Fudbal i LGBT+ zajednica: Igra za sve nas

Piše: Lamija Begagić

Ideja za ovaj tekst rodila se nakon što je javnost uzburkalo postavljanje diskriminatornih, uvredljivih i degutantnih transparenata na stadionu „Grbavica“, prilikom izvođenja gradskog derbija između FK „Željezničar“ i FK „Sarajevo“. Na spornim je transparentima pisalo „Ima zabranit’!“ (aluzija na zvanični slogan Prve bh. povorke ponosa: “Ima izać’!”), a uz natpis se našla i zastava Bruneja, azijske države u kojoj se LGBT osobe osuđuju na smrtnu kaznu.

Šta je ovaj tekst trebao biti?

No, namjera ovog teksta ni u jednom trenu nije bila propitivanje navijačke kratkovidosti i zluradosti, niti analiza ovih poziva na uskraćivanje sloboda i ubijanje sugrađanki i sugrađana upućenih sa mjesta koje, ako ćemo se služiti omiljenim nam simbolima iz nezaboravljenih devedesetih, u neku ruku jeste i simbol patnje, ali i otpora i ponosa. Istog onog ponosa koji bi mogao, kada bi to navijači sarajevskih klubova htjeli, biti dodirna tačka „zaraćenih“ strana.

No, jesu li fudbal i LGBTI+ zajednica na suprotstavljenim stranama i da li je ideja o igri za sve nas stvarno balon od sapunice?

Na to je pitanje ovaj tekst možda ponudio odgovore. Na ono, pak, šta o spornim transparentima i govoru mržnje na tribinama i terenima misle zvaničnici Nogometnog saveza, te gradskih klubova, odgovore, pomalo i očekivano, nismo dobili. Odgovori nam nisu stigli ni od igrača, što trenutnih, što umirovljenih. Izjave jedino nisu odbili dati ljudi koji bi, u priželjkivanim scenarijima navijača-tvoraca transparenta, trebali već biti ubijeni jer su lezbejke i gejevi. Uz to su, eto, sasvim slučajno, i pasionirani ljubitelji fudbala sa kojima bi isti ti navijači, za stolom bilo koje kafane, mogli satima sjediti i analizirati pasove, driblinge, plesti bajke o zlatnoj mađarskoj reprezentaciji iz pedeset i četvrte i orgazmično prepričavati golove na finalu Svjetskog prvenstva golobradog sedamnaestogodišnjeg Pelea, mada su svi rođeni debelo poslije i Pelea, i Božika, i Puškaša…

Mada su bez ustezanja progovorili i o rodnim i predrasudama na osnovu seksualne orijentacije, o auri mačo-maskuliniteta koja se oduvijek poput duha nadvija nad fudbalom kao industrijom, Selma, vatrena navijačica Liverpoola, prevoditeljica i pjesnikinja iz Sarajeva i Boris, IT stručnjak iz Zagreba, ponajviše su govorili o fudbalu kao igri i o radosti te igre

I tako je ovaj tekst postao upravo o tome: o radosti i o možda ipak mogućoj ideji slobode, barem na tih devedeset minuta.

Šta ovaj tekst, dakle, jeste?

Bilo je 1:1. Odlučivali su penali. Penal: to je ukrotiti srce, ostalo je volja i tišina. Tišina je kod penala najvažnija.

Kad su pitali Ferenca Puškaša da li je taj gol u Londonu njegov najlepši, odgovorio je ovako: Nema najlepšeg, nema nezaboravnog. Svi golovi su lepi na svoj način, čak i kad ih postižete na treningu. Lopta u mreži. To je lepota.

Meksiko 1970. Podne. Od žege zrak treperi. Taj četvrti gol Brazila: kao školska vežba, i kao znak, kao simbol, kao tajna, kao šifra čitanja prostora. Žairzinjo celu utakmicu ulazi u sredinu i otvara vidik, horizont Karlosu Albertu. Dolazi Žairzinjo sad s leve strane i gurne loptu Peleu. Pele mirno prima loptu, ležernost kao hipnoza, vidi leđima, oseća ritam Karlosa Alberta, dodaje je unutrašnjom i Karlos Alberto, ne menjajući korak, iz punog trka odseče tu loptu, po dijagonali, u gornji kut. Taj gol dolazi iz ponavljanja, treninga. Ta akcija je kruna igre, vrhunac stila brazilskog tima, saglasja, sukoba discipline i karnevala, vežbe i zanosa, truda i radosti, truda i čuda…

LXXV

Svega da imam u Rimu pohvalio nekom se jesam,
I ne razmišljajuć baš svega da prazna je reč.
Sutra mi stiže Partizan da igra sa Romom, pa bude l’
Još i pobedio nju, imaću napokon sve.

