INTERVJU: Craig Dwyer: Društvene mreže bile su moćan alat u kampanji za bračnu jednakost u Irskoj

Razgovarala: Nera Mešinović

Craig Dwyer je bivši direktor za društvene medije u kampanji za bračnu jednakost YesEquality Irska. Nedavno je posjetio Sarajevo kako bi prisustvovao konferenciji o ljudskim pravima LGBTI osoba, pod nazivom “Vrijeme je za ravnopravnost”, u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra.

Za naš portal Craig govori o iskustvu vođenja kampanje za YesEquality (DaJednakost) referendum. Da podsjetimo, YesEquality kampanja se dogodila u Irskoj 2014./2015. godine, a 22. maja 2015. Irska je donijela zakon o bračnoj jednakosti, čime je prepoznala i legitimizirala istospolne brakove.

LGBTI.ba: Šta je nužno za uspješnu kampanju? Budući da je pitanje istospolnog braka postavljeno kao referendumsko pitanje, kao pitanje na koje javno mnijenje odgovara, koje su bile vaše strategije u pristupanju ljudima i dobivanju konačnog “Da”?

DWYER: Kao dio naše strategije imali smo ljude koji su išli od vrata do vrata i agitovali za glas “da”. Bili smo potpuno neovisni, kao grassroots organizacija, ali smo iskoristili potporu političkih stranaka, tako da su političke stranke učestvovale u kampanji za nas. Održavali smo radionice gdje su iskusniji aktivisti/kinje dolazili/e i pokazivali/e kako se to radi. Grupe za lobiranje postojale su u svakom gradu diljem zemlje, a pristup je bio agitovanje u parovima. Imali smo literaturu, letke s citatima ljudi koji zastupaju za glasove “da”. Npr. roditelji sa svojim gej sinom, i citat za glas “da”. Dakle, aktivisti/kinje bi otišli/e do vrata, i netko bi otvorio. Sljedeći korak bilo je predstavljanje: “Ja sam ovdje u ime YesEquality kampanje za “da” na referendumu”, a onda bi išli dalje na osnovu reakcije osobe (ovisno od toga da li su voljni razgovarati, samo uzeti letak ili jednostavno zatvoriti vrata). Ljudi su imali neke ne tako lijepe doživljaje, npr. da im neko kaže da je to što rade pogrešno, nekome bi vrata bila zalupljena… Savjet od aktivista/kinja je bio da se samo okrenu i odu, ako priča ne ide nigdje. Imali/e smo puno ljudi koji su bili/e uključeni/e u lobiranje i za puno njih to je bilo prvi put da se time bave. Ne samo da je bilo prvi put da aktivistički djeluju, nego je bilo i prvi put da se izlažu, da govore o vrlo osobnim stvarima sa strancima/kinjama. Dakle, to je bila velika stvar.

LGBTI.ba: Kako su se aktivisti/kinje nosili/e sa strahom?

DWYER:
Vidio sam to najbolje na mom partneru. Njegovo je ime Paul, i on je ogroman aktivista. Moj partner je policajac već 13 godina i od 2007. je organizirao mrežu podrške unutar policije. To je bilo strašno teško, pogotovo u redovima policije koja je poznata kao konzervativna i mačo. Iako je kampanja bila veoma pozitivna, za mnogo LGBTI osoba je bila izazovna i teška. Pogotovo jer su posteri bili na sve strane, a prenosili su poruku da ste užasna osoba, da niste jednaki. Ja sam bio veoma fokusiran na kampanju, i nikad nisam postajao previše emotivan, nikada nisam previše razmišljao o drugoj strani kampanje, ali sam vidio da je Paul bio nešto osjetljiviji. Stalno je pričao o jutarnjim šetnjama do posla i brojao postere “Ne” kampanje. Mogao sam vidjeti kako mu to teško pada. No, naposljetku je promijenio strategiju i počeo brojati bedževe i postere koji su bili za jednakost. Ja sam vidio da se teško nosi s tim, no, iako mi je bilo teško to gledati, morao sam to držati po strani zbog kampanje. Osim toga, aktivističke radionice koje smo organizovali su ujedno poslužile i za razvijanje mreže grupne podrške. To je bilo važno za one koji/e su radili/e na terenu, i pružalo je siguran prostor za one koji/e nisu imali/e baš lijepa iskustva, da o tome i govore.

