Islam i homoseksualnost: Abdullah je još uvijek sam

Izvor: Prometej.ba
Autori: Junaid Jahangir i Hussein Abdullatif

Abdullah je odrastao u muslimanskoj obitelji koja je vodila računa o vjeri. Upoznao je učenje Kur’ana, dnevne namaze, pravila ishrane i post tokom Ramazana. Osim osnovnih etičkih pravila, usvojio je i vrijednosti poput poštovanja starijih, čednosti do braka, te skromnosti. Zbog takvih vrijednosti mu je bilo teško raspravljati o činjenici da ga privlači isti spol. Da je živio samostalno, vjerovatno bi ga to manje brinulo. U svakom slučaju, njegov je lični život vezan s porodičnim i životom zajednice.

Islam ohrabruje ljude na brak i celibat se ne smatra islamskom normom ili idealom. Iako postoje primjeri poslanika poput Isusa (Isaa) i Jahje (Ivana) te muslimanskih učenjaka poput (Islam Today, Scholars who never married) Taberija, Zamakhsharija, Nawawija i Ibn Taymiye koji se nikada nisu oženili, kulturološki se od Abdullaha očekivalo da se oženi i zasnuje muslimansku porodicu.

Razgovarati o tome s roditeljima je tabu. Naposlijetku, o seksualnosti se obično ne razgovara u muslimanskim porodicama. Obrazovanje glede toga, u islamskim školama, je svedeno na ritualno čišćenje nakon onečišćenja tijela i važnost čuvanja čednosti.

Muslimanskoj omladini se često savjetuje obaranje pogleda i pribjegavanje postu kako bi se suzbili nagoni do braka. To ne pomaže Abdullahu čija bi čednost mogla ostati trajna. Jedina seksualna ekspresija – dozvoljena njemu – je lažni brak koji otvara etička pitanja. Uz to, koji bi roditelj volio vjenčati svoga sina ili kćer za osobu koja se pežorativno naziva “homoseksualcem”?

Neki konzervativni muslimani pokušavaju oštro razdvojiti seksualnost i duhovnost tvrdeći da možete biti “ili gay ili musliman”. (YouTube Video, Moderate Muslim: Being gay in Islam is PROHIBITED!) Neki izričito ponižavaju. Zbog takve duboko ukorijenjene homofobije i heteroseksizma, Abdullah svoju orijentaciju čuva skrivenom.

Međutim, on ne može tek odbaciti svoje iskazivanje duhovnosti islama. Njegove vrijednosti skromnosti, vjernosti i saosjećanja prema drugima, mu omogućavaju da se odupre pritisku povinovanja prevladavajućim standardima tjelesne ljepote ili neodgovornog iskazivanja seksualnosti.

Za Abdullaha neće biti razlike, odlučio da ostane na Zapadu ili ode u neku većinsku muslimansku zemlju. Omladina koja odrasta u većinski muslimanskim zemljama se, također, suočava s pritiscima koje su donijeli globalizacija i kulturološka razmjena.

Abdullahu ne treba dozvola da ima seksualni odnos jer je to privatni čin kojeg prakticiraju mnogi izvan okvira lažnih brakova. Umjesto toga, njemu treba način da živi iskrenim životom koji će mu dozvoliti da legitimno ispuni svoju izvornu ljudsku potrebu za intimnošću, privlačnošću i partnerstvom.

Mladi ljudi poput Abdullaha strahuju od susreta s muslimanskim imamima i razgovarati o ličnim problemima, licem u lice. Ipak, Abdullah je skupio hrabrosti da se konsultira s imamom preko interneta. Zapravo, mislio je da bi i on od svog imama mogao dobiti utjehu kakvu sveštenici i rabini pružaju LGBT omladini. To se pokazalo pogrešnim. Online imam je rekao Abdullahu da postoji ijma (konsenzus) u pitanju homoseksualnosti – koja se definira kao analni seks među muškarcima – da je to jedan od glavnih grijeha i da opravdavanje toga vodi do kufra (nevjerstva). Dodatno, od Abdullaha je traženo da se izbjegava izjašnjavati kao gay već da sebe smatra unesrećenim privlačnošću prema istom spolu. Savjetovano mu je da svoju situaciju shvati kao kušnju od Boga u kojoj se mora boriti protiv svojih istospolnih želja.

