kao umjetnika, ali i kao aktiviste. Mislim da ovaj medij nudi odličnu priliku za pokretanje diskusije u najzabačenijim ćoškovima Balkana, i to na pravi način, jer umetnost se uvek obraća onom ličnom i subjektivnom u nama, apeluje da razumemo mnogo od onog što na prvu ne bismo.

LGBTI.ba: Nakon odličnih prvih reakcija na film, odlučio si pokrenuti multimedijalni projekat u kojem će svi imati priliku da ispričaju priču o svom procesu autiranja ili o bilo kojoj dilemi. Možeš li nam reći nešto više o tome?

STEFAN M. MLADENOVIĆ: Nedavno sam razvio mini-seriju gde su učesnice_i svi/e oni/e koji/e žele biti protagonisti/ce svoje epizode. Za sada su objavljene 3 epizode, i mogu se videti na zvaničnoj strani filma na Facebooku i YouTube kanalu. Serija se zove Quiero decirte: Hoy me libero, što je u prevodu Želim da ti kažem: Danas se oslobađam. Cilj je da se ljudi na neki način poistovete sa LGBT populacijom u smislu coming outa. Da osete kako nimalo nije lako sesti i reći tu rečenicu Želim da ti kažem. U njihovom slučaju kamera im je sagovornik ili to, (ne)željeno, treće oko. Cilj mi je i da pomognem ljudima da se rasterete i puste stvari da idu, jer uvek kada podelimo nešto sa nekim bude nam lepše. Lepo, ružno, tužno… na dva dela je uvek lakše nositi.

Svi/e koji/e žele da učestvuju u ovome projektu treba samo da snime video u trajanju od jednog minuta, vezan za bilo šta što bi spadalo u domen LGBTI egzistencije, i pošalju video na mail: [email protected].

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!