Imamo mogućnost mijenjati svijeti kako bismo olakšali autanje drugim LGBTIQ osobama

Zrinka Kolarić, bubnjarka zagrebačkog queer pop benda „U pol 9 kod Sabe“ povodom novog albuma i desetogodišnjice benda za LGBTI.ba govorila je o počecima, razvoju i sazrijevanju benda ali i vlastitom razvojnom putu kao muzičarke i kao queer osobe, o usponima, padovima, veselim i tužnim trenucima, aktivizmu, važnosti autovanja u porodici i na poslu, koncertima, spotu za pjesmu „Tvoji starci me vole“ i koječemu drugome..

Razgovarala: Lamija Begagić

Fotografije: Dag Oršić i Marko Lopac/Soundguardian

 

LGBTI.BA: U bendu si gotovo od samog početka, od 2011. godine. To je sasvim dovoljno „staža“ da napraviš neki pogled unatrag i uporediš bend tada sa ovim sada, ali i onu Zrinku koja se pojavila na prvoj probi sa ovom sada koja je tu već „veteranka“? Da li ste očekivale ovakav razvojni put i u koliko vas je mjeri iznenadio, pozitivno ili negativno?

ZRINKA: U bendu jesam gotovo od samog osnutka, više staža od mene imaju jedino Ana i Martina koje su tu cijelu deceniju. Zrinka koja je došla na prvu probu te davne 2011. bila je službeno “strejt” cura, potpuno „isfrikirana“ činjenicom da nakon ogromne pauze od pet godina prvi puta sjeda za bubanj pred nekim ljudima koji  već neko vrijeme sviraju zajedno, pri tome totalno uzbuđena jer prvi puta u životu ulazi u neko lezbijsko društvo. Nisam imala nikakvu viziju budućnosti benda u tim počecima, bila sam potpuno u sadašnjosti, okupirana vlastitim coming outom. I sam bend tada, bio je dosta kaotičan – bilo nas je jako puno, svi su imali neku svoju ideju o tome kakav smo mi to bend, što (ne) bismo trebali biti…  Ana je od samih početaka smatrala da smo lezbijski bend i da trebamo biti out. Oko toga su se u počecima dosta lomila koplja – pogotovo kad su krenuli pozivi na svirke koje su bila van naših “sigurnih terena”. Nismo sve bile out i bojale smo se reakcija. Ja sam imala sreće da sam radila u jednoj udruzi koja je bila potpuno gay friendly i moji strahovi nisu bili vezani za posao ili egzistenciju tako da sam se lakše nosila s njima. Ali, dio cura imao je poslove koji su uključivali rad s djecom i bojale su se otkaza, većina nas nije bila out roditeljima… Bilo je to dosta turbulentno razdoblje. Da mi je netko tada rekao da ćemo snimiti tri albuma, davati intervjue i u mainstream medijima govoriti o važnosti vidljivosti LGBTIQ* osoba, da će naše spotove prikazivati HRT, mislim da bi mi tada to zvučalo kao potpuni SF!

LGBTI.BA: Kada bi morala navesti neke trenutke u radu benda koji bi bio: a) najznačajniji b) najsmješniji c) najtužniji i d) najinspirativniji?

