Hainsia Olindi: Nepodnošljiva lakoća postojanja

Hainsia OlindiOh da, oh da, napisao je Milan Kundera tu knjigu o nepodnošljivoj lakoći postojanja. Teško je postojati jer je upravo to najlakše! Ne zahtjeva postojanje razlog, iako smo kao ljudi skloni da nađemo razlog da postojimo. Nekome su to dječica, topla kućica, velika karijera, ugled, biznis ili slava. Ljudi su majstori u tome da nalaze razloge za sve i svašta. Ipak na kraju dana je riskantno postaviti sebi pitanje Zašto, jer učeni i mudri ljudi kažu da ako se čovjek zapita zašto živi mogao bi da dovede svoj vlastiti život u pitanje. Mogao bi čovjek lako da se ubije tražeći odgovor jer u konačnici svega što ikad uradimo leži prolaznost. Dječica narastu, kućica se raspadne, karijera nastrada jer dođu veći poslovi, ugled ovisi o drugima, a najmanje o nama samima a slava je blijeda slika svakome na zidu kad dođe kraj dana… To sve djeluje depresivno, međutim i oslobađa. Kad čovjek ne robuje tim stvarima on također ne robuje ni svojim iluzijama. Uredu je svakako nešto željeti, sanjati i postići u svom kratkom životu, međutim ne treba se mnogo zadržavati na jednom mjestu ma koliko ono ugodno bilo. Sjetila sam se odgoja i svoje stroge škole. Imala sam mnogo predmeta i većina njih me učila obratnim stvarima. Imala sam klasični katolički vjeronauk koji me učio kako je moje poštenje zasnovano na mojoj vagini i činjenici da je treba probiti tek u braku sa mužem kojeg ću voljeti i čuvati dok nas smrt ne rastavi. Kasnije su me učili na biologiji da je moja vagina predmet prirode koji služi za razmožavanje vrste, ovulacija, jajne stanice, menstruacija i oplođivanje sa spermatozoidima u službi razvoja i nastavka vrste. U etici su najmanje spominjali vaginu kao mjerilo čovjeka. Etika se bazirala na vrijednostima, na različitim pogledima u čovjeka i prema čovjeku. Međutim dok sam čitala te bajke, te krasne priče, došla sam u prvu fazu svog seksualnog razvoja – Tjerala sam se. Biološki me tijelo zlostavljalo da se nastavim razmnožavati i svaki momak je izgledao savršen. Nije u tome bio problem. Moji hormoni su potpuno promijenili pogled na svijet. Poput kobile koja traži bika za rasplod bila sam napaljena, ali ne i zaljubljena. Religiozno sam bila u fazi iskušenja, a etički se to moglo gledati sa više strana – Možda sam bila neetična sama prema sebi jer se ne seksam?

