Intervju s povjesničarom i LGBT aktivistom Frankom Dotom: Kako je bilo biti gej u Jugoslaviji?

Izvor i foto: Telegram.hr
Razgovarao: Filip Raunić

Prvi doktorski rad na temu povijesti homoseksualnosti u jugoslavenskom prostoru daje odgovore kakav je, u povijesnom kontekstu i u usporedbi s ostatkom Europe, bio odnos prema homoseksualcima u Jugoslaviji, odnosno socijalističkoj Hrvatskoj. Od progona i javnih suđenja pa do dekriminalizacije 1977. godine i stvaranja zametaka slovenskog LGBT pokreta, odnos države prema homoseksualnosti nije bio jednoznačan. Zanimljiv je i europski kontekst, osobito brojke; od ’45. do ’77. u cijeloj Jugoslaviji osuđeno je otprilike 1500 homoseksualaca. U istom tom razdoblju, brojke se u Zapadnoj Njemačkoj penju na oko 70 tisuća, a “ona nije bila baš toliko puta veća od Jugoslavije”.

Franko Dota ovih je dana doktorirao na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Radom Javna i politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj (1945. – 1989.), pod mentorstvom Tvrtka Jakovine, predstavljena je tema koja je dosad bila prilično slabo istražena. “Rekao bih, gotovo neistražena”, kaže Dota. Povjesničar Dean Vuletić 2003. napisao je kraći, pionirski rad na temu koji je objavljen u jednom domaćem časopisu, a o povijesti homoseksualnosti u jugoslavenskom prostoru pisao je i sociolog Roman Kuhar, od prije neki dan dekan Filozofskog fakulteta u Ljubljani.

“Moj rad je, koliko znam, prvi rad na temu homoseksualnosti iz polja historiografije u svim post-jugoslavenskim republikama i prva disertacija na temu homoseksualnosti općenito na nekom hrvatskom sveučilištu”, objašnjava Dota. U radu se bavio s dva temeljna institucionalna mehanizma regulacije seksualnosti, i napose homoseksualnosti – medicinom i pravom.

Nismo zaostajali za europskim zemljama

Istražio je, dakle, kako je Jugoslavija, odnosno socijalistička republika Hrvatska regulirala homoseksualnost kroz zakonodavstvo, pravnu teoriju i sudstvo te putem seksologije, edukacije i psihijatrije. Jugoslavenski pristup homoseksualnosti nipošto nije bio jednoznačan i isključivo represivan. Dota je u svom radu opisao kako je, od početne represije koja je trajala kraće vrijeme, došlo do popuštanja te priče, liberalizacije i dekriminalizacije homoseksualnosti. Jugoslavija tu nije posebno zaostajala za ostalim europskim zemljama, pa niti za onim demokratskim na zapadu kontinenta.

“Smatram da je istraživanje gej povijesti, ne samo ovog, nego bilo kojeg drugog razdoblja i ne samo političke, nego i kulturne, socijalne i bilo koje druge, doprinos izgradnji i osnaživanju suvremene hrvatske i postjugoslavenske LGBT zajednice jer naši identiteti i naš položaj u društvu ne mogu biti potpuni bez spoznaje o našoj prošlosti”, kaže.

Jedan od suosnivača Zagreb Pridea i dugogodišnji dopisnik talijanske novinske agencije ANSA dodaje kako je ovaj rad prije svega posvećen hrvatskoj i postjugoslavenskoj LGBT zajednici, a potom i domaćoj historiografiji.

TELEGRAM: Postoje li neke etape kroz koje možemo pratiti povijest homoseksualnosti od ’45. do ’89. godine na ovom prostorima?

DOTA: Možemo govoriti o fazi progona i suđenja koja je bila intenzivna u poratnim godinama, do ’50., zatim o fazi ublažavanja sudskih progona, ali i zadržavanja kažnjivosti muške homoseksualnosti, što je bio europski fenomen, a ne jugoslavenski izuzetak. Dapače, Jugoslavija je tu bila nešto blaža od zapadnih zemalja. I općenito, u socijalizmu je represija prema homoseksualcima bila manja nego na Zapadu. Što idemo prema zemljama koje danas smatramo progresivnijima i liberalnijima, naprimjer Njemačkoj, tu je represija veća, a što idemo istočnije, prema socijalizmu, tu je ona manja.

