Homo, fešta! ili Prvi ex-Yu LGBT festival na morskoj obali

Piše Nera Mešinović, TinyBizz photography

Čovječe, fešta! Trajala je po balkanski, ni manje, ni više, nego puna tri dana, od 31.08. do 02.09. Baš tu, u starorimskoj jezgri hrvatskog gradića Poreča, na obali Jadranskog mora. Jesen je pred vratima i vrijeme je da se doživljeno feštanje, sa plaža premjesti u ugodne prostore uspomena. Kao i svaka fešta koja potraje tri dana, i ova je bila ispunjena raznolikim sadržajima poput projekcija filmova, izložbi, muzičkih izvedbi, radionice aktivističkog crtanja, coming outa i propratnih diskusija.

Homo, fešta! je festival LGBT umjetnosti i aktivizma, koji se ove godine održava po drugi put u organizaciji Centra za građanske inicijative Poreč. Teme kojima su se učesnici_e i posjetitelji_ce bavile_i su: važnost podrške i važnost aktivističkog djelovanja kroz umjetničke prakse. Šta sve podrška znači i šta sve podrška može da bude imale_i smo priliku vidjeti i na kinematografskom platnu. Drugi dan, tri filma. Prvi film: Pratimo neautiranog trans dečka (F2M) prije odlaska u Ameriku s ciljem započinjanja procesa tranzicije; posljedica je da se više neće javljati porodici i film nosi agonalni osjećaj razdvajanja. Scenario koji se nebrojeno puta dogodio zbog nedostatka porodične podrške. Drugi film: Priča govori o nasilju koje proživljavaju gejevi, o autohomofobiji, no, govori i o značaju podrške unutar gej odnosa. Treći film: Paralelno pratimo odnos podržane lezbejke s porodicom, i slušamo 3 intervjua koja govore o procesu (ne)prihvatanja u porodici. U diskusiji održanoj poslije projekcije imale_i smo priliku čuti iskustvo majke trans dečka koja ga je podržala i uradila sve da omogući svom djetetu uslove za tranziciju; iskustvo istospolnog roditeljstva; i naposljetku i protagonistkinju trećeg filma. U gradskom kinu Poreč, u sferi javnog prostora, publika je saznavala da je pružiti podršku ponekad veliki izazov, ali je u isto vrijeme najmanje na šta moramo pristati. Značaj institucionalnog djelovanja, značaj grupne podrške i značaj reagiranja na diskriminatorne društvene mehanizme su zaključci, ali i preporuke za dalje.

Treći dan programa imale_i smo priliku pogledati fenomenalni dokumentarac o Panti Bliss, drag personi koja je svojim duhovitim i nadahnutim govorom u nacionalnom pozorištu Irske, uveliko doprinijela osvajanju referenduma o bračnoj jednakosti u 2015. godini. Film također govori o drag identitetu kao identitetu koji nastaje iz kreativnog impulsa, želje da se propituju normirani odnosi, ali i sa ciljem da zabavi. Nakon filma, imale_i smo priliku čuti na koji način umjetničke prakse, formalno i sadržajno, suočavaju javnost sa iskustvom postojanje u nekom od LGBT identiteta. Nora Rušiti iz udruge Zbeletron, koja se bavi organiziranjem partija i speed datinga, govorila je o vidljivosti što proizilazi iz činjenice da Zbeletron okupira prostore i klubove koji nisu isključivo LGBT. Marino Sorel je govorio ispred queer umjetničkog kolektiva House of Flamingo o složenostima draga kao performativne forme i činjenici da se aktivistički može uspješno djelovati raznolikom vizualnom pojavnošću. To su i dokazali odmah poslije, nastupom u gradskom kinu, dovodeći publiku u stanje euforije. Kristofer Andrić je likovni umjetnik čija je izložba otvorila ovogodišnji festival, a poruka koja je u naslovu serije slika „I am enough“ je poput eha osnažujuće odzvanjala do kraja festivala. On je govorio o osvajanju sopstvenog tijela pod društvenim pritiskom, eksplicitno insistirajući na deformaciji klasične umjetničke forme, što proizvodi šok za oko naviknuto na heteronormativna tijela. Martina Horvat, moderatorica, naposljetku je poentirala da je upravo umjetnost sposobna izaći u javni prostor čak i kada autor/ica djela nije. Čak i tada, umjetničko djelo je prostor za izravan susret nesenzibilizirane društvene zajednice sa nekim od LGBTI identiteta.

Upravo elemenat dovođenja LGBT umjetnosti u domen javnog prostora, organizacija festivala je odlično iskoristila. Tako smo sve_i imale_i priliku uživati u izuzetno emotivnom nastupu Ane Ćurčin na otvorenoj pozornici taverne Terra Magice, na otvorenim partijima u baru LeMat Corner, i još nekoliko javnih prostora u gradu. Sve to možete pogledati kroz objektiv Martine Salov.

Iz svega smo vidjele_i da je gradska uprava Poreč i više nego spremna pustiti sve te prostore LGBT zajednici za organizaciju, što je za svaku pohvalu. S druge strane, festival je posjetio vrlo mali broj lokalnih LGBT ljudi. Razloge tražimo u snažnom strahu lokalaca od društvene stigme. Homo, Fešta! , unatoč tome, ima potencijal da preraste u veliki internacionalni festival, i svakako tome i teži. Čovječe, fešta je gotova. Ali ostaje da traje u svim osnažujućim impulsima, novim prijateljstvima, odličnim diskusijama i novim suradnjama.

A na ovom linku možete pogledati i video nastao nakon festivala.

Komentari

komentara