Mlade ljude poput Abdullaha uče da se osjećaju unesrećenima i njihovo stanje se posmatra kao i problem ovisnosti od alkohola, droga, bluda, gledanja pornografije i sličnoga. Često se nameće argument da nema dokaza za urođenost homoseksualne orijentacije i da su ljudi koji nude dokaze za afirmiranje LGBT hermeneutike pristrasni.

LGBT muslimani su pristrasni, ali su to i imami koji savjetuju mlade poput Abdullaha. Prvi traže da se živi život čovjeka, ne svetaca ili grešnika. Potonji su često vođeni vlastitom nenaklonošću i prezirom što zamračuje njihov pristup tekstovima. Ipak, moral se ne zasniva na našoj sposobnosti gađenja.

Dok vođe i imami muslimanske zajednice iznose svoje predrasude, Abdullah se ne može nadati da će dobiti razuman odgovor na ono što ga muči. Dodatno, muslimani će morati shvatititi da jaka vjera ne počiva na bezumnom slijeđenju nego na konstantnom promišljanju. Doktrinu “slušamo i pokoravamo se” su teško uzurpirali oni za koje Kur’an kaže da su “uzeli svoje učenjake i monahe za gospodare pored Allaha”.

Moralna sofisticiranost nam ne dopušta da povezujemo istospolne veze sa svim vrstama poroka. Bolja analogija bi bila ona sa ne-reproduktivnim vezama. Štaviše, intimne veze su zasnovane na mnogo više od samoga čina analnog seksa za koji, prema učenjacima poput Bazzara i Shafija, nema jasnog teksta niti za dovolu niti za zabranu. Ovo nam omogućava priznati da, ako nema zapreka dozvoljavanju ne-reproduktivne veze onda nema niti razloga za zabranu istospolnih veza, a takva veza bi omogućila Abdullahu život zasnovan na intimnosti, privlačnosti i partnerstvu. Takav pristup bi utemeljio srednji put u suprotnosti s ekstremima trajnog celibata ili neodgovorne seksualnosti.

Optuživanje za kufr (nevjerstvo) je taktika bullyinga.Ta taktika služi da se Abdullah ušutka, čak i kada imami zauzmu odbrambeni stav zbog optužbi za homofobiju. (YouTube Video, Abdullah Hakim Quick – Homosexuality) Veći znalci su jasno rekli da su oni koji iznose takve optužbe zapravo pisci nižeg ranga.

Abdullah je ućutkan argumentom kušnje koji može biti opasno zavodljiv jer mu omogućava da postane mučenik s razlogom. Doista, postoje mladići koji su napustili kritičke potencijale koje im je Allah dao zarad konformizma. (Muslim Matters, From a same-sex attracted Muslim: Between denial of reality and distortion of religion) Problem je što se argument kušnje koristi za ljude s posebnim potrebama, a gayevi nisu takva kategorija ljudi. Uzrok opresije, u ovom slučaju, je interpretacija teksta.

Dakako, ako ćemo prihvatiti tvrdnju Ibn Qayyima da je šerijat u cjelosti pravda, milost i dobrobit onda sve što se razilazi s tim, u ovom slučaju nanošenje štete stalnim celibatom, mora biti odbačeno kao nesukladno s islamskim etosom. Doista, Allah ne nameće asr (nepotrebne poteškoće).

Nadalje, često se tvrdi da snažnija vjera znači težu kušnju, što postavlja pitanje kada su LGBT muslimani – koji se često posmatraju kao grešni – postali tako uzvišeni da budu ovako teško iskušani. Uostalom, kada je odvratnost postala kušnja?