U toj fazi popuštanja sudske, jača medicinska represija, dakle pokušaji liječenja. No, istovremeno imate kontinuirane zagovore, još u 20-im godinama, pa onda u 50-ima dekriminalizacije i depatologizacije, odnosno tretiranje muških istospolnih odnosa kao nešto što ne treba kažnjavati i što ne treba liječiti jer nije izlječivo. Mnogi već 50-ih u priručnicima za seksualni odgoj, koji su se prodavali u stotinama hiljada primjeraka, zagovaraju da je to sasvim prirodna stvar.

Nakon toga, ’77. dolazi do dekriminalizacije u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori i Vojvodini i to napose zalaganjem pravnih stručnjaka i vrha komunističke partije. Dolazi do sinergije između prava i politike, između centralnog komiteta i katedra za kazneno pravo diljem Jugoslavije; zaključili su da je vrijeme za potpunu dekriminalizaciju. Ona je, doduše, provedena samo u pola zemlje. 80-e se potom ukazuju kao vrijeme početne, ali i uglavnom pozitivne veće medijske vidljivosti homoseksualnosti.

O njoj se piše u svim publikacijama, od studentskih listova, poput Poleta i Studentskog lista do Danasa, Starta i Svijeta, dakle u masovno čitanim medijima. I to pretežno, iz ondašnje perspektive, ali čak i današnje, u relativno pozitivnom kontekstu. Tada se događa nešto po čemu je Jugoslavija također specifična, a to je nastanak slovenskog LGBT pokreta u Ljubljani ’84. godine. To nije bio jedini, ali je jedan od vrlo rijetkih, vrlo vidljivih i vrlo uspješnih gej pokreta u socijalističkoj Europi koji se i dan danas u Sloveniji smatra temeljem suvremenog slovenskog LGBT pokreta, a ja mislim da ga možemo smatrati i temeljem jugoslavenskog gej pokreta.

TELEGRAM: Mislite li da se danas, zbog generalno lošeg odnosa prema socijalističkom periodu, iskrivljava i položaj homoseksualaca u tom vremenu, odnosno prenaglašavaju progoni, a ignoriraju neke progresivne tendencije?

DOTA: Da, rekao bih da se manipulira, čak i laže. Nema sumnje da je krajem 40-ih godina održano nekoliko javnih, vrlo okrutnih, pokaznih antihomoseksualnih suđenja. I to najveća i najgora baš u Zagrebu i Dubrovniku. To mi danas, pogotovo mi iz gej zajednice, moramo naglašavati i podsjećati na to. No, tu se ne radi o nekom specifičnom komunističkom pristupu. Isto se događalo i u zapadnim zemljama, posebice Engleskoj, Zapadnoj Njemačkoj, ali i u drugim zemljama koje su imale kazneni progon homoseksualnosti na snazi tijekom dobrog dijela 20. stoljeća.

Naglašavati samo represivnost sustava u Jugoslaviji, a onda ne spominjati dekriminalizaciju, postojanje zametaka gej pokreta u 80-ima kada su oni u zamecima i u Njemačkoj, Danskoj ili Francuskoj, je fabriciranje. Jugoslavija za tim zemljama nije vidno kasnila. Naravno, treba podsjećati na sve negativno, na nasilje, progone, socijalnu izolaciju, pokušaje liječenja, međutim prava meta tih kritika, barem u ovom slučaju, ne bi trebala biti imanentna komunistička represivnost nego homofobija koja je bila sveprožimajuća na kontinentu i Jugoslavija tu nije bila izuzetak.

TELEGRAM: Kako tadašnja Hrvatska i Jugoslavija stoje u usporedbi s ostatkom Europe u to vrijeme?