LGBTI.ba: Možete li nam reći nešto više o dijelu kampanje u okviru kojeg su studenti/ce zvali/e svoje djedove i bake i pitali/e ih kako će glasati na referendumu? 

DWYER:
 Tu kampanju su vodili/e studenti/ce, predstavnici/e Univerziteta Trinity u Dublinu. Kampanja je bila satkana od ličnih priča, a ime kampanje je bilo #ringyourgranny – nazovite svoju baku. Započelo je u formi videa koje su snimali studenti/ce – zvali su starije članove/ice svojih porodica pokušavajući saznati šta oni/e misle o referendumu. Telefon je bio na stolu sa upaljenim zvučnikom, osoba s druge strane bi se javila, i studenti/ce bi pitali/e “Približava se referendum, da li znate kako ćete glasati?” Za većinu studenata/ica je to bio prvi put da govore o svom iskustvu LGBT osobe sa svojom porodicom, a pokušavali/e su doći do stavova starije generacije jer se pretpostavljalo da će većina studenata/ica glasati za. Videi su bili genijalni, jer je mnogo starijih ljudi već unaprijed odlučilo da glasa “da”. Bilo je to lijepo i emotivno. Ova kampanja je pokrenula čitav trend – ljudi su počeli zvati svoje bake i djedove, i dijeliti to na online platformama. To je ljudima zaista otvorilo maštu..

Još jedna kampanja je naslovljena #votewithus (Glasajte s nama). Ponovo, ohrabrivala je ljude da prave videe i dijele ih, o razlozima zašto glasaju “da”. Postoji izuzetak koji želim spomenuti, a to je stariji par iz mjesta zvanog Louth. Sigurno su negdje u šezdesetim godinama, Brighid i Paddy Whyte. Sjedili su na kauču u svojoj dnevnoj sobi, i imali su uvježban govor. U videu objašnjavaju razloge zbog kojih su izabrali glasati potvrdno. Došao je red na Paddyja da kaže svoju repliku, no on se zbunio, pa ga je Brighid gurkanjem pokušala podsjetiti da je njegov red. Zbog ovog malog nesporazuma, mnogo ljudi u Irskoj čak i danas zna za ovaj video. Baš je bio utjecajan.

LGBTI.ba: Kako su društvene mreže utjecale na tok kampanje? 

DWYER: Utjecaj socijalnih mreža u kampanji, iz našeg iskustva, je da je u pitanju ogroman alat. Koristili smo socijalne mreže poput What's Appa, Twittera, Instagrama, Facebooka, za komunikaciju, organiziranje, mobiliziranje ljudi diljem zemlje. Nismo željeli biti dijelom rasprave u starim medijima, poput televizije i radija, jer takva vrsta rasprave obično suprotstavlja nas i njih, a s obzirom da smo to željeli izbjeći, koristili smo društvene mreže za promociju kampanje. Uradili smo to jer nismo zahtijevali ništa protiv suprotstavljene strane, nego smo tražili nešto za sebe. Rekao bih da je to napravilo najveći utisak. Kolege/ice u kampanji su bili/e skeptični/e kada sam prilikom planiranja kampanje govorio koliko će društvene mreže biti veliki dio tog procesa. Kako je kampanja napredovala, uvjerili/e su se koliko su društvene mreže efektivne u slanju naših ključnih poruka, ali i u organiziranju podrške i skupljanju novčanih sredstava. Naposljetku, kampanja je prikupila 150.000 eura samo putem socijalnih mreža.

#hometovote je bio još jedan od hashtagova koji je korišten za kampanju. Emigracija je trenutno veliki problem u Irskoj, jer mnogo mladih ljudi bira da napusti zemlju. Ali, mnogo tih ljudi se vratilo kući na dan referenduma da glasaju – iz Amerike, Australije, Velike Britanije, Evrope. Broj ljudi koji su doletjeli, doplovili, samo da daju svoju podršku premašio je nekoliko hiljada. Imam jednog prijatelja koji je došao iz Australije samo da glasa. To je stvarno utjecalo na čitavu naciju. Svi/e su bili/e zatečeni/e. Naježim se dok mislim o tome. Ljudi na brodovima, avionima, snimali/e su kako pjevaju pjesme, i stavljali/e su ih na internet u korist YesEquality kampanje.