Abdullah je ušutkan i doktrinom ijme (konsenzusa), koja je bila neprestano zloupotrebljavana da se ušutkaju oni drugačijeg mišljenja. Ovako je uprkos činjenici da nema konsenzusa o definiciji konsenzusa u islamu. Čak su nekadašnji konsenzusi bili podložni promjenama kada se pojavi snažniji dokaz koji nam dozvoljava da podržimo alternativno viđenje.

U slučaju homoseksualnosti, jači dokaz se javlja iz konsenzusa profesionalnih institucija uključujući Američku asocijaciju psihologa, Američku akademiju pedijatara, Američku medicinsku asocijaciju i Libansku medicinsku asocijaciju za seksualno zdravlje. (Libanska medicinska asocijacija za seksualno zdravlje, Position Statement on Sexual Orientation Change Efforts (SOCE))

Konsenzus među profesionalnim institucijama je bio moguć zbog razvoja psihologije, koja nam je pružila uvid u skrivene aspekte pojedinke pored njenih individualnih osobina. Dok su se nekadašnji učenjaci poput Am Amidiya ograničavali na manifestacije izvanjskog, savremeni učenjaci imaju mogućnost da izdaju presude zasnovane na khuntha nafsiyya (psihološkoj interseksualnosti).

Stoga, kako god su klerici napravili ustupak kada je riječ o transrodnim osobama, ne postoji ovozemaljski razlog da to isto ne učine i sa gay osobama.

Štaviše, opsjednutost gay genom nije produktivna u razmatranju homoseksualnosti, posebno zato što u islamu riječ seksualnih manjina može biti prihvaćena, na temelju prisege.

Abdullahu je savjetovano da se izbjegava odrediti kao gay, što je zapadnocentrični socijalni konstrukt. U svakom slučaju, izjašnjavanja zasnovana na rodnim i seksualnim ekspresijama su uvijek postojala, pa su za žene korišteni nazivi zarifat (dvorske dame) ili habaib (voljene) ili pogrdni naziv ma’bun (primatelji) za muškarce.

Veliki dio klasičnog diskursa je zasnovan na posmatranju homoseksualnosti kroz prizmu pederastije i bolesti koje zahvataju anus ili usne. Napredak u psihologiji je omogućio da obrnemo paradigmu od ubna (analnog svrbeža) do seksualne orijentacije. Tako nešto je moguće samo ako muslimanske zajednice prestanu posmatrati ovo kao zapadni problem i umjesto toga uvide da je to pitanje koje pritišće našu muslimansku LGBT omladinu.

Čak i ako se ispravi kriva kulturna informiranost, razdvajanjem problema muslimanske LGBT omladine od eksploatacijske pederastije, zabrinjavajuće je to što religijske interpretacije strogo zabranjuju homoseksualne ekspresije.

Abdullah je svjedočio koliko mnogo muslimana kopira ajete iz Kur’ana i tekstove hadisa koji strogo osuđuju homoseksualnost. Iskusio je preoštre riječi i prezir drugih muslimana. Neki su išli tako daleko da su mu navodili postojanje smrtnih kazni za homoseksualce što podržavaju popularni muslimanski govornici. (YouTube Video, Homosexualität / Homosexuality in ISLAM – Pierre Vogel + Dr. Bilal Philips) Čak i renomirani akademici naglašavaju da su mnogi nekadašnji autoriteti podržavali smrtnu kaznu. (Brown, The Shariah, Homosexuality & Safeguarding Each Other’s Rights in a Pluralist Society)

Na sreću za Abdullaha, hanefijska pravna škola odbacuje smrtnu kaznu za homoseksualizam zasnovano na tome da logika qiyasa (analogije) ne može biti primijenjena na Had kazne. Dodatno, nekoliko učenjaka poput Maulane Abu Zafara Hassan Nadvija i Maulane Zaheera Abbasa Rizvija prave razliku između zločina i grijeha i odbacuju kazne za lično ponašanje. (The Times of India, Homosexuality immoral, but not criminal: Religious leaders) Ipak ovo nije od pomoći Adbullahu jer on ne živi na Zapadu gdje je pitanje kazni sporno.