ZRINKA: Ovo je naravno prvenstveno iz moje perspektive, vjerojatno bi druge članice i članovi benda imale drugačiju percepciju: najznačajniji – slanje prvog singla na radio. Mislim da je to bila 2013. godina. Prijavili smo “Prihvaćam sve” na top listu emisije „Cener“ na zagrebačkom Radiju 101. I ne samo da je singl upao na top listu, nego je ostao na prvom mjestu deset tjedana za redom i oborio rekord! Mislim da nam je to tada bio veliki push u smislu da nas je ohrabrio da nastavimo u tom smjeru. Jer unatoč tome što smo bili potpuno nepoznat bend, bez izdavača (prvi album je bio samizdat), sa otvoreno lezbijskom pjesmom, pjesma se počela vrtiti na radijima – čak i na Hrvatskom radiju – i ljudi su dominantno pozitivno reagirali. Najsmješniji – apsolutno snimanje spota “Tvoji starci me vole”. Ne sjećam se kad smo se zadnji puta toliko smijali i zabavljali! Najtužniji – smrt Ante Perkovića. Ante je bio jedan od prvih glazbeni kritičara i radijskih voditelja koji nas je zapazio i napisao iznimno lijep osvrt na našu muziku. Cijelo vrijeme nas je podržavao i u trenutku kad je Goran (naš prvi gitarist) odlučio otići iz benda krajem 2016., Ante se javio i pridružio se bendu na gitari. Sjećam se da smo svi bili iznenađeni i oduševljeni – taman smo počeli raditi na novim pjesmama i Ante je imaju super ideje. No, svega dva – tri mjeseca nakon što nam se pridružio, naglo je obolio i preminuo. Njegova smrt bila nam je svima ogroman šok. Najinspirativniji – teško mi je istaknuti neki poseban trenutak, al primarno mi neki koncerti padaju na pamet. Kad se na koncertu dogodi ta kemija između nas i publike, to nekako izbriše sve do tad nakupljene frustracije, dvojbe, osjećaj besmisla koji nas ponekad ulovi…

LGBTI.BA: Protekli mjesec počeli ste koncertnu turneju na kojoj ste promovisale novi album „Sve je ovo igra“ ali i proslavile desetogodišnjicu djelovanja. Možeš li nam koncerte u Ljubljani i Zagrebu prenijeti u nekoliko riječi / emocija?

ZRINKA: Bio je to ogroman pritisak i užasan stres tjednima prije i velika euforija nakon koncerta! Pripremali smo se intenzivno jer nam je bilo jako važno da što kvalitetnije predstavimo treći album, da pjesme uživo zvuče jednako dobro kao i na albumu. Bio je nevjerojatan osjećaj svirati prvi puta u Velikom pogonu Tvornice kulture u Zagrebu. Atmosfera je stvarno bila divna – vidiš tu ekipu koja je od prvih dana benda u prvim redovima, koja nas je cijelo ovo vrijeme pratila i podržavala i želiš odsvirati najbolji koncert do sad! I naravno, gosti su bili šlag na torti. “Disko” je s nama odsvirala Saba (Sabina Naranđa), naša prva basistica po kojoj bend nosi ime, i to je bio baš emotivan moment. Na “Starimo”, našoj najpoznatijoj pjesmi, bubanj je preuzeo Berko Muratović, bubnjar Jinxa i producent našeg drugog albuma na kojem se “Starimo” nalazi. I na kraju, gošće iznenađenja s kojima smo fakat uspjeli iznenaditi publiku – Meri i Anita (Meritas) koje su s nama izvele “Ja sam netko drugi”.

LGBTI.BA: Neka anegdota sa snimanja (genijalnog) spota „Tvoji starci me vole“: kako je biti mama kćerki lezbi i iznositi puricu i mlince snahi umjesto zetu? J

