Hainsia Olindi: Kako te preboljeti

92981246Na meni žuta haljina boje zrelog limuna, ogrlica sa školjkama, teški mejkap i bose noge na plaži. Šetam, lutam u zalazak sunca. Ostavljena. Teško mi je ocijeniti kad se raspalo sve i zašto, ali lako mi je procijeniti da je sad stvarno gotovo. Plačem, toliko plačem da bi najradije da nastane rijeka i da sve ovo pretvori u ovo more suza. Kako sam bila pametna dajući drugima savjete, poruke, priče o dostojanstvu, ponosu i pameti kad je prekid u pitanju. Gdje je nestala ta jaka žena da i mene savjetuje? Nekako se izgubila i šuti kao školjka koju je ocean pljunuo na obalu bez mesa. Toliko pameti sam imala za druge i sa podsmjehom ih slušala o teškim prekidima vjerujući da se meni to neće dogoditi. Premudra i prestara sam ja bila za to…

A onda se dogodilo.

Bila je to drugačija priča, a opet toliko ista. Klišej, tričarija koja se daje djetetu da ti ne smeta na kafi. Odjednom sam osjetila leptiriće, postala slatka, počela se truditi da budem nježnija i mekša, svi su to vidjeli osim mene. I bilo je lijepo, zaista je bilo lijepo, a sad je završeno. Shvaćam da nemam savjet, da ustvari hodam bez cilja. Glupava Hainsia, mislila je ona da je upravo ona jedna od tisuću u pjesmi Josipe Lisac. Kako sam mogla vjerovati da ću upravo ja biti ona sa filmskim citatima, krajevima, raspletima, a toliko sam cinična bila. Zapravo nisam ni zaslužila bolje od ove plaže, umjetnih trepavica i pravih suza. Shvaćam da samo čekam, čekam da ovo prođe ili da počnem mrziti bivšu ljubav. Čekanje na promjenu emocije je najgora stvar. Toliko se trudim da sve ovo završi, da nemam vremena ni misliti na bilo šta drugo. Ogorčena. Htjela bi ja ubrzati ovaj dio, probuditi se, zaspati i gledam u jedrilice, jahte i brodove u daljini i pitati se: Koliko je zaljubljenih u njima? Zašto ja nisam tamo, a ne ovdje…?

Previše pitanja nijedan odgovor. Osjetim žar u grlu, popit ću nekoliko koktela u baru na plaži. Terasa je predivna, palme, lišće i jeftini ljetni hitovi uz mišićave mlade konobare i mršave konobarice preplanule od sunca i seksa i ulja s mirisom kokosa. Pijem jedan za drugim koktel i počinjem umišljati sebi da me odmjerila konobarica i pogledala u sise. I jeste!

Prosula sam rumenilo danas dok sam se šminkala, pokušala da prekrijem stid od neuspjeha u ljubavi sa rumenilom previše. Prah se prosuo po sisama, kao da sam opaljena vatrom. U svemu tome se našao koktel sa sladoledom koji dobih od konobara, zaboden veliki papirni suncobran narandžaste i roze boje. Polizala sam vrh i zabila u kosu, a on mi je nazdravio iz šanka pijući pivu. Shvaćam da me ne zavodi, već časti jer je red kuće da to uradi nakon nekoliko koktela koje mušterija salije u sebe, a ja sam oborila brzo rekord. Okrećem se u stranu, gledam u daljinu i ponovo čekam nešto, neku drugačiju emociju, snagu, nadu od ove koje sad imam. Čekanje me ubija zapravo, umirem čekajući da prebolim umjesto da jednostavno prebolim, odbolujem svoj rok i nastavim. Najbolja odluka danas, najbolja rečenica, odboluj i nastavi. Ponovo hodam, pijana ovaj put, lakše mi je, u meni je rasla nada.

Možda nisam bila ta djevojka iz romana, velikih priča, krajeva ali bila sam djevojka iz onih spotova gdje šetaju plažom, bacaju pijesak u vjetar, proklinju sudbinu i plaču sve te silne dive umorne od gorkih sudbina u svojim pjesmama. Bacam školjke u more, valove i postajem drugačija, snažnija, pametnija. Konačno je počelo da prestaje polako, kad odustaneš od pokušaja samo se pojavi poput povjetarca kroz otvoren prozor. Nisam bila izabrana za sretan kraj, ali doživjela sam vlastiti, dok se moja haljina vukla za mnom, oči sušile na slanom zraku punim mirisa borovine i mora, dok su galebovi nestajali u daljini, a jahte lijeno plutale na obzorju. Do mene je dotrčala djevojčica, djevojčica puna nade i života, jedna od onih kulturnih malih djevojaka koje zrače snagom i energijom, zaustavila me na plaži i donjela mi papirni suncobran koji je ispao iz kose, nazvala me gospođom i rekla: Izgubili ste kišobran, pružila mi je komad tog papira sa drvcima a ja sam joj rekla za kraj: Možda nisam izgubila ništa, možda je kiša upravo prestala padati!

 

Piše Hainsia Olindi

Komentari

komentara