Gdje je sad LGBT u svemu ovome? Uvijek se to pitate, je l’ da? Nisam bila sigurna u školi jer me nitko nije učio o tome. Kad bi gledali biološki nema svrhe biti dio LGBT zajednice. Nema razmožavanja. Nijedna homoseksualna ćelija ne prenosi znanje sljedećoj ćeliji, jer je nije u stanju oploditi, razviti i napraviti. Katolički i vjerski sa bilo koje perspektive nema smisla, to je smrtni grijeh, i danas se kažnjava smrću u nekim zemljama, ako nema te kazne svakako ćemo gorjeti u vječnosti. Etički možemo proći ako nikome ne smetamo, ako ne remetimo druge ljude, ako smo moralni, ispravni i pošteni… Naravno, sve je to veoma teško za postići.
Bio je kraj raspusta i osjetila se jesen u zraku, nisam slutila da ću prekršiti sva pravila kojima su me učili. Dobra curica, odličan đak, primjerna i fina. Bilo je vruće, prevruće a ljetna haljina se lijepila između mojih nogu. Punoljetna, ledeno vino me hladilo a u posjetu je došla starija rodica da nam pomogne oko nekih poslova. Ponudila sam je vinom, ali nije ga pila… Sjedim na terasi i očekujem dašak povjetarca, lepeza u mojoj ruci lijeno se njiše prema licu, a pramenovi kose padaju niz moja mokra leđa. Otvorila sam usta tek toliko da udahnem sparni zrak i oblizala ih. Podignem noge na stolić sa vinom i pustim haljinu da pada, da me zrak obiđe između nogu… Tek nakon pola sata sam uhvatila njen pogled i shvatila da je ona mnogo privlačna žena i da je osjetila napaljenost na prizor jedne žene na balkonu vrelog popodneva. Dobro sam se napila u to doba i odlučila da budem bezobrazna. Počelo je kao igra a završilo kao prekršaj. Svi gej ljudi naprave prekršaj, oni osjete da prave prekršaj, zločin, grešku. To je toliko duboko usađeno u kolektivnu LGBT svijest da nekima treba čitav život da to prevaziđu i pojebu se bez tog osjećaja, a mnogi još uvijek umiru sa tim osjećajem… Čudno je to… Dijelimo toliko zajedničkih osjećaja a opet osuđujemo postupke koji uzrokuju te osjećaje, pa čak i kad ih sami napravimo. Taj dan sam uradila nešto nedozvoljeno. U vlastito ime. Za svoj ćejf. Nije bilo drugog načina da ubijem tu malograđanštinu u sebi jednom zauvijek i da postanem vlasnica svog orgazma i svoje vagine. Zavela sam je. Pitala je klasična pitanja, šta je uzbuđuje, jesam li joj lijepa… Ona me pomilovala po obrazu, a ja sam sisala njen palac vlažnim usnama. Dok sam je zadovoljavala, lekcije iz biologije su mi prve pale na pamet.  Tekstovi poput čelija, razmožavanja, razdvajanja, vrsta, evolucija. Biološki neopravdano djelovanje poput pušenja kurca, lizanja pičke, nema povod u knjigama. Spermatozoidi ne mogu doći do jajne stanice i oploditi je u svrhu razmnožavanja. Zašto je to onda prirodno? Zašto je to nešto toliko privlačno ljudskom rodu? Nema razloga u logičnom rasporedu stvari. Druge lekcije su bile moralne prirode, dok sam joj lizala pičku mislila sam na grijeh, na požudu i pohotu koja uništava dušu čovjeka, nikako nisam mislila na sebe, na to da uživam u trenutku i da nikoga ne ubijam sa tim, ne pravim štetu, ne tjeram nikoga protiv volje, za razliku od religioznih stavova koji tjeraju čovjeka na niz stvari u službi spašavanja čovjekove duše. Izgleda da čovjek mora prvo izgubiti svoju dušu da bi imao šansu da je spasi… Kako da se LGBT snađe u tome? Dok je ječala iznad mene nazvala me droljom. Nije mi smetalo, to je nekako bilo u prirodi, ali opet sjetih se na kraju lekcija iz etike. Jesu li LGBT osobe samo obične drolje? Drolja se jebe bez povoda. Evolucijski nije opravdano njeno jebanje, užitak je vodi, grijeh raspolaže sa njenim tijelom i ne rađa djecu, nema potrebe za moralnim dilemama i ona jednostavno uživa u tome što radi a samim tim daje dozvolu da je drugi zovu droljom. Da, čim uživaš u prljavim stvarima ti si obična drolja. Šta su prljave stvari? Da li sve LGBT osobe ne žele djecu? Naravno da svi imamo različite poglede na nešto što (ni)je prljavo. Naravno da je pitanje imanja djece individualno i da je prisutno i kod LGBT osoba. Ali u društvu, biološki, etički i religijski ti si LGBT drolja, bez djece, bez opravdanih nagona, bez biološke svrhe.
Dok sam lutala njenim znojnim tijelom shvatila kako je sve ovo lako. Nepodnošljivo lako. Nepodnošljivo je lako prekršiti tabu, preći granicu. I sasvim je lako nositi se sa tim. Sve je za ljude, bez obzira na seksualnu orijentaciju. Problem kod ljudi je što za sve moraju naći razlog, opravdanje, priču. Šta da kažem zašto sam jebala rodicu? Jer me nagovorila? Jer sam bila usamljena? Jer sam bila pijana? Ne. Uradila sam to jer sam mogla i htjela. Hotjela sam samo običan klasični oralni seks u lijeno predveče i ništa više. Tako i svi članovi LGBT zajednice možda samo hoće da to budu i ne treba tu dodatna filozofija, religija i etika. Neće nikoga oploditi za danas, nikome nije biološki opravdan, vjerski je zgriješila a etički prekršila sve norme. I to nije ništa strašno… To je samo dio postojanja čovjeka, dio nepodnošljive lakoće postojanja.
Piše Hainsia Olindi

Komentari

komentara