Hansia Olindi: Ja nisam tu

understandingasexualityBio je proljetan dan, išla sam glavnom cestom, lagani šal je vijorio iza mene, sa kosom ofarbanom u gotovo bijelu da bude poput svile. Povjetarac je puhao lagano a haljina koju sam nosila bila je poput krinoline, pastelne boje lavande sa detaljima žutih cvjetova, uska u struku šireći se prema dolje do koljena, a moje cipele su upravo kupljene i mirisala sam na novi parfem od Lancome'a. Prelazila sam pješački prelaz i onda me Citroen bijele boje udario svom snagom. Čula sam kočenje okrenula se i vidjela kako se auto okreće da me ne udari ali ipak juri prema meni, dvije sekunde, tri i s bočne strane me udario svom snagom. Maglovito se sjećam betona koji mi je bio poput jastuka na koji sam brzo padala, i kako je neobično mračno sve oko mene, nestala sam. Mrtva sam.

Potres mozga, nagnječenja, bez lomova kostiju, za mjesec dana kontrola, lijekovi protiv bolova i amnezija koja će proći. Na početku se nisam sjećala tko je moja mama, a onda sa svakim danom su mi se sjećanja vraćala sve više i postala sam za dvije sedmice sposobna da odem svojoj kući. Moja prijateljica Žana me provela domom i popile smo kafu. Nje se sjećam u potpunosti. Pričale smo mnogo i kružile oko tema, tračeva, neke bi razumjela, a neke sam sama započinjala. Temu mog privatnog života nismo dotakli i shvatila sam da se ne sjećam nikoga. Ni jedne osobe. Nikako. Ne postoje u mom umu ljudi s kojim sam bila u vezi, ljubavi ili bilo čemu. Upitala sam je direktno: Žana, jesam li ikad imala momka? Vrisnula je u histerični smijeh, zaplakala od suza, a onda se smrtno uozbiljila i izvinila se jer sam se ipak tek oporavljala. Neugodnost joj je prešla licem i određena vrsta crvenog srama. Hainsia, mislim da je najbolje da to sama pročitaš. – Kako? Gdje?Hainsia, ti pišeš razne dnevnike, tekstove, pjesme i vodiš jedan život koji ja nikad ne bi mogla svrstati u neku opisnu rečenicu. Sama ćeš sve shvatit,i a i bolje je za tebe da sama to uradiš. Poljubila me i rekla da žuri na autobus.

Prije nego sam ušla u sobu sa pićem i dnevnicima, htjela sam se dobro okupati, pogledati se u ogledalo i sjetiti se u potpunosti svakog dijelića svog tijela. Želim da budem jedino sa samom sobom. Napunila sam kadu, ležala u toploj vodi i dodirivala se, polako, polako, a onda malo jače oko klitorisa, i bujnih grudi. Ništa. Ja nisam tu. Ne osjetim ništa. Jesam li nevina? Sa skoro 30 godina? I šta bi uopšte moglo pisati u dnevnicima? Kroz um sam tražila slike muškaraca ili žena i nisam našla nijednu osobu, nikoga, ništa. Aseksualna sam. To je razlog zašto se Žana smijala onako, rekla bi mi da sam imala momka ili djevojku. Izašla sam iz vode osjećajući prazninu na spomen seksa, vatre, znoja, strasti, grudi, svega vezanog sa seks. Promatrala sam ženu u ogledalu koja nema porive kao većina ljudi. Ja nisam tu. Ja nisam normalna. Zašto sam ovakva? Nije mi se sviđao vlastiti život, usamljena žena, vjerovatno sklona piću, kupovini beskrajnih haljina kao nadoknadu za samoću u krevetu i sva ona šminka… Kome? Aseksualnost je najteže shvatiti. Sve ostalo, samo neka je seks, može proći uz najmasnije šale, komentare, tračeve, viceve, diskriminacije ma sve može dok se narod jebe! Ja ne osjećam želju za seksom. Sjela sam za radni stol i umjesto čitanja počela pisati. Hoće li me itko ikad razumijeti? Prihvatiti ili shvatiti da nemam želju da spavam s drugom osobom, da je to dio mene? Vječna tema uz narodne ‘lijekove’ i rečenice Nije ona vidjela šta je kurac‘ ili Da je ja zajašim nikad sjahala ne bi… Zgužvala sam papir. Ustala dalje od stola i promotrila svoj dom, sjetila se svojih roditelja, dijelova života koje sam vodila, prijatelja, zabava, lijepih osjećaja i trenutaka. Imam dobar život, rekla sam sebi. Izašla sam na terasu i promatrala proljetne cvjetove kako se otvaraju prema Suncu. Pa i oni nemaju seks međusobno, već ih oprašuje pčelica. Smijala sam se sama sebi i apstraktnoj ideji da se jadno drvo mora seksati s drugim da bi bilo trešanja, jabuka, dunja i svega ostalog. Promotrila sam grad i ljude koji su nastali – seksom. Svi ovi ljudi su nastali seksom, pa i ja sama. Kako da živim bez toga? I sjetila sam se da sam doživjela skoro tri desetljeća živeći bez seksa, da postoje i druge stvari, da sam potpuno izgubila fokus na druge oblike života i vrste ljubavi koje postoje razmišljajući o banalanom činu kao što je seks, ma koliko god on dobar, loš ili strastven bio. Može se bez svega. Može se bez dijelova tijela, dijelova života, a da opet imaš cjelovit i bolji život od nekoga tko ima ‘sve’. A za narod se samo dobro sredi i bit ćeš kurva seksala se ti ili ne. A impotentan muškarac kao da je ništa. Sve je to za naš prepametni narod koji se u sve razumije i sve zna, a ne zna tko im jebe vlastitu ženu kad njih nema i vlastitog muža kad je navodno u kafani.. I to što me smatraju bolesnom, zar je uopšte bitno? Sjetila sam se šta želim napisati, ušla sam u sobu i na veliki komad papira napisala zaključak -Tko ih jebe? Ja ne! Naravno, kad sam pročitala dnevnike i sjetila se svega – Voljela bi da sam bila malo više aseksualna.

Piše Hainsia Olindi

Komentari

komentara