LXXVI

Pitaš me čega se plašim pred sutrašnji Roma – Partizan.
E tramontane me, znaj, više no ičega strah:
Naša dodavanja tačna u netačna može okrenut,
Romina netačna, pak, može u tačna, pa znaj.

LXXVII

Bio je bio Partizan i poražen kratko i glatko.
Nemam ni svega, ni sve, sve mi je ništa i ne.

Ovi su prozni i poetski zapisi neki od najljepših redaka ispisanih o fudbalu u našim književnostima. Prve potpisuje Božo Koprivica, iz knjige su Samo bogovi mogu obećati, a drugih je autor Sinan Gudžević i objavljeni su u njegovoj maestralnoj zbirci Rimski epigrami.

Pored britkosti u jeziku i Sinanu tako svojstvene duhovitosti, stihovi iz epigrama važni su nam za ovu našu temu jer se igraju u jeziku onako kako se istinski igrači fudbala igraju na terenu, onako kako se igrao legendarni Mađar Puškaš kad kaže prostu istinu o fudbalu: lopta u mreži – to je ljepota.

No, da preduhitrimo vaš strah od skretanja s teme, objasnit ćemo ovdje i zašto smo imali potrebu citirati navedene književnike i iskliznuti nakratko u jezik poezije. Zato jer su se oba autora, Koprivica naročito, dotakli velike teme marginalaca u fudbalu. Kada čitate njegove zapise, a posvetio je ovoj igri preko tri stotine strana, ne možete ne osjetiti atmosferu velikih utakmica, ali i preskakanje srca, težinu emigracije i siromaštva, strepnju, zebnju, strast. Njegovi su igrači egzilanti, protjerivani, bezdomni, siromašni, a strastveni, umjesto lopte šutaju dugačke ženske čarape, prelaze granice, a carinici im na  svakoj stanici, udaraju žig na srce.

Ako takav fudbal nije igra za sve, ako takav nije dovoljno velik da na teren primi i tomboy djevojčicu koja sanja duple pasove i dribla bolje od svih dječaka iz ulice, ako takav nije dovoljno širok da na tribine pusti dječaka kojem cijela ulica pali čvoke, a on samo želi gledati omiljeni tim, onda ne znamo šta jeste.

Strana fudbala za koju se vrijedi boriti

Timski sportovi oduvijek su bili zamjena za vojsku. Nemam nikakvih iluzija da fudbal nije jedna izrabljivačka, seksistička, homofobna, ultrakapitalistička industrija usmjerena isključivo na profit gdje je važno jedino pobijediti, potčiniti protivnika svojoj volji, gdje su ljudska bića svedena na kupoprodajnu vrijednost. Sport je moćno ideološko oružje – to mi je posve jasno.

Ovakva izjava naše sagovornice Selme dolazi nam kao neko veliko triježnjenje nakon Koprivičine i Gudževićeve poetske zanesenosti. No, postoji jedno ali koje će na kraju dodati Selma koja za sebe kaže kako je kao djevočica rado igrala fudbal u dvorištu, skupa sa drugim djevojčicama i dječacima, nesvjesna rodnih društvenih očekivanja koja će doći tek s pubertetom.

Ali – dodaje Selma – kao navijačica Liverpoola vidjela sam i drugu stranu fudbla – fudbala koji je stvar zajednice, stvar radosti, te nam u nastavku priča, ne samo za ovaj naš tekst, već i generalno neke zaista zanimljive detalje iz historije omiljenog kluba.

Margaret Thatcher je sedamdesetih i osamdesetih godina vodila žestoku kampanju protiv fudbalskih navijača, posebno onih iz Liverpoola, prikazujući ih kao bezumne huligane koje treba disciplinirati. Taj animozitet je kulminirao tragedijom na stadionu Hillsborough kada je zbog niza greški policajaca koji su obezbjeđivali utakmicu došlo do pogibije devedeset i šest navijača Liverpoola. Nakon nesreće, torijevska medijska mašina (u prvom redu tabloid The Sun) proizvela je šokantnu količinu laži kako bi prikrila odgovornost policije i za tragediju okrivila same navijače. Trebalo je dvadeset godina i nadljudski napor porodica nastradalih i Liverpoolovih navijača da britanski politički establishment prizna istinu.