Svi/e smo intervjuisani/e nakon kampanje, da bismo rekli/e kako je za nas prošlo to čitavo iskustvo. Ja sam govorio o svojoj majci koja je napustila crkvu. Kako se to dogodilo? Otprilike sedam dana prije referenduma, čuli/e smo kako je svim svećenicima poslano pismo ispred “Ne” kampanje, da ga pročitaju na nedjeljnoj misi. U pismu su stajali razlozi zašto bi trebalo glasati protiv. Nazvao sam mamu i rekao joj “Mama, samo da znaš, ako budeš išla na misu u nedjelju, svećenik će vjerovatno čitati to pismo.” Došla je nedjelja, mama je obukla YesEquality majicu i sjela u prvi red u crkvi. Ja dolazim iz malog ruralnog seoceta gdje svako zna svakoga. I mama je sjedila, a svećenik je počeo čitati pismo. Mama se digla, prošetala kroz čitavu crkvu i napustila misu, zbog tog pisma. Odmah poslije me je nazvala, i bila je jako uzbuđena. Rekla mi je da se još trese. To je stvarno bila ogromna stvar i za mene je to bio tako emotivan trenutak. Nisam mogao vjerovati. Ljudi me pitaju zašto radim to što radim, a ja im odgovaram kako je lako kada imam podršku ljudi koji me vole.

LGBTI.ba: Na konferenciji ste spomenuli novinarku koja se javno autovala sedam dana prije referenduma. Koje su osobe iz javnog života podržale kampanju?

DWYER: Ursula Halligan je politička dopisnica za TV3, TV stanicu u Irskoj. Ona je nevjerovatna žena. Novinari/ke u Irskoj imaju tendenciju da se njihov glas čuje i imaju neku vrstu javnog profila, ali Ursula je bila vrlo lična. Ljudi znaju za nju, ali nisu znali ništa o njoj. Sedam dana prije referenduma napisala je uvodnik u jednim novinama i ispričala svoju priču. Prošlo je mnogo vremena dok nije bila u potpunosti u stanju prihvatiti sebe i sljedeća borba je bila reći to svojoj obitelji. Ona se tek nedavno autovala u obitelji, i to zbog kampanje. Željeli/e smo biti bolja zemlja, ljudi su apelirali na bolje dijelove sebe, a Ursula je imala stav da je to vrsta ljudi koje želi zastupati i kako će je kampanja prihvatiti. U tom uvodniku je objasnila sebe na tako artikulisan način. Nakon toga su ljudi naprosto poludjeli. Ne toliko zbog toga što je ona u pitanju, koliko zbog toga što je njena priča bila snažna. Nakon toga je dala nekoliko intervjua i svi/e oni/e koji/e su bili/e na ivici da glasaju “da” su nakon toga definitivno bili/e uvjereni/e. Ona im je promijenila mišljenje.

Također, volio bih spomenuti i našu bivšu predsjednicu Mary McAleese i istaći kako je i njen utjecaj na kampanju bio ogroman. Bila je predsjednica od 1997. do 2011. godine, i to je osoba koja je jako poštovana u Irskoj. Iako je predstavnica konzervativne politike, podržala je kampanju jer joj je sin gej. Justin je aktivno učestvovao u kampanji, no njenu izjavu smo čuvali za dvije sedmice prije referenduma. To je uradila na jednoj press konferenciji, gdje je održala vrlo dirljiv govor o tome zašto treba glasati za jednakost, i zašto ljudi koji su religiozni također mogu glasati “da”. To je bilo sjajno.

LGBTI.ba: Kako ste utjecali na tradicionalni diskurs o porodici?

