Intervju: Marko Šaravanja, akademski slikar: “Biti ono što jesi ne traži aktivizam”

moja bolRazgovarali smo sa Markom Šaravanjom, magistrom grafike i profesorom likovne kulture. Marko je dosada svojih 2000 naslikanih slika predstavio na 25 samostalnih izložbi. U Sarajevu je, između ostalog, izlagao svoje cikluse: Moja Liza i Rastvaranje u galeriji BlackBOX i Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Osim po umjetničkom prepoznatljiv je i po svom humanitarnom angažmanu, kao donator i saradnik mnogih udruženja.

Marko nam govori o motivima u njegovoj umjetnosti, identitetima, LGBT aktivizmu, kulturnom snobizmu, iskorištavanju LGBT kao brenda u pop kulturi i brojnim drugim temama.

Razgovarala Jadranka Ćuzulan

 

Tabu teme

Moj rad sadrži dvije grupe, dvije cjeline. Jedna cjelina je vrlo lijepa, to su djeca, motivi cvjetova, ljubavne teme, emotivne teme, sreća, naivnost i nevinost. To je jedan dio mog rada koji je vrlo lijep, vrlo komercijalan i vrlo naivan. To sam radio kad sam bio mlađi, to sam zadržao do dan danas. Drugi dio je, nije tabu tema, po mom nekom mišljenju. Ali su teme, za mnoge ljude, za većinu – tabu. Obrađujem teme kao što su seks, nasilje, smrt, seksualnost, vulgarnost, kanibalizam, poroci, religija. Sve to obrađujem na jedan veoma socijalan način kroz motive mojih slika poput Dive, Debelguze, Žene koja je povratila, Božanstvene gladi. Ja osobno to ne doživljavam kao tabu, ali te teme radim namjerno, jer su one doživljene od strane većine kao tabu. Da nisu tako doživljene, ja ih nikad ne bih radio. Volim da provociram sa svojim radom i da izazivam reakcije.
 

Umjetnost trenutka vs. umjetnost koja traje?
Ta površna umjetnost je umjetnost koja spada u performans. “Ajmo istresti cisternu mlijeka u Miljacku”. Ta vrsta umjetnosti koja samo želi da izazove reakciju, ona nema suštinu. Ona nema dubinu, jer nema sadržaj. Jer je trenutna. To su performansi koje radi Marina Abramović. Opere kosti, upali svijetlo, skine se gola. To je nešto što je trenutno, što izaziva reakciju u datom trenutku. Umjetnost koja je i dalje u jednom domenu vremena je umjetnost koja traje. Ona izbjegava ovu zamku, jer je napravljena da traje. Nije napravljena da samo izazove reakciju. Napravljena je da postoji kroz reakcije. Moja vrsta umjetnosti postoji. Reakcije su dobre, loše, ali ona postoji kroz reakcije kako vrijeme prolazi.

Polaritet u radovima
To je vrlo vjerovatno zbog mog bipolarnog poremećaja, koji ja iskazujem preko svojih slika. Mrzim nametnutu ulogu muškarca na Balkanu, kao glavne uloge društva i kao niti vodilje našeg društva. Tako da ga vrlo često ubijam u svojim slikama. Ali, također mrzim ulogu žene koja je samo pasivna promatračica. Tako da i ona nekad umire u mojim slikama. Ali, isto kao što ih ubijam, i prikazujem u veoma negativnim i ponižavajućim situacijama, ja svoje likove oživljavam kroz cvjetove, kroz simbole budizma, kroz simbole besmrtnosti. Bipolarnost motiva čini moj rad veoma zanimljivim, prepoznatljivim, mogu se pohvaliti. Ne bježim od toga.

