Formalno obrazovanje ne upoznaje dovoljno buduće pravnike/ce o pravnoj zaštiti LGBTI osoba

Piše: Aida K.
Foto: SOC

Sarajevski otvoreni centar je u februaru 2019. godine, u saradnji sa Centrom za edukaciju sudija i tužitelja FBiH (CEST FBiH), realizovao obuku za advokate/ice, tužitelje/ice i sudije/tkinje, pod nazivom „Antidskriminaciono i krivično pravo: Pravna zaštita LGBTI osoba, iskustva u Bosni i Hercegovini i regiji“. Cilj obuke je bio upoznavanje sa domaćim zakonodavnim okvirom i standardima koji se odnose na diskriminaciju i krivična djela počinjena iz mržnje. Kroz relativne primjere iz prakse učesnici/e su upoznati/e sa načinima na koje je moguće prevazići postojeće probleme.

U razgovoru sa nekim od učesnika/ca edukacije nastojali smo saznati da li se kroz formalno obrazovanje pravnici/e u BiH imaju priliku upoznati sa pravnom zaštitom LGBTI osoba, da li postoji mogućnost doedukacije u BiH u ovoj oblasti, koliko trenutni zakon o diskriminaciji po osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta štiti LGBTI osobe u teoriji i praksi, ali i to da li je LGBTI osobama teže doći do adekvatne pravne pomoći, s obzirom na predrasude ukorijenjene u bh. društvu.

LGBTI prava u formalnom obrazovanju

Diskriminacija po osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta u BiH svakodnevno nagriza živote LGBTI osoba. Zakon koji postoji da bi štitio sve građane/ke BiH često ostaje nijem na buku društvenog osuđivanja koje guši njihovo postojanje. Zakon postoji, ali postoji i otvoreno pitanje koliko su mladi pravnici/e po završetku formalnog obrazovanja upoznati sa pravnom zaštitom LGBTI osoba, te da li su spremni profesionalno, odgovorno i savjesno obavljati svoj posao. Vrlo često ovo pitanje završava u slijepoj ulici negativnih odgovora.

Kako su nam u razgovoru za naš portal potvrdili neki/e od advokata/ica, učesnika/ca edukacije, seminari, radionice i treninzi jedini su način doedukacije pravnika o LGBTI pravima u BiH, s obzirom na činjenicu da se u toku formalnog obrazovanja pravnici/e gotovo nikako ne bave ovim pitanjem.

„Smatram da pravnici u BiH po završetku formalnog obrazovanja, nažalost, nisu dovoljno upoznati sa mnogim stvarima, naročito po pitanju praktičnog dijela. Tako da vjerujem da ni ova kompleksna tema nije dovoljno obrađena. Mogućnost doedukacije uvijek postoji i to organizovanjem seminara, konferencija, edukacija koje bi detaljnije obrađivale ove teme“, kazala je Selma Demirović Hamzić, jedna od učesnica edukacije.

Inja Pašalić ističe da je, u svom radu sa praktikantima, primijetila da se „sva ljudska prava izučavaju deklaratorno, bez suštinski sadržajnih problema određene ugrožene manjine, pa je tako nažalost i sa pravima LGBTI osoba.“ Dodaje da smatra da formalno obrazovanje ne upoznaje dovoljno buduće pravnike/ce o pravnoj zaštiti LGBTI osoba. „Pojedini pravnici i studenti prava probleme LGBTI osoba u potpunosti razumiju, no za to zasigurno nije zaslužan školski sistem, ni na univerzitetima ali i, što je po mom mišljenju još gore, ni na nižem nivoima školovanja. Smatram da bi sa ispravnom, sveobuhvatnom i širokom edukacijom demistificiranje LGBTI osoba imalo puno veće efekte“, navodi Pašalić.

Emir Kaknjašević dijeli slično mišljenje, te navodi da „tokom trajanja formalnog obrazovanja (pravni fakultet, pravosudni ispit, advokatski ispit, drugi stručni ispiti) pravnici imaju jako malo ili nikako priliku da se sistemski upoznaju sa pravima i pravnom zaštitom LGBTI osoba”. “Barem je tako bilo prije dvadesetak godina kada sam ja studirao pravo. Nadam se da se u međuvremenu nešto promijenilo i da će vremenom doći do pozitivnih pomaka. LGBTI osobama su često ugrožena osnovna ljudska prava jer pripadaju grupi koja je marginalizirana u zakonodavstvu i društvu. Prema onome što mogu vidjeti iz medija, LGBTI osobe su nerijetko izložene osudama sredine, pa i verbalnim ili fizičkim napadima pojedinaca ili organizovanih grupa, te će biti potrebno više raditi na zaštiti njihovih prava, kako u skladu sa pozitivnim propisima, tako i na usvajanju i izmjeni postojećih propisa kako bi se LGBTI osobama olakšao život i rad.“

Diskriminacija po osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta – zakon i praksa

Postojanje zakona, nažalost, često ne garantuje njegovu primjenu u praksi. Iako Zakon o zabrani diskriminacije postoji već deset godina, LGBTI osobe su svakodnevno izložene diskriminaciji po osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Kolika je zapravo u praksi nadstrešnica zakona o zabrani diskriminacije pod koju se mogu skloniti LGBTI osobe od bure negativne i osuđujuće životne sredine, pojasnili su nam neki od učesnika/ca edukacije.