Zašto nam Selma, pored zato što nas želi uvjeriti da je njen klub najbolji na svijetu, prepričava upravo ovaj događaj iz historije engleskog fudbala?

Spominjem Hillsborough jer je važno razumjeti mentalitet Liverpoola koji se razvio u posljednjih trideset godina. Liverpoolovci za sebe kažu “mi nismo Englezi, mi smo skauzeri”, što će reći: mi nismo centar, već margina. Mi nismo bogati London, već grad lučkih radnika. Mi imamo jedni druge i zlatno nebo nakon oluje, čik stisni pa nas ne zavoli!

Solidarnost i zajedništvo okosnica je Liverpoola kao grada i kao kluba. Liverpool je oduvijek bio ljevičarsko uporište. Na jednom zidu unutar Anfielda stoji citat legendarnog menadžera Billa Shanklya koji je rekao: “Ja vjerujem u socijalizam u kojem svi radimo jedni za druge i svi dijelimo dobitke. Tako ja gledam na fudbal i na život.”

Da sam kojim slučajem počela navijati za neki drugi engleski ili evropski klub, nastavlja Selma, možda bih proslavila više osvojenih trofeja i medalja. Ali ne bih naučila da se najbolje stvari ne mogu izmjeriti statistikama, pobjedama, trofejima, da je od svega najvažnija radost i zajedništvo. To stalno naglašava i trener Liverpoola Jurgen Klopp koji je u sadašnjem nemilosrdnom svijetu fudbala jedna poprilična posebna ličnost. Klopp stalno govori o radosti same igre i radosti putovanja kroz koje prolazimo zajedno. Mislim da je to strana fudbala za koju se vrijedi boriti. To da smo zajedno, i na terenu, i na ulici: ne zaboravimo i da je Liverpool 2012. godine postao prvi engleski klub koji je učestvovavo u jednom zvaničnom LGBT događaju (radilo se o liverpulskoj Paradi ponosa).

Fudbal mi je otkrio mene

Dok je Selma kroz primjer Liverpoola govorila o ideji igre za sve u koju možda ipak još uvijek možemo vjerovati, Boris nam je pričao koliko je on sam rastao kroz fudbal, neovisno o tome za koga navija u čije se boje zaklinje.

Društvo u kojem sam odrastao bilo je raznoliko: od onih koji poštuju sve identitarne različitosti do okorjelih homofoba: no, svi smo se susretali na nogometnom terenu i tamo o tome svemu šutili. Bez obzira što sam znao da bi među nekim svojim suigračima naišao na prihvaćanje, svoju sam seksualnost skrivao dugo i pomno, i sam čak drugima govoreći rečenice kojih se danas grozim: Igraš kao curica/tetkica, Trčiš kao balerina… Kometirao sam s drugim dečkima djevojke koje sjede

na tribinama ili klupama raznim „mačo“ uzvicima poput “Dobre noge”, “Pokaži nam svoje grudi” (da to tako na fini način, kažem, mada je jasno da sasvim sigurno u tom kontekstu nisam koristio riječ „grudi“). U svojim sam mislima oplakivao vlastite riječi. A onda sam jednom u kafiću čuo pridike jednog mladog oca svom možda petogodišnjem sinu. Govorio mu je kakav je on muškarac ako ne voli nogomet i pitao ga zašto nije kao svi drugi dečki. To me porazilo i kao da mi je pomoglo da napokon i sam prihvatim sebe, prestanem da glumim i pokažem i sebi i drugima da mogu i voljeti nogomet i biti gej, i da nisam manje muško ako sam gej, niti manje gej ako sam nogometaš.

Nogomet mi je tako, možda zvuči smiješno, ali – otkrio mi je mene.

Možda bi kojom rečenicom sa više ukrasa ili više ritma, ovaj zapis završio Božo Koprivica, ali ćemo mu ovdje ipak uskratiti prostor i ostaviti Borisu da poentira za 1:0 za Nas, 1:0 za fudbal.

Komentari

komentara