Istospolni brakovi: Univerzalnost ljudskih prava počinje papirom i prestaje papirom

Pišu: Boris Čović i Azem Kurtić

Član 14. Europske konvencije o ljudskim pravima i slobodama osigurava svim ljudima uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, uključujući, spol, rasu, boju kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, vezu sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. Uzmemo li u obzir da su sve europske zemlje prihvatile ovaj dokument kao važeći, moglo bi se zaključiti kako mjesta za diskriminaciju u Europi i nema mnogo. Barem kada su u pitanju pravni okviri.

Samo dva člana iznad, odnosno u Članu 12. iste konvencije, navedeno je da kada su muškarac  i žena dovoljno sposobni za brak, imaju pravo da u njega i stupe i osnuju porodicu, poštujući nacionalne zakone koji reguliraju ostvarivanje ovoga prava.  Dakle, konvencija je u ova dva člana omogućila ostvarivanje prava svim ljudima bez diskriminacije, dok je u isto vrijeme onemogućila svim ljudima da ostvaruju prava bez diskriminacije, dajući ženi i muškarcu ekskluzivitet na ostvarivanje prava na sklapanje braka. Paradoksalno, ili ne, Europska unija je prepoznala da se po pitanju istospolnih brakova i zajednica nešto treba mijenjati.

Istospolni brakovi u Europi: Većina zemalja ne prepoznaje nikakav oblik istospolnih zajednica ili partnerstava

No, dok države ne promijene svoje legislative i dok ne omoguće svima podjednako ostvarivanje svih prava, neki ljudi su krenuli težim putem. Iskorištavajući zakone koje im država nudi, naš sagovornik Darko Soković i njegov partner odlučili su se da pokušaju stvoriti zajednicu koja će biti što bliže braku, koristeći sve ono što država za sada nudi. Kako je brak paket ugovora koji se potpišu samo jednim potpisom, Darko i njegov partner krenuli su potpisivati pojedinačno sve ugovore koji bi mogli zaštititi njihovu zajednicu i kako bi postali što bliže supružnicima.

Punomoć do jednakosti

“Pošto sam ostao bez roditelja, a sin jedinac sam, nisam htio da u slučaju nesreće o mom životu ili drugim odlukama vezanim za moje zdravlje odlučuje neka dalja tetka koju ja nisam vidio godinama. Zbog toga smo partner i ja odlučili da potpisivanjem ugovora, odnosno davanjem punomoći, regulišemo i taj segment našeg zajedničkog života”, kaže Darko.

Budući da država pravno ne prepoznaje zajednicu koju Darko i njegov partner imaju, kao i stotine hiljada drugih zajednica, njih dvojica su odlučili okrenuti stvari u svoju korist. “Kao ozbiljna država, koja god da ste, ne možete da dozvolite da vam ljudi žive van zakona. Mi smo, kao odgovorni građani, odlučili i u tom pravnom smislu da regulišemo zajednicu koju mi gradimo”, dodaje.

Do sada su sklopili šest ugovora, i time regulirali odlučivanje u slučaju nesreće, zajedničke imovine i sudužništva, obaveze koje se tiču računa i dnevnih obaveza, vlasništvo kućnih ljubimaca, te nasljedstvo koje su regulirali ugovorom o međusobnom izdržavanju.

Zakoni koji reguliraju ove oblasti ne prepoznaju osobe na osnovu oznake spola, a zakon koji regulira brak je jedini te vrste. Zbog toga ovaj postupak predstavlja sasvim legalan čin iskorištavanja građanskih prava. “Sve ovo je odgovnornost koju smo mi preuzeli prije same države”, kaže Darko, i nastavlja: “Ovo nije rješenje koje će da funkcionira dok se zakonom ne reguliraju istospolne zajednice. Naša pozicija je jednostavna jer mislimo da je biti odgovaran građanin jedna od važnih stvari u bilo čijem životu. U tom smislu, i zakoni su pisani za bilo koga, i mi smo radije odlučili da nađemo rješenje koje funkcioniše za nas. Ako drugi parovi mogu na taj način da regulišu svoj odnos u pravnom smislu, onda tim bolje, jer ćemo imati određeni broj ljudi koji će postaviti presedan”, rekao nam je.

Dekonstrukcija mentaliteta “Nisam ‘ja’, nego ‘mi'”

Iako Darko i njegov partner ove ugovore sklapaju u Srbiji, sve zemlje bivše Jugoslavije imaju zakone koje funkcioniraju na isti ili sličan način. Zbog toga je njihov primjer, ili njihovu taktiku, moguće primijeniti i u Bosni i Hercegovini. Budući da su sada pred zakonom oni kao zajednica, a ne oni kao pojedinci, pred Darkom i njegovim partnerom sada je izazov u kojem ljudima moraju pokazati da nije “on”, nego “oni”.

“Kada si potrošač koji plaća za uslugu, tu imaš određenu poziciju moći. Ne želim dopustiti da nas u hotelu koji plaćamo pitaju kakvu sobu želimo. Ne želim dopustiti da me pri kupovini polise zdravstvenog osiguranja pitaju ‘kako vi i partner’. Kada plaćam, ne želim nikakva pitanja, već uslugu koju plaćam”, kaže Darko.

Na taj način Darko i njegov partner rade na dekonstrukciji misli da je brak zajednica muškarca i žene. Aktivisti/kinje bi rekli da je to čin mikroaktivizma, ali on to gleda drugačije. “Ovo je način da zajednicu koju gradimo održimo na nivou na kojem smo htjeli. To je, prema mom mišljenju i nekom političkom sudu, najjači argument da se zakonom regulišu istospolna partnerstva”, dodaje.

S usvajanjem Zakona o istospolnom životnom partnerstvu u Italiji, 382 miliona Evropljana živi u zemljama u kojima je moguće sklopiti brak ili životno partnerstvo gejeva ili lezbijki. Oko 150 miliona stanovnika Evrope (bez Rusije i Turske) živi u zemljama u kojima to nije moguće. Sve dok se u našim zemljama ova oblast ne regulira, država nam ne daje izbora osim da iskoristimo postojeće zakone i okrenemo stvari u svoju korist.

Komentari

komentara