Rešad Tvrtković smatra da zakon dovoljno štiti LGBTI osobe, „ali, kao i u većini predmeta, zakon ostaje mrtvo slovo na papiru i potrebno je educirati čitav krug odgovornih osoba kako bi se ova grupa osoba zašititila.“

„Do održavanja ovog seminara bila sam uvjerena da svi ljudi u normalnim granicama uživaju u Ustavom, konvencijama i zakonima zagarantovanim pravima, međutim, nakon seminara tek sam postala svjesna koliko je to zapravo veliki problem, te da se ne poštuju osnovna ljudska prava“, kazala je Ena Čabaravdić, te dodala da smatra da bilo koja zaštićena skupina, pa tako i LGBT osobe, trebaju prijaviti nadležnim institucijama svaku vrstu diskriminacije i narušavanja osnovnih ljudskih prava, u cilju procesuiranja krivičnih i drugih djela učinjenih prema LGBT osobama, čime će se znatno povećati nivo zaštite, ali i sudska praksa. „Da bi ostatak populacije bio dovoljno informiran, potrebna je saradnja pravosudnih institucija i policije skupa sa medijima, a onda u konačnici u ovisnosti kakva praksa bude, vidjet će se da li će se ukazati potreba za izmjenama/dopunama postojećih zakona“, kazala je Čabaravdić.

Emir Kaknjašević je mišljenja da „pozitivni propisi štite jednako ili skoro jednako sve osobe (barem što se tiče krivično-pravne zaštite), dok bi se propisi u oblasti građanskog prava trebali prilagoditi LGBTI osobama, posebno u oblasti registracije zajednice života, prava nasljeđivanja i drugih prava, kao što je to slučaj u razvijenim evropskim demokratijama.“

„Postojanje LGBTI porodica je faktičko stanje“, naglasila je Inja Pašalić, te bi se, po njenom  mišljenju, „trebalo u porodični i nasljedni zakon uvesti ista rješenja za ovu populaciju, koja postoje  i za vanbračne zajednice. Napominjem da su vanbračne zajednice po zadnjoj izmjeni zakona izjednačene, kako u imovinsko-pravnim pitanjima bračnih partnera, tako i u statusnim pitanjima koje ove zajednice nose (nasljedno pravo, podjela bračne stečevine, državljanstvo,  roditeljska prava i obaveze).“

(Ne)ograničene mogućnosti korištenja pravne pomoći LGBTI osoba

Korijen predrasuda iz kojeg raste diskriminacija nalazi se u dubinama bh. društva. Hrani se strahom i odbijanjem svega što iskače iz nametnutih i naslijeđenih heteronormativa. Za sve koji se ne uklapaju u taj okvir, pa čak i za one koji odbijaju njegovo hranjenje, njegovi plodovi mogu ozbiljno ugroziti život. U takvim uslovima je vrlo teško doći do adekvatne pravne zaštite i pomoći u borbi za mjesto na tlu na kojem ne bode trnje osuđujuće okoline.

To nam potvrđuje i mišljenje naših sagovornika/ca. Tako, Čabaravdić smatra da je LGBT osobama teže doći do pravne pomoći, ali samo zbog predrasuda prema njihovoj seksualnoj orijentaciji. Kao razlog za to vidi činjenicu da, „kao patrijarhalna država, imamo predrasude prema svemu što se kosi sa tim sistemom. No, ubijeđena sam i čvrsto želim u to da vjerujem da je sve više advokata koji su ‘širokog uma’ i koji su dovoljno educirani da mogu da, s pravne strane, pomognu LGBT osobama kada im se one obrate za pomoć“, navela je Čabaravdić.

„Samim nedostatkom adekvatne normative logično se javlja i nedostatak pravne pomoći  prijeko potrebne LGBTI osobama sa svojim problemima”, kazala je Pašalić,

Kao što je rekao Tvrtković, naša javnost živi tradicionalni kulturološki odgoj, gdje je sramota da vam je dijete, prijatelj, pa i poznanik netko od LGBTI osoba. „Da bi se ovo premostilo na što jednostavniji način, smatram da je potrebno da na ovim stvarima rade čitavi timovi kroz sve načine educiranja i upoznavanja društva o ovoj grupi osoba, ali i same LGBTI osobe treba da su educirane kroz potporu centara kao što je SOC, a sve kako bi se izbrisala ili barem umanjila stigma (da nisu normalni ili da su bolesni) o LGBTI osobama“, dodaje Tvrtković.

„Vjerujem da je LGBTI osobama zaista dodatno otežan postupak dokazivanja diskriminacije, kako zbog predrasuda koje su očite u našem društvu, tako i zbog dodatnih otežavajućih faktora koji prate ove osobe, poput straha od otkrivanja svog identiteta odnosno seksualne orijentacije, straha od stigmatiziranja, do straha od nekog vida sekundarne viktimizacije, te nepovjerenja u institucije, u policiju, sudstvo, javno mnijenje i sl. Definitivno mislim da nema dovoljno senzibiliteta za ovu ugroženu skupinu i da je nužno raditi na edukaciji ne samo pravnika, nego ljudi generalno, i na podizanju svijesti o ovom problemu. Nažalost, mislim da je neophodno dodatno edukovati i ljude u pravosuđu o tome kako prepoznati, a kasnije u toku sudskog postupka i kako dokazati ovaj vid diskriminacije. Dug je put pred nama, ali smatram da je krajnje vrijeme da se konkretne mjere počnu preduzimati“, zaključila je Demirović Hamzić.

Komentari

komentara