INTERVJU: Iva Žegura, klinička psihologinja: Pravna regulativa je kamen spoticanja

ivazegura (1)Razgovarao: Rašid Krupalija

“Kada imate dobar zakon temeljen na razumijevanju transrodnosti i toga što sve znači život u drugom rodnom identitetu i promjena spola, tada imate prije svega zaštićena ljudska prava transrodnih osoba s pravne strane”, kaže za LGBT.ba Iva Žegura, klinička psihologinja pri Zavodu za biologijsku psihijatriju i psihogerijatriju Klinike za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, koja je učestvovala na konferenciji “Dijalog o transrodnosti – Trans* kao političko i zdravstveno pitanje”, održanoj 2. juna u Sarajevu.

LGBT.ba Koliko konferencije poput one održane u Sarajevu mogu doprinijeti dijalogu o transrodnim pitanjima?

ŽEGURA: Konferencije poput ove sarajevske odličan su način da se otvori tema vezana za transrodnost i to po samome svome konceptu diskusije između zajednice trans* osoba i udruga oko kojih su okupljene, te stručnjaka/inja koji/e se bave zdravljem i mentalnim zdravljem trans* osoba. Također, jako je važan moment da pitanja potrebe formiranja adekvatne pravne i zdravstvene zaštite rodno varijantnih, transrodnih i transeksualnih osoba bude izrečeno ispred predstavnika/ca vlasti koji/e kroz zakone i odredbe omogućuju provođenje pravne i zdravstvene zaštite transrodnih osoba. Dobro je složena pitanja otvoriti na platformi koja okuplja sve zainteresirane, te na organiziran način u ozračju koje potiče razmjenu ideja, znanja, razumijevanja i svjesnosti o potrebi brige za ljudska prava svih, naročito najmarginaliziranijih i ugroženijih skupina društva, a u mnogim zemljama jugoistočne Europe to se definitivno odnosi i na transrodne osobe.

LGBT.ba: Koji su pomaci napravljeni u medicinskom razumijevanju transrodnosti u novije vrijeme?

ŽEGURA: Glavni pomaci u medicinskom razumijevanju transrodnosti odnose se na istraživanja koja ukazuju na složenu interakciju gena i hormona tijekom intrauterinog razvoja fetusa te maskulinizaciji, odnosno feminizaciji mozga koji su najvjerojatnije u podlozi transrodnosti. Laički rečeno, transrodnost jest varijabilitet u načinu doživljavanja i identificiranja vlastitog roda koji je na svojevrsnom kontinuumu, odnosno, to je varijabla po kojoj se osobe razlikuju jednako kako što se razlikuju i po boji očiju. Sa strane mentalnog zdravlja, razumijevanje rodne disforije dala su mnoga istraživanja koja su se bavila funkcioniranjem transrodnih osoba prije procesa tranzicije, u fazi uzimanja hormona te nakon operacija kod onih koji su se odlučili za potpunu tranziciju. Ova su se istraživanja bavila varijablama koja obuhvaćaju kognitivno funkcioniranje, socijalno funkcioniranje, emocionalno funkcioniranje, te su pokazala koliko su pravovremene i stručne intervencije prema standardima struke nužne za zdravlje i uklopljenost transrodnih osoba u društvo. Slično kao što su struke u području mentalnog zdravlja, prije svega klinički psiholozi, 1970- ih u SAD- u proveli mnoga istraživanja kojima je cilj bio razumijevanje prirode seksualne orijentacije i depatologizacija homoseksualnosti, danas se isto događa i sa razumijevanjem i objašnjavanjem transrodnosti. Medicina je dala velika poboljšanja što se tiče hormonalnog tretmana, naročito djece i adolescenata, gdje se pravovremenom primjenom blokatora puberteta daje vrijeme da se sa djetetom istraži njegova rodna disforija, da ga se informira što znači proces tranzicije, te da se paralelno radi i s djetetovom užom i širom okolinom. Nadalje, tu su i nove kirurške tehnike koje slijede razvoj medicine. Standardi skrbi za rodno varijantne, transrodne i transeksualne osobe iz 7. verzije standarda organizacije WPATH (World Professional Association for Transgender Health) upravo počivaju na najrecentnijim istraživanjima i primjerima dobre prakse te čine osnovu stručnog rada svih ozbiljnijih svjetskih i europskih rodnih klinika i medicinskih centara koji se bave zdravstvenom zaštitom i mentalnim zdravljem transrodnih osoba. Važno je napomenuti da je ove godine u Ghentu formirano i Europsko udruženje stručnjaka koji se bave zdravljem transrodnih osoba EPATH (European Professional Association for Transgender Health), te da ovo udruženje čini svojevrsnu platformu za istraživački rad, razmjenu iskustava i znanja kako bi se postavili jednaki standardi i procedure prilikom određenih faza i razina procesa tranzicije (prema želji svake pojedine transrodne osobe) u europskim centrima.

LGBT.ba: Da li pravna regulativa prati novije trendove kad je u pitanju transrodnost?

