Izazovi LGBTI aktivizma u BiH: Grije li sunce bh. neba organizacije koje se bave LGBTI aktivizmom?

Piše: Aida K.
Foto: Ludovic Berton/Wikimedia Commons

Godine 2004. registrovano je Udruženje Q, prvo LGBT udruženje u BiH. Uloga i djelovanje aktivista/kinja udruženja ostavilo je duboki trag koji će slijediti organizacije i udruženja koja su nastala poslije njih. Iako je otvaranje prvog Queer Sarajevo Festivala 2008. godine nasilno prekinuto, probuđeni duh LGBTI aktivizma nikada više neće usnuti, jer to nije samo borba za prava određenih, marginaliziranih, društvenih skupina – to je udružena borba pojedinaca i pojedinki za bolji i kvalitetniji život, za pravo da ih društvo prepozna kao ravnopravne članove/ice, za pravo na postojanje i življenje u vlastitoj državi.

Organizacije koje se danas bave LGBTI aktivizmom u BiH svakodnevno se susreću sa brojnim izazovima vezanim za opstanak, osiguravanje potrebne finansijske, tehničke i druge pomoći koja im je potrebna kako bi nastavili sa radom. U razgovoru sa predstavnicima/ama nekih od aktivnih organizacija u BiH, koje su dijelom ili u potpunosti opredijeljene za borbu za prava LGBTI osoba, saznajemo koje su to najveće prepreke sa kojima se suočavaju u svojoj borbi za pravednije i ravnopravnije društvo, društvo jednakih šansi i mogućnosti za sve.

„Izazova je zaista puno: od nerazumijevanja institucija s kojim se susrećemo jer još uvijek, nažalost, pričamo različitim jezicima: mi iz pozicije punog poštivanja ljudskih prava, inkluzije i prihvatanja lezbejki, gejeva, biseksualnih, trans i interspolnih osoba u bh. društvo, a institucije iz pozicije jao, ne možemo, nije društvo spremno, kako ćemo mi to, preko pitanja sigurnosti cijeloga tima, do namicanja sredstava za rad za koja apliciramo u konkurenciji sa drugim organizacijama, nekad iz države, a nekad i iz cijelog svijeta“, kazala je Emina Bošnjak, izvršna direktorica Sarajevskog otvorenog centra, koja dodaje da, iako se radi o poslu koji zahtijeva jako puno vremena, ukoliko se iskreno prione na posao, pozitivni rezultati i promjene se mogu ostvariti.

S obzirom na to da su predrasude prema LGBTI osobama još uvijek duboko ukorijenjene u bh. društvu, njihovi životi, ali i životi ljudi koji se bave borbom za prava LGBTI osoba, često su ugroženi. „Pitanje sigurnosti je najveći problem sa kojim se susrećemo u  svakodnevnom radu, bilo da se radi o ličnoj sigurnosti, organizaciji naših internih sastanaka, javnih događaja ili sveprisutnoj izloženosti govoru mržnje i nasilju u online prostoru“, navodi Dajana Bakić, izvršna direktorica Tuzlanskog otvorenog centra. Svjesni činjenice da sa povećanom vidljivošću rada Tuzlanskog otvorenog centra raste i rizik od mogućeg nasilja, kaže da nastoje učiniti sve potrebne korake kako bi radni prostor i prostor u kojem okupljaju LGBTIQ zajednicu i saveznike/ce bio siguran, dok se uporedo bore za promjene koje će naše društvo osloboditi heteropatrijarhalnih okova. „No, kao manjoj, lokalnoj organizaciji, koja nije u glavnom gradu, dodatni je izazov decentralizirati donatorske politike i aktivizam, kako bi ojačale kapacitete za pomenutu borbu“, dodaje Dajana.

Branko Ćulibrk, izvršni direktor Centra za mlade „KVART“ Prijedor, ističe da veliki problem predstavlja suočavanje sa vanjskim pristiscima institucija i predstavnika dominantnih nacionalističkih narativa, ali i jednog dijela društva u lokalnoj zajednici. „Iako je ovaj uticaj prilično oslabljen tokom godina rada i djelovanja naše organizacije, još uvijek postoji tendencija neodobravanja, nerazumijevanja i diskreditacije našeg rada i ideja u kontekstu postizanja željenih društvenih promjena.“

Također, Jadranka Miličević iz Fondacije CURE kazala je da je njihova organizacija doživljavala napade na društvenim mrežama, vrijeđanje i prijetnje zbog davanja podrške LGBTI osobama. „Većina građana/ki misli da je nasilje nad pripadnicima LGBTI zajednice sasvim prihvatljivo, pa imamo mnogo slučajeva gdje su LGBTI osobe fizički napali huligani ili nepoznati ljudi na ulici, ili su svakodnevno izloženi verbalnim napadima i vrijeđanju.“ Uzroci toga, prema njenom mišljenju, su neznanje, strah od drugog i dugačijeg, nametnuta mišljenja patrijarhalnog društva i duboko ukorijenjene predrasude prema LGBTI osobama.