Abdullah je ipak, vremenom, naučio o ovom pitanju lekciju, zna za ajete koji govore o Lutovom narodu (Kur’an, sura Al-Ankebut, 29. ajet) gdje se navodi da su presretali putnike i činili nasilje na javnim skupovima (Kur’an, sura Al-Hijr, 70. ajet) gdje se spominje da je Lutov narod zabranjivao Lutu iskazivanje gostoprimstva. Tumačenje ajeta 80 iz sure Al-A’raf, prema Ibn Kesiru, jeste da su oni izmislili homoseksualnost.

Naravno, arheološki dokazi o društvima prije Lutovog dokazuju suprotno. Ukupan kontekst omogućava Abdullahu da shvati da ponašanje Lutovog naroda nije bilo svedeno na istospolne veze već na nešto prisilno čemu smo u skorije vrijeme svjedočili u zatvoru Abu Ghraib u Iraku.

Abdullah primjećuje da se na online forumima Kur’an (sura Al-A’raf, ajet 81, sura Ash-Shu’ara, ajet 165-166, sura Al-Naml, ajet 55.) citira mimo ovog konteksta. To ga zbunjuje jer je ovaj način izvlačenja ajeta iz konteksta najčešće pripisivan ekstremističkim grupama poput ISIS-a. Ipak, Abdullah primjećuje kako se dio teksta Kur'ana atatoona rijjala shahwatan (prilaziti muškarcu s požudom) najčešće tumači kao referenca na istospolne veze. Ovako je unatoč činjenici da obično čitanje zahtijeva pitanje o tome kako je cijeli Lutov narod, a ne samo podgrupa homoseksualaca, prilazila drugim muškarcima?

Razumijevanje Kur’ana Kur’anom dozvoljava da shvatimo da se njihov pristup ilustrira kao nasilan. Ovo je prilično jasno kada traže od Luta da se odrekne svojih gostiju. Shvatanje da su oni prilazili drugim muškarcima tražeći njihov pristanak predstavlja špekulaciju i nije garantirano tekstom. To omogućava da Abdullahu bude jasno da ajeti ne osuđuju njega ili traže od njega da uzme supružnika drugog roda, što bi dovelo do etičkog problema poput onog kada Lut nudi svoje kćeri.

Abdullah zna da je Lutova ponuda intepretirana na različite načine. Objašnjenja uključuju to da Lut prosto traži od muškaraca da se vrate svojim ženama, nudeći svoje kćeri samo kako bi im probudio savjest ili im govori da idu kod žena u gradu. Ipak, u svim ovim mogućnostima jasno je da se rulja sastojala od muškaraca koji su trebali biti zadovoljni ženama, a ipak su istrajavali na željama da napadaju putnike iz zasjede i traže Lutove goste.

Abdullah također zna za učenjake koji su afirmirali muslimanske istospolne zajednice na osnovu raf al harj (odbacivanja poteškoća), irda (ljudskog dostojanstva), adla (pravde), dokaza da seksualni odnosi nisu inherentno qabih (zlo) i dokaza da ako islamski zakoni dozvoljavaju brak neplodnim parovima i starijim ženama na osnovu prihvatanja intimnosti, privlačenja i partnerstva nemamo razloga da isto odričemo istospolnim parovima. (Jahangir and Abdullatif, 2016)

Uprkos svom učenju, Abdullah zna da oni koji se vode prostim copy-paste tekstom, najčešće ignoriraju pažljive refleksije, dehumaniziraju homoseksualne muškarce, svode ih na puki seksualni čin i tvrdoglavo ustrajavaju na vlastitom kapricu i nastojanjima da zaniječu intimnost, privlačnost i partnerstvo gay muškarcima.