ŽEGURA: Pravna regulativa najveći je kamen spoticanja uz nepostojanje interdisciplinarnog stručnog tima osposobljenog za rad s transrodnim osobama (pa nerijetko i sa njihovim obiteljima, partnerima i partnericama koji/e isto tako imaju mnoga pitanja za stručnjake/inje, ali i kojima je potrebna edukacija i podrška da bi podržali svoje transrodne članove/ice) u pojedinim zemljama istočne i jugoistočne Europe. Kada imate dobar zakon temeljen na razumijevanju transrodnosti i toga što sve znači život u drugom rodnom identitetu i promjena spola, tada imate prije svega zaštićena ljudska prava transrodnih osoba s pravne strane, te riješen veliki dio pitanja koja se odnose na to da se osoba neovisno o razini do koje u procesu tranzicije želi ići (potpuna kirurška promjena spola nikako ne bi smjela biti uvjet za izmjenu imena i oznake roda u osobnim dokumentima!), može osjećati sigurno u društvu, promijeniti dokumente i ostvariti potrebna prava gdje god da se obrati (svjedodžba u školi koja je pisana u odgovarajućem rodnom identitetu, apliciranje na radno mjesto, prelazak granice, svaka situacija gdje je potrebno da se legitimirate) i tako bude ravnopravan/na, zadovoljan/na i zdrav/a član ili članica društva. Zatim, pravno se zakonima pojedine države koji se odnose na zdravstvenu zaštitu rješava pitanje prava na pokrivanje troškova tranzicije osobama koje imaju zdravstveno osiguranje. Ponovno, imate transrodnih osoba koje žele živjeti u drugom rodnom identitetu bez da učine pojedine medicinske intervencije (hormoni i/ili kirurgija), i njima će biti dovoljan zakon o životu u drugom rodnom identitetu koji im omogućava promjenu imena i spola u osobnim dokumentima. Drugim transrodnim i transpolnim osobama bit će potrebne medicinske intervencije da bi učinile kongruentnim doživljaj roda s vlastitim tijelom i tu je potrebno da zakoni koji reguliraju pravo na zdravstvenu zaštitu prepoznaju što je sve potrebno transrodnim osobama i da to bude, prema smjernicama i standardima WPATH-a pokriveno zdravstvenim osiguranjem i da im je dostupna zdravstvena zaštita. Strah od tema vezanih za seksualnost kao i rod u našem su društvu još uvijek široko rasprostranjene i nažalost duboko sežu u mnoge sfere života pa tako i u pitanje pravne i zdravstvene zaštite, a gdje bi svi trebali imati zajamčena jednaka prava te graditi društvo slobodno od predrasuda i diskriminacije. Nažalost, ovo često u tradicionalnim, tranzicijskim zemljama nije slučaj i profesionalni rad neetički je protkan uvjerenjima profesionalaca i zakonodavaca.

LGBT.ba: Depatologizacija, čini se, generiše oprečne i raznovrsne stavove. Da li transrodnost treba skinuti sa liste mentalnih poremećaja?

ŽEGURA: Ako govorimo o tome da u pojedinim zemljama ne postoje posebne regulative pravne i zdravstvene zaštite transrodnih osoba poradi njihove nerazvijenosti, zatvorenosti, onda je nužno da postoji šifra, tj. dijagnoza koja omogućuje ulaz transrodnim osobama u zdravstveni sustav. U jednom sustavu gdje po prvi put otvarate pitanje transrodnosti, ovo vam daje način na koji je problem prepoznat i imenovan u sustavu i sukladno tome da postoje i načini tretmana – ovdje uključivanje u proces tranzicije. Što se tiče razvijenih zemalja, uzmite za primjer jedno razvijeno društvo, kao npr. SAD, gdje kapital diktira sve, fondovi zdravstvenog osiguranja ne žele platiti ono što nije u šifrarniku bolesti (dijagnoza), odnosno ne možete dobiti lijek ili tretman ako nije propisan i indiciran za pojedino stanje (tj. ako nije na listi). Zato je i u pojedinim razvijenim društvima važno da preko šifre postoji ulaz u sustav. Sasvim drugo je pitanje treba li rodna disforija biti uvrštena među mentalne poremećaje. U novom DSM 5 (Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje), ona je dobila zasebnu kategoriju kao sindrom rodne disforije. Naš zdravstveni sustav koristi MKB (Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema) šifrarnik za bolesti (trenutno je važeća 10. verzija i u pripremi 11. verzija). U MKB 10 transrodnost je uvrštena pod mentalne bolesti. Jedan od prijedloga za novu, 11. verziju MKB-a, jest da transrodnost bude stavljena u kategoriju seksualnih poremećaja, a drugi je da bude stavljena u kategoriju tzv. “Z” šifri kao zasebno stanje. Poradi često negativnih konotacija koje duševne bolesti imaju u društvu, ograničenja u vidu poslovne sposobnosti koja sa sobom vuku pojedine dijagnoze iz kategorije mentalnih poremećaja te čestog netočnog i predrasudnog dovođenja u vezu rodne disforije s psihotičnim stanjem, čini mi se da bi bilo dobro razmišljati o tome da rodna disforija bude izuzeta iz mentalnih bolesti te svrstana u neku drugu ili zasebnu kategoriju. Vrlo često samim time što je rodna disforija svrstana u mentalne poremećaje dolazi do višestruke stigmatizacije transrodnih osoba – i kao drugačijih po pitanju samog rodnog identiteta i kao osobe koje imaju dijagnozu mentalne bolesti. Neznanje stvara opresiju i plodno tlo za diskriminaciju u društvu, ali i među stručnjacima, valja nam zato uložiti prvenstveno jako mnogo napora tamo gdje će naš rad i zalaganje polučiti najviše efekta, a to je u edukaciju o pitanjima vezanima za seksualnost i rodnu disforiju kako društva u cjelini tako i stručnjaka/inja.

Komentari

komentara