Razgrađivanje identiteta
Ja ih razgrađujem veoma postepeno, u misaonom procesu. Kažem mrzim nametnute stereotipe, i onda ih stavljam u situacije, koje nijedan stereotip ne može nadići. To je kada žena proždire penis od muškarca, kada žena sama stradava od svojih poroka i guši se u vlastitoj povraćini. Ona se simbolički guši u ambijentu koji je stvorila odgajajući muškarce. A muškarci se guše od žena koje su sada zavladale i došle, od takoreći jakih žena, koje više ne ovise o muškarcu, koje proždiru tu mušku prirodu, zauzimajući sve više i više terena za sebe. Ja to radim sa svim identitetima, naročito sa svojim identitetima, volim prikazati fizičko rastvaranje – doslovno. Ali isto tako mentalno rastvaranje ljudi, dok ih ne svedem na onu najveću istinu, to je da smo svi mi – nitko i ništa. Od zemlje i praha. Vezanost za identitet kod mene ne postoji. Postoje samo situacije, koje ja prikazujem. Koje uništavaju i stvaraju nove identitete. Ciklus konstantne promjene je prisutan. Kao i u mojim životnim filozofijama. Promjena – ona je jedina stalnost.
hainsiaLGBT zajednica

LGBT zajednica ima ogromne probleme sama sa sobom. Problem sa identitetima, biti gej nije dovoljno. Biti homoseksualno orijentiran nije dovoljno ni u jednoj profesiji, ni u jednom životu. Seksualna orijentacija, kakva god ona bila ne traži zanat, ne traži sposobnost, nije jedinstvena, nije neponovljiva, nije unikatna. Ja se zaista zalažem za jednakost svih ljudi, ali se ne zalažem za jednu sterilizaciju ljudi od njihovih drugih identiteta i ograničavanje čovjeka na seksualni identitet kao jedine stavke koja postoji u njegovoj pojavi. Biti gej, nije ništa posebno. Apsolutno. I kad to kažete geju, što ja recimo govorim kroz svoje radove, to doživljava određeni šovinizam, ja to tako zovem.

Diskriminacija u LGBT zajednici

Vrlo je romantično razmišljati o homoseksualnom odnosu, kao o odnosu, na jedan umjetnički način, gdje se dvoje ljudi istog spola vole, gdje je LGBT šaren, lijep, boja duge. Međutim, mnogo diskriminacije o kojoj ja govorim, je prisutno u samoj srži LGBT zajednice. Diskriminacija gejeva koji su aktivci prema pasivcima, nezastupljenost trans* osoba, lezbejki na gej prajdovima. Najmanje njih ima. Čak i na svjetskoj razini se opet radi, o jednoj muškoj dominaciji, pa čak bila ona i homoseksualna. Predstavio sam to kroz moju sliku Balkan Pride, na kojoj je krv preko cijele slike duginih boja. Nismo svi pristali da budemo trenirani, da budemo pasivni tek tako. Naše društvo ima jednu određenu hijerarhiju, koja za jedne ljude još uvijek vrijedi, za druge ne vrijedi. Ja kroz svoju umjetnost apsolutno razgrađujem ne samo te hijerarhije, već potpuni sistem vrijednosti.
LGBT aktivizam

Sve dok bude postojao aktivizam neće postojati prava. Aktivizam podrazumijeva u samoj srži, da moramo biti konstantno u jednoj borbi. Majka Tereza je rekla: Ni na jednom skupu u borbi za mir neću prisustvovati, ali ću prisustvovati na mirovnom skupu. Sve dok postoji borba za prava, bilo kakva borba za bilo kakva prava, mi ponavljamo začarani krug. Dok god postoji potreba za aktivizmom, dotle postojati prava neće. Prava se neće ostvariti. To je krajnja istina sa kojom se mnogi ljudi ne mogu suočiti. Aktivizam negira postojanje prava. Biti ono što jesi ne traži aktivizam. Ali, potvrde za to što jesi traže milijun akcija. Da ja potvrdim sam sebi, da sam to i to, ja moram imati osobnu kartu, brdo papirologije, brdo društvenih priznanja. Da li je ikad orao pitao kokoš: “Mogu li ja da letim?” A kokoš odgovorila: “Ne možeš”. To je samo jedan veliki začarani krug promjene zakona, mijenjanja ustava, privremenih revolucija, nereda u društvu, ali krajnje slobode da budeš ono što jesi kroz aktivizam nema. Jer aktivizam te oboji, pretvori te u jednu ličnost koja se mora boriti da bude ono što jeste.