DWYER: Mislim da smo ovdje imali nekoliko pristupnih tačaka. S jedne strane, crkva više nema toliko uporište u Irskoj kao što je to ranije bio slučaj. 80 do 90% ljudi bi se svejedno izjasnilo kao katolici/kinje, iako većina ne prakticira vjeru ili je prakticira u manjoj mjeri. S obzirom na to, religiozni argumenti protiv nisu bili učinkoviti za javnost. Za opoziciju ideja kako je homoseksualnost nešto loše nije radila. Probali su pristupiti tome na drugi način, i glavni argument im je bio taj da će homoseksualnost uništiti tradicionalnu porodicu. No, naš odgovor je bio da nije istina da smo mi protiv porodice. Mi smo za porodicu. Zašto bi oni imali privilegiju da imaju porodicu kada je i nama to vrijednost? To je razlog zbog kojeg smo željeli brak. Samo vjenčanje sa partnerom/icom je porodica, bez obzira na to da li imate djecu u tom odnosu ili ne. Samohrani roditelji/ce; mama i njena mama koje odgajaju kćer; i to je porodica. Naposljetku, na našu radost, uspjeli/e smo to osvijestiti. Mi smo bili ti koji/e su promicali/e porodične vrijednosti, a ne oni. Oni/e su bili/e vrlo uskogrudni i ograničavali/e su šta je to porodica i na koji način treba izgledati. I iskreno, njihova poruka kako je porodica potpuna samo ako je zajednica između muškarca i žene, s djecom, je razljutila mnogo ljudi. Mislim da “ne” kampanja nije razumjela koliko su se ljudi otuđili. Također, radili smo sa mnogo fokus grupa tokom kampanje kako bismo znali kako pristupiti određenim skupinama populacije.

LGBTI.ba: Šta mislite iz kojih su razloga ljudi glasali “ne”?

DWYER: Mislim da je glavni razlog bio strah od nepoznatog. Dosta je tu elementa percepcije gej seksa, i to je bio najveći problem za stariju mušku demografsku skupinu, sve se svodilo na to pitanje. Također, ako imate dva oca, da li će i dijete biti gej kada odraste. Na kraju smo uspjeli/e ogoliti te argumente. Vraćali/e smo se na argumente kako je to stvar ljubavi između dvoje ljudi i kako je to zapravo pitanje dopuštenja da se dvoje ljudi koji se vole i vjenčaju. Nismo se upuštali u raspravu o djeci, jer nismo imali veliku bazu gej i lezbejskih parova koji su odgajali djecu. Zbog toga što nismo glasali o tome, o usvajanju, stalno smo se vraćali/e i ponovo fokusirali/e na to šta je to što se zapravo odlučuje. Oni/e su nastavljali/e to pominjati, a naposljetku bismo mi napomenuli kako je to već svakako realnost, i kako već postoje gej i lezbejski parovi koji odgajaju djecu.

LGBTI.ba: Kakva je situacija sada, nakon referenduma?

DWYER: Trenutno smo u čudnoj poziciji. Većinski dio stanovništva misli da zbog svega što se desilo, zbog ozakonjenja braka i ljudi koji su to podržali, LGBTI ljudi imaju sva prava. Kažu, postigli ste jednakost. Ali, ne, nismo. Toliko toga još treba uraditi, pogotovo što se tiče ljudskih prava trans* i interspolnih osoba. Ali čak i za mlade pripadnike/ce LGBTI populacije je teško, jer je velika količina homofobije i transfobije prisutna u školama. Velika je potreba da se uloži u socijalni rad. Na referendumu smo dobili pozitivne rezultate čak i iz najruralnijih, najizoliranijih dijelova države, kao što je County Donegal koji na socijalna pitanja uvijek odgovara protiv. Ovaj put smo dobili da. Tamo je jedan od voditelja kampanje bio mladi Noel Sharkey. Poslije kampanje je objavljena knjiga, naslovljena A Day in May, a pokušala je ispričati lične priče učesnika/ca u kampanji. Profilisala je veliki broj ljudi, uključujući i Noela i njegovu mamu. Samo godinu dana nakon referenduma Noelov brat je počinio samoubistvo jer su ga maltretirali zbog toga što je bio gej. To nas je sve jako pogodilo, ali i osvijestilo veliki problem koji imamo. S jedne strane, imate Noela koji je bio jako aktivan i postigao sve to za Donegal, a s druge strane, imate njegovog mlađeg brata koji počini samoubistvo zbog užasnog uznemiravanja i maltretiranja u školi. Još je uvijek velika stopa samoubistava mladih LGBTI ljudi u Irskoj, zbog njihovog identiteta. Da, postigli/e smo mnogo, ali je još dug put pred nama. Stvarno me frustrira kada ljudi kažu “Da, postigli ste sve.”

Komentari

komentara