Kada sunce bh. neba prestane da grije

Bolji i kvalitetniji život, pravedniji uslovi zapošljavanja, rada, oslobađanje od straha za vlastitu egzistenciju i egzistenciju najbližih, univerzalne su želje u BiH koje ne prepoznaju rod, spol, seksualnu orijentaciju, nacionalnu, etničku, vjersku ili neku drugu pripadnost kojom se etiketiraju članovi/ice društva kako bi se izvršila podjela stanovništva u već podijeljenoj državi. Korijeni njihovih života možda nisu rasli u istim dijelovima države, ali njihove krošnje streme ka istom suncu koje će im osigurati rast i razvoj vlastitih potencijala. Kada država postane sunce koje grije samo probrana stabla, osuđujući ostala da zauvijek žive u sjeni velikih i nedostižnih miljenika, sve etikete gube svoj značaj. U ograničenim mogućnostima izbora, stabla u sjeni imaju opciju da se prilagode uslovima života i razviju se do granice koja im je dozvoljena ili da iščupaju svoje korijene i krenu na put u potrazi za novim suncem – novom državom gdje će ih „sunce tuđeg neba“ bolje grijati nego što ih ovo grije.

Upravo to je bio razlog prestanka rada nekih od organizacija koje su se bavile borbom za prava LGBTI osoba i radom na povećavanju njihove vidljivosti. Kako je kazala Ines Pušić, bivša predsjednica udruženja Liberta Mo, „razlozi prestanka rada udruge su vrlo jednostavni – četiri od šest članova/ica udruge napustilo je državu, putevima Irske, Njemačke, Švedske“. Također, Jasenko Suljetović, bivši aktivist Banjalučkog udruženja kvir aktivista (BUKA) navodi da je odlazak većeg dijela članova/ica udruženja iz BiH jedan od najvećih razloga prestanka rada njihove organizacije. „Mada, jako je teško naći jedan razlog, obzirom da smo se kao članice i članovi nosile/i sa dosta pritisaka i napada nakon Parade ponosa u Beogradu 2014. godine. Iako je udruženje imalo dosta aktivnosti u tom periodu, par članica je već u tom trenutku napustilo Bosnu i Hercegovinu, a ja sam nakon suđenja sa patrijarhom Irinejom, zbog sopstvene i sigurnosti moje porodice, shvatio da također moram napustiti BiH. Važno mi je napomenuti, iako nismo nikad aplicirali na neke državne (entitetske) grantove, da smo ostvarili značajnu saradnju sa institucijama“, dodaje Suljetović.

Odnos države prema LGBTI organizacijama u BiH

Kolone mladih koji prelaze granicu BiH, ogrnuti samo idejom i vizijom bolje budućnosti koja u okviru granica vlastite države nije bila moguća, najbolje predstavlja odnos države prema svojim građanima/kama. Prema onima koji ostaju ustrajni u borbi za boljim životom u njenim granicama, država vrlo često ima ulogu „zle maćehe“, naročito kada se radi o LGBTI aktivizmu čija se važnost još uvijek bori za svoju poziciju u generalnom shvatanju hijerarhije problema bh. društva. Državna struktura vlasti svojom pasivnošću opstruira rad onih koji žele promjene te, kako su potvrdili naši sagovornici/e u razgovoru za naš portal, većina LGBTI organizacija nema podršku od strane vlasti na bilo kojem nivou.

„Iako smo u više navrata pokušali konkurisati za sredstva Grada za podršku organizacijama civilnog društva, samo smo jednom 2013. godine dobili neka minorna sredstva dok nismo bili toliko prisutni u javnom prostoru, a poslije toga smo svaki put bili ‘ispod crte'“, navodi Branko Ćulibrk, te dodaje da su iskusili odbacivanje svih oblika saradnje od strane institucija.

Fondacija CURE, kako je kazala Jadranka Miličević, je ranije imala podršku od strane Općine Centar u Kantonu Sarajevo, ali je ona posljednjih godina izostala, iako su nekoliko puta konkurisali na općinske pozive za podršku organizacijama civilnog društva.

Međutim, i kad je prisutna, ta pomoć je vrlo mala i često nedovoljna za finansiranje planiranih aktivnosti. To potvrđuje Emina Bošnjak koja kaže da je Sarajevski otvoreni centar u proteklim godinama dobio samo 1.500 KM od Federalnog ministarstva kulture, što je za organizaciju festivala bilo 6% od potrebnih sredstava. „Nažalost, iskustva našeg apliciranja na lokalne pozive za projekte nam govore da nema ni strategije u oblasti finansiranja kulturnih, sportskih i nekih drugih aktivnosti, već institucije koje