Hainsia Olindi: Novi početak i kraj

WP_002645Sumrak, kap parfema na mom vratu, kap crne tinte na mom peru, svilena spavaćica boje crvenog safira mi pada sa ramena, niz noge, sjedim a noćna lampa lijeno i pospano širi svjetlost kao što se prostorijom širi kap mog Chanela. Sat na zidu je davno otkucao ponoć a moja pudlica spava u hodniku, svijeće gore na stolu praveći raskošne kapaljke preko svijećnjaka od bakra. Kroz prozor dopire dašak svježeg zraka, mirisa jeseni, moja kosa se lagano zavijorila, a onda sam ramena prekrila crvenom čipkom, spavaćicom, svijeća se zatreperila a mjesec se otkrio iza moje zavjese… Par zlatnih listova je palo na parket, tepih i sve do mojih stopala koja su bosa jer sam crne štikle ostavila da leže kraj kamina… Iako je već kasno nisam skinula šminku. Na toaletnom stoliću gledam odraz svog lica, savršeno sam našminkana, crveni karmin, svijetli puder, rumenilo boje ljetne ruže koja je tek procvjetala a trepavice koje sam stavila jutros i dalje ponosno stoje i prodorno gledaju u mene – Hainsiu Olindi. Ženu koja sam bila godinu dana. Vrijeme je….

Uzela sam komad papira, umočila pero u tintu i krenula sa svojom posljednjom kolumnom.
Nisam nikad slutila da ću promijeniti živote ljudi, nisam pretpostavila da imam tu moć, da sam sposobna navesti nekoga da prizna sebi i drugima suštinsku istinu o svojoj seksualnosti, biću, potrebi i nagonu. Nisam ni sanjala da ću ohrabriti momka da se obuče u istinsku ženu, ženu koju gledaju muškarci koji imaju svoje žene. Nisam sanjala da ću biti ona čije će tekstove prenositi i drugi portali, dijeliti na društvenim mrežama, komentirati, voljeli i nevoljeti, da ću upoznati toliko divnih LGBT ljudi koji su promijenili moj pogled na svijet, na stvarnost. I najvažnije od svega – moj pogled na čovjeka. U godinu dana sam svjedočila promjenama i sudjelovala u njima na svoj način, onako kako sam mogla, smjela i htjela. Danas sam ušla u palaču u centru grada Sarajeva. U prostorije koje zrače ljepotom, dobrodošlicom, vedrinom, i dobrim ljudima što je najvažnije… Ušla sam u novo doba za nas. Za LGBT zajednicu čiji sam član, dio i obitelj. I da ponosna sam na sebe… Na činjenicu da sam pisala toliko priča, doživjela toliko trenutaka sa ljudima, sa zabavama, sa gradom…
Ali svakoj priči dođe kraj.
Moje kolumne su znale dizati gledanost portala, rekorde, preglede… .Znale su proći neopaženo. Znale su inspirisati i nasmijati a i zapitati. Znala sam i ja da će svemu tome jednom doći kraj. Jer postoji početak i kraj. Neki biraju da traju, traju dok se sve ne pretvori u sjenu nekadašnjeg sjaja i na kraju nestanu u toj sjeni. Ja znam kad je dosta. Naučila sam i to s vremenom. Vrijeme je dobar učitelj ali loša sluga. Nikoga ne sluša, ne usporava, nema milosti, nema biranja i na sve nas djeluje isto. Vrijeme nas liječi, hrani, uči, odnosi i donosi…. I treba znati kad je vrijeme. Vrijeme za kraj, vrijeme za početak. Ja znam…
Moji koferi su spremni, dolazi zora, svijeće su se ugasile, sat je otkucao 6 ujutro, zatvorila sam prozore, obukla svoju omiljenu haljinu, obula visoke štikle, popravila šminku, počešljala raskošne lokne i dugu kosu i nanijela još više parfema. Uzela komad ispisanog papira i presavila ga ostavljajući trag crvenih usana na kraju. Izašla sam, zatvorila vrata i krenula. Ništa se zapravo nije završilo. Ovo je moj novi početak zasnovan na predivnom završetku za koji ću zauvijek biti zahvalna i svima koji su bili uz mene do ovog trenutka…
Moja prva kolumna je bila o Ani Karenjini koja ulazi u voz umjesto da se baca i ubija. Ja radim upravo isto… S ljubavlju.
Piše Haisnia Olindi

Komentari

komentara