Abdullah se, onakav kakav jeste, suočava sa strašnom nepopustljivošću njegove zajednice zasnovane na vjeri i ponad rastuće islamofobije u Sjevernoj Americi. Zabrinutost za djevojke koje nose maramu je višestruka jer se suočavaju s kritikama zbog načina odijevanja, pritiskom roditelja da se udaju, ali i sa stavom muslimanskih muških kolega koji se ponašaju kao policajci glede njihovih životnih odluka.

Abdullah je hrabar mladi čovjek i neovisan mislilac jer odbija da mu drugi diktiraju duhovnost i seksualnost. Ne podređuje se nikome osim Allahu. Upravo je ova neodoljiva vjera u Allaha ono što mu daje snagu da ostane snažan i odan svojim istinskim vrijednostima uprkos društvenim predrasudama. Ipak, ne bi trebalo tražiti da on sam uradi sav posao kako bi bio u miru sa sobom.

Ovdje se ne radi samo o Abdullahovoj mladosti već o njegovom cijelom životu: njegovom statusu, sposobnosti da preuzme vodstvo u muslimanskoj zajednici, pravu da živi s partnerom bez da ga se osuđuje uprkos teološkim razlikama i, naravno, da bude poštovan u starijoj dobi.

Upravo je stvaranje sigurnog prostora za ovakve ljude veliki izazov muslimanskoj zajednici. Da li da ostavimo muslimansku omladinu poput Abdullaha da se brani sama protiv vjernika iz svoje zajednice koji ih osuđuju? Da li ćemo ih pustiti da budu sami?

Zahvaljujemo se autorima teksta na prilici i potpori da ga podijelimo s publikom portala Prometej na BHS jeziku. Tekst na engleskom jeziku: Abdullah is still standing alone
Korištena literatura

1. Brown, J., The Shariah, Homosexuality & Safeguarding Each Other’s Rights in a Pluralist Society, Al Madina Institute, June 18, 2016, dostupno: http://almadinainstitute.org/blog/the-shariah-homosexuality-safeguarding-each-others-rights-in-a-pluralist-so/(pristupljeno 20. aprila 2017)

2. Islam Today, Scholars who never married, dostupno: http://en.islamtoday.net/quesshow-13-602.htm, (pristupljeno 20. aprila 2017)

3. Jahangir, J., and Abdullatif, H., (2016) Islamic Law and Muslim Same-Sex Unions, Lexington.

4. Lebanese Medical Association for Sexual Health, Position Statement on Sexual Orientation Change Efforts (SOCE), dostupno: https://lebmash.wordpress.com/2013/05/17/ps1-en/, (pristupljeno 20. aprila 2017)

5. Muslim Matters, From a same-sex attracted Muslim: Between denial of reality and distortion of religion, dostupno: http://muslimmatters.org/2016/08/22/from-a-same-sex-attracted-muslim-between-denial-of-reality-and-distortion-of-religion/, (pristupljeno 20. aprila 2017)

6. Quick, A.H., How I am still being digitally transformed into a hate cleric, dostupno: http://hakimquick.com/page/2/, (pristupljeno 20. aprila 2017)

7. The Times of India, Homosexuality immoral, but not criminal: Religious leaders, July 4, 2009, dostupno: http://timesofindia.indiatimes.com/india/Homosexuality-immoral-but-not-criminal-Religious-leaders/articleshow/4736152.cms, (pristupljeno 20. aprila 2017)

8. YouTube Video, Abdullah Hakim Quick – Homosexuality, dostupno: https://www.youtube.com/watch?v=tH068VWTmgE, (pristupljeno 20. aprila 2017)

9. YouTube Video, Homosexualität / Homosexuality in ISLAM – Pierre Vogel + Dr. Bilal Philips, dostupno: https://www.youtube.com/watch?v=VyGjp0Mu53w, (pristupljeno 20. aprila 2017)

10. YouTube Video, Moderate Muslim: Being gay in Islam is PROHIBITED! Dostupno: https://www.youtube.com/watch?v=vIfuq5AkSyA, (pristupljeno 20. aprila 2017)

Komentari

komentara