ZRINKA: Ajme, snimanje tog spota je bilo toliko zabavno i puno urnebesnih momenata da ne mogu uopće izdvojiti neku anegdotu. Možda Ana jednom ulovi vremena i izmontiramo „blooperse“ sa snimanja. 🙂 Ne znam što se točno dogodilo, ali svi smo nekako kliknuli sa idejom spota. Vjerojatno zato jer nam je svima i više nego poznata situacija tog obiteljskog ručka na kojem je svima sve jasno, ali se prave kao da je sve “normalno” (iako je svima užasno neugodno) i igraju te društveno prihvatljive uloge. Kompletan outfit za “mamu” je autentičan – našla sam ga u maminom ormaru. Doslovno sve – od klompi i štrampla do bluzice i naočala sa zlatnim lančićem. Mislim da je spot toliko duhovit upravo zato jer smo imali izvorne modele naših roditelja u glavi, ali i jer smo igrali arhetipe roditelja u patrijarhalnom tj. tradicionalnom kodu. Odveli smo ih u ekstrem i napravili karikature –  otac/pater familias je strog, konzervativan, on ne radi ništa po kući, pogotovo ne po kuhinji. Osim kad je u pitanju meso. Očevi su uvijek majstori za meso. Tu smo imali malih problema pri snimanju jer je pola nas za stolom veganke/vegetarijanke. Pa smo se tijekom snimanja spota najele salate.  Mame su uvijek neke posrednice između očeva i djece. Pogotovo kad treba iskomunicirati nešto što očevima nije po volji. Moja “mama” u spotu je pod užasnim stresom radi cijele situacije i to kompenzira ekstremnom srdačnošću i brigom da sve prođe uredu. Balansira između želje da curama bude ugodno na ručku i straha da nekome nešto ne izleti pred tatom. “Samo da se tata ne uzruja” joj je glavna mantra, kao u tolikim obiteljima naših patrijahalnih društava.

LGBTI.BA: Koliko god je spot na trenutke razigrano šaljiv, ipak je jako važan u kontekstu vidljivosti i važnosti coming outa LGBT osoba. Imaš li, s tim u vezi, neku priču / lično iskustvo o svim našim outovanjima, koja su, kako reče Nora Verde, „infinite loop naših LGBT egzistencija“?

ZRINKA: Spomenula sam u prvom pitanju da sam u bend ušla kao strejt. Danas sam out, svima, pa i starcima. S time da sam baš ono službeno out u smislu da su stvari izgovorene i imenovane tek prije par mjeseci. Iako su oni već jako dugo “znali da sam gej, ali smo svi šutili k'o ribe”, da se referiram na pjesmu. 🙂 Meni je osobno bend bio katalizator za autanje na nekoliko razina. S jedne strane, ulazak u bend značio je upoznavanje drugih poput mene – prvi put sam se u nekom društvu osjećala „normalno“. Tada mi je to značilo nevjerojatno puno u kontekstu prihvaćanja same sebe. S druge strane, u kontekstu outanja drugima, mislim da nam je bend svima pomogao. Jer svaki naš izlazak na stage bio je neka vrsta outanja. Sjećam se nekih svirki u prvih par godina, svirki koje nisu bile vezane za neki siguran prostor kao što su queer ili feministički festivali, nego su bile npr. nastup na uličnom festivalu u centru Zagreba. Usred dana. Gdje ne znaš tko sve može proći – kolega s posla, stric, sestrična, susjed,… Ruski rulet ako si u ormaru! I penjemo se na taj stage, svatko sa svojom knedlom u grlu, ali zajedno. I to što nisi sama ti puno znači. I svaka svirka koja je završila super, smanjila bi tu coming out knedlu pri sljedećem izlasku na stage.

LGBTI.BA: Danas si, napokon, sasvim out. Kažemo „napokon“, znajući koliko svako outanje nose moćnu katarzu i oslobađanje. Kakav je osjećaj, jesu li roditelji počeli i pohoditi koncerte i pjevušiti „Tvoji starci me vole“?