LGBT kroz umjetnost

LGBT kroz moj rad je zastupljen u svakoj slici. Počevši od školjki koje ja radim – svi školjkaši su većinom dvospolni. Puževi su dvospolni. Moji likovi najčešće nemaju izraženu mušku ili žensku liniju. Volim da sve bude veoma, veoma maglovito, i da sve ovisi o promatraču. Doprinjeo sam jednoj određenoj slobodi govora kroz svoju umjetnost, jer moje su slike toliko kontroverzne s jedne strane, i toliko su naišle na odbijanje od strane Akademije, od strane profesionalne struke, da sam svojim načinom rada i svojom umjetnošću omogućio nekim drugim mlađim umjetnicima, koji su tek počeli, koji imaju 16, 17 godina, da se izraze na najbolji mogući način. Na najbolji mogući način za LGBT populaciju, za umjetnike, za sve ljude je da se izraze onako kako oni žele, a ne onako kako žele da ih drugi vide.
Uzori
Pokojna profesorica Verica Antunović, ona me naučila svemu, cijelom zanatu umjetnosti, ona je bila divna osoba. A svjetski me impresionira Frida Kahlo. Radila je teme slične mojima, mnogo je analizirala samu sebe, dok ja analiziram mnogo više druge ljude, i načine na koji se oni otkrivaju i ponašaju. Šta rade od sebe, i sa sobom.

marko_lotusSnobizam većih sredina

Ja sam većinu svog života proveo na selu – tamo sam odrastao, a kasnije završio i fakultet. I mogu vam reći, veću konzervativnost sam susreo u velegradu. U gradovima. U gradovima vlada jedan neprirodni snobizam i napetost. Ljudi žele da budu mnogo pametniji, nego što zaista jesu. Ljudi sa sela nemaju tu napetost da budu elokventni, da budu kulturno uzdignuti. Za njih je crna slika crna, za njih je bijela slika bijela. Dok grad ispere ljudima mozak u različitim segmentima, pogotovo u kulturi. Najveći snobizam sam doživio na prijemu na Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Rekli su mi da ne znam slikati, crtati, pisati i da ne znam ništa raditi. Tu sam se prvi put susreo sa jednom lažnom kulturom, sa jednim prenemaganjem koje nema veze sa razumom. I rekao sam sebi da ću završiti Akademiju samo da imam potvrdu, radi snobizma velikih gradova. Da znam crtati, meni nije trebala Akademija uopšte. Ja sam došao na Akademiju likovnih umjetnosti, kada su me pitali: “Šta ti radiš ovdje”, nakon što sam se upisao, ja sam odgovorio: “Da dobijem pismenu potvrdu da znam šta radim ovdje”. Ja sam upravo radi konzervativne sredine, u velegradu, u inat diplomirao, magistrirao, akobogda saću i doktorirati. Da imam tu pismenu potvrdu, a da radim, štagod mi padne na pamet. Ako govno naslikam, to govno će biti akademski potpisano.

Pop kultura

Smatram da pop kultura i predvodnici pop kulture, pogotovo žene koje su na položajima – Madonna, Britney Spears, Miley Cyrus, Lady Gaga, uključujući i domaće predstavnice poput Jelene Karleuše, da LGBT kulturu iskorištavaju za vlastitu samopromociju. Smatram da se LGBT populacija masivno iskorištava za samopromociju, za reklamu. Za jedan oblik identiteta. Za stvaranje vlastitog kulta ličnosti. Kroz moj osobni umjetnički rad nije zastupljeno to iskorištavanje. Razlika između iskorištavanja i izražavanja je ogromna. Svjetska elita iskorištava LGBT kao brend, kao način života. Veoma je poželjno izražavati se slobodno, kakva god bila vaša uvjerenja, ali iskorištavanje izražavanja je suštinski različito, a bojim se, da danas ljudi ne vide razliku. Prelako dajemo taj LGBT pečat, ljudima koji to ne zaslužuju, i umjetnosti koja to ne zaslužuje. Nije dovoljno samo reći: “Eto ja to podržavam”. Svi to podržavaju, ali niko to ne izražava, kao jedan način života, koji je normalan i prihvatljiv. Ja izražavam i LGBT zajednicu, i druge zajednice kroz svoj rad, ali ih ne koristim, kao sredstvo, koje će me dogurati do centra pozornosti.

Komentari

komentara