DOTA: Brojke su možda najilustrativnije. U periodu od ’45. do ’77. u cijeloj Jugoslaviji je za ono što se tada nazivalo protuprirodni blud između muškaraca, dakle homoseksualni seksualni odnos, osuđeno oko 1500 ljudi na kazne koje su išle od novčanih do uvjetnih i zatvorskih. Oko trećine toga broja u Hrvatskoj. U istom tom razdoblju, brojke se u Zapadnoj Njemačkoj penju na oko 70 tisuća, a ona nije baš toliko puta veća od Jugoslavije. U Italiji gdje to čak nije bilo zabranjeno djelo, nego se sudilo zbog povrede javnog morala, oko 20 tisuća, a u Engleskoj je osuđeno oko 50 tisuća ljudi. Treba događaje staviti u širi povijesni kontekst, a ja sam svojim istraživanjem upravo to i pokušao, na hrvatskoj, jugoslavenskoj i europskoj razini.

TELEGRAM: Nismo, dakle, uopće stajali toliko loše…

DOTA: Jugoslavija u početku nije prednjačila u progresivnim iskoracima, ali nije niti zaostajala. Ne možemo je staviti niti na najcrnju, niti na najsvjetliju listu. U nekim se stvarima zemlja pokazala daleko ispred svog vremena i zapadnoeuropskih trendova. To su mediji, koji su 80-ih mnogo liberalnije od američkih izvještavali o homoseksualnosti, to je dio zdravstvenog sustava, koji je pojavi epidemije HIV-a i AIDS-a pristupio profesionalno, a ne moralizatorski kako se uglavnom događalo u Francuskoj i Americi.

U Jugoslaviji se zarazu tretiralo kao svakodnevnu zarazu, ne ulazeći u to koja skupina prevladava među oboljelima, iako je naravno bilo i ružnih primjera. Istaknuo bih i veliko ime hrvatske i jugoslavenske psihijatrije i seksologije, našeg najpoznatijeg, kako su ga tada mediji zvali, jugoslavenskog doktora za seks, sveprisutnog u medijima i pisca izrazito bogatog opusa, doktora Marijana Košičeka. On je 1986. u Zagrebu objavio knjigu U okviru vlastitog spola, prvu i jedinu knjigu o homoseksualnosti u Jugoslaviji i jednu od rijetkih ikad objavljenih u istočnoj, socijalističkoj Europi.

Najveći doprinos te knjige je to što ona u potpunosti odbacuje svaki negativan stav prema homoseksualnosti, bilo u politici, pravu, religiji ili komunističkoj ideologiji. Smatra da se radi o potpuno normalnoj i zdravoj pojavi i da ljudima ne treba nikakvo liječenje, nego podrška da prihvate vlastitu seksualnost i žive vlastite živote. Puno prije mnogih na Zapadu, Košiček je istaknuo da bi neki oblik regulacije brakova, a govori baš o braku, možda bio najbolji način za integraciju homoseksualaca u socijalističko društvo. Čak spominje i da bi roditeljstvo bilo vrlo dobro za same parove i za društvo kao takvo. To radi ’86. godine, prije nego što bilo koja zemlja ni ne razmišlja ne samo o braku, nego ni o registriranom partnerstvu, i prije nego što je sam gej pokret o tome opširno pričao.

TELEGRAM: Što je s medicinskom regulativom homoseksualnosti u Jugoslaviji?

DOTA: Slično kao i s pravom, tu postoje tendencije snažne patologizacije i pokušaja liječenja, liječi se na zagrebačkom Rebru i drugdje, ali u isto to vrijeme, govorim uglavnom o 50-ima, u medicinskoj struci postoje vrlo glasni pobornici depatologizacije i prestanka liječenja. Kako vrijeme prolazi, tako intenzitet liječenja pada, a intenzitet zagovaranja prestanka liječenja raste. Postoji i nešto što ja nazivam poluslužbenim trenutkom kada homoseksualnost prestaje biti bolest. To nije bilo službeno, jer smo se, za razliku od Amerike, držali međunarodnog okvira.

Jugoslavenski psihijatri u glavnom psihijatrijskom tekstu tog vremena, iz sredine 80-ih, odbacuju klasifikaciju homoseksualnosti kao bolesti, koju tada tako definira Svjetska zdravstvena organizacija. Jugoslavenski psihijatri, na vlastitu inicijativu, skidaju homoseksualnost s liste bolesti ističući kako se ne slažu sa suprotnom tvrdnjom WHO-a. I u medicinskom segmentu su dakle postojali, ne samo neki pojedinci poput Košičeka, nego je čak i na jednoj poluslužbenoj razini postojala progresivna linija. Najvažnija liječnička i psihijatrijska pera s najvećim autoritetom o tome su napisali jako važan tekst.