ZRINKA: Ja sam u početku skrivala pjesme od tate, ali onda se dogodilo to da je moja sestrična oduševljeno pustila jednu našu pjesmu svom tati, u najboljoj namjeri da me pohvali, a on je onda nazvao mog tatu da se pohvali kako je čuo pjesmu i kako super da sam u bendu, što je mog tatu jako povrijedilo jer kako sad stric zna naše pjesme, a on još nije čuo nijednu. Ispalo je da je tatu više povrijedilo to što mu nisam pustila pjesmu nego to što je pjesma lezbijska. Pa sam im tako počela puštati pjesme (naravno, nismo ih nikad slušali zajedno. Mama je u početku živjela u smrtnom strahu da će nas netko dočekati nakon koncerta, napasti, istući i svaki naš koncert joj je bio trauma. Dok nije skužila da se pod normalno vrtimo na radiju, dajemo intervjue i da ljudi – uključujući njihove prijatelje! – pozitivno reagiraju na nas. Danas smo došli do toga da moja mama poklanja naše CD-e svojim prijateljima. I, da, desilo se i to što pitate: u nekom su trenutku došli i na koncert. Jest da je tatin jedini komentar bio da bi se možda mogle koncentrirat više na instrumentalnu muziku, ali ipak je došao kasnije (na mamin nagovor naravno) na još jedan koncert. Pa smo evo sad došli do toga da su skupa sjedili na kauču u dnevnoj i čekali emisiju na HRT-u u kojoj smo Ana i ja govorile o bendu, aktivizmu, autanju i u kojoj je premijerno pušten spot “Tvoji starci me vole”. No, da bude sasvim jasno, ja mislim da bi oni i dalje “rado zeta imali”, ali barem više ne šutimo ko ribe, a i to je velika stvar!

LGBTI.BA: Imaš li, na koncu, nakon dugog, trnovitog, ali i uspješnog i sretnog puta, neki savjet za naše čitateljke i čitatelje, (mlade) LGBTIQ osobe koje još uvijek strahuju od reakcija koje bi mogle dobiti outujući se prijateljima, obitelji i kolegicama i kolegama na poslu?

ZRINKA: Moje iskustvo me naučilo da u pravilu većina ljudi nema jasno i svjesno formirane stavove, nego o nepoznatim stvarima rezonira isključivo kroz stereotipe koji nam se plasiraju iz okoline. Jedno je mrzit pedere i lezbe kada ti oni ne predstavljaju ništa osim šarene mase “čudnih ljudi” u povorci na TVu. A sasvim je druga stvar kad je ta lezba tvoja kćer/sestra/najbolja prijateljica koju voliš. I kad je njena cimerica koja dolazi s njom tu i tamo na ručak, i koja je btw super cura, zanimljiva i pametna, baš voliš s njom popričati nakon ručka (uvijek donese super vino!) najednom njena cura. A i te njene prijateljice koje uvijek dolaze u paru nisu uopće loše. I zato je važno biti out.  Jer svojim outanjem utječemo na sve ljude oko sebe – dajemo im priliku da počnu formirati stavove na temelju vlastitog iskustva, a ne na temelju stereotipa iz riznice “narodnih mudrosti”. Lako je mrziti apstraktnu ideju. A malo teže živu osobu s kojom imaš izgrađen odnos. A još teže kad u svom užem krugu prijatelja i poznanika imaš nekoliko muškaraca i žena koji su ti više ili manje simpa, al znaš da su ok ljudi, vode prosječne živote kao i ti, ali su eto gay. Gay onda prestaje biti bauk. Prestaje biti nešto nepoznato čega se bojiš. Ljudi koji mene poznaju, recimo, znaju da sam potpuno bezopasna i da nisam u tajnoj misiji da razorim njihove obitelji i da stvarno nemam aspiracije miješati se u tuđe živote, samo želim da me se pusti da živim slobodno svoj život, bez straha za vlastitu sigurnost.

Naravno, moja priča u ovom kontekstu je vrlo pozitivna. Nije savršena, ali činjenice da sam out starcima i da i dalje imamo super odnose, da sam out na poslu i da ga i dalje imam, svrstavaju me u onu malobrojnu privilegiranu grupu koja nije osjetila nikakav oblik nasilja na vlastitoj koži. I to svakako nije reprezentativni primjer coming outa. Naprotiv, takve priče su nažalost u manjini. Znam i previše užasnih priča. Zato mi se čini da je odgovornost nas koji imamo tu privilegiju da budemo out bez velikih rizika za osobnu sigurnost iznimno velika. Mi imamo mogućnost mijenjati svoju okolinu kako bi nekom drugom, tko nije te sreće, u budućnosti olakšali outanje.

Komentari

komentara