TELEGRAM: Da li je intencija partije bila da se ide u smjeru normalizacije i dekriminalizacije homoseksualnosti ili je do toga došlo spontanije, impulsom nekih pojedinaca ili grupa?

DOTA: U društvu se nikad ništa ne događa spontano. Naravno da je partija više puta zasjedala i na relativno visokim razinama raspravljala o homoseksualnosti. Već ’49. se progresivni dio vrha partije zalaže za dekriminalizaciju Prvi veliki prijedlog dekriminalizacije dolazi iz vrha države, iz ministarstva pravosuđa ’49. godine. Taj je prijedlog zaustavljen zalaganjem isto tako vrha države, ministarstva unutarnjih poslova. Unutar sebe država, odnosno partija, nije sigurna što napraviti. Postoje različite interpretacije što je homoseksualnost i kako se prema njoj treba odnositi u socijalističkom društvu.

Jedna kaže da je to oblik seksualnosti kao i svaki drugi i da ljude treba u svojoj privatnosti pustiti da rade što hoće, a drugi kažu, ne, oni su buržoaski dekadenti, otpadnici socijalizma i njih treba kažnjavati. Nije dakle postojala samo jedna linija. Nešto kasnije, 70-ih godina, ponovno imamo sastanke u centralnom komitetu na temu homoseksualnosti i ponovno postoje neka razmimoilaženja, no tada je prevladala ova druga linija prema kojoj homoseksualnost treba integrirati u socijalističku seksualnu normalnost i modernost.

Polako, ne baš s idejama kakve danas u liberalnom dijelu javnosti postoje, ali da svakako treba. Oko službenih linija, postoji bezbroj pojedinaca pravnika, pravnih stručnjaka, političara, pa i policajaca, psihologa, seksologa, medijskih djelatnika koji rade u jednom ili drugom pravcu. Kako vrijeme prolazi, sve više prevladavaju ove dekriminalizacijske i depatologizacijske težnje.

TELEGRAM: Postoje li neki zapisi o Titovom stavu o homoseksualnosti?

DOTA: Zašto bi Tito o tome razmišljao? Tito nije bio vladar koji je upravljao svime, to je bila kompleksna država, a ovo je bilo pitanje za pravnike i liječnike i oni su o njemu raspravljali. Zapisi o tome što je o tome mislio Tito ne postoje, a i da ih ima ne bi bili važni jer odluke na toj razini nije donosio šef države, kao što ih ne donosi ni danas.

TELEGRAM: Što se događa s odnosom prema homoseksualnosti nakon ’89., raspada Jugoslavije i rata?

DOTA: Svih sedam postjugoslavenskih država do dana današnjeg baštini tri ključna događaja. Kao prvo, ’51. godine u cijeloj Jugoslaviji dolazi do dekriminalizacije lezbijskog seksa; ’77. u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori i Vojvodini dekriminaliziran je muški homoseksualni spolni odnos i to baštinimo do danas. To su dosezi i postignuća onog perioda. Također, jedan snažan zaokret seksologije i psihijatrije prema depatologizaciji i prestanku liječenja je isto tako nešto što se baštini u domaćoj medicinskoj struci na cijelom ovom prostoru od tada pa nadalje.

A 90-e su doba snažne retradicionalizacije i obnove nekih patrijarhalnih i krajnje tradicionalističkih i homofobnih tendencija u društvu, što se događa i zbog rata i zbog drugih stvari. Stoga se 90-e mogu smatrati jednom pauzom u javnoj i političkoj raspravi o homoseksualnosti u Hrvatskoj. Slovenija je tu nešto brža jer je izbjegla rat, ali ništa posebno brža. Mi smo dobili životno partnerstvo prije Slovenije. I onda, od 2000-ih na ovamo, težnjom Hrvatske prema istinskoj demokraciji, ili barem pokušajima da takva postane i pristupanjem Europskoj uniji imamo pravi nastanak LGBT pokreta i prvi Zagreb Pride. Tu se opet zemlja priključuje nekim trendovima u Europi kakvima je bila priključena do kraja 80-ih godina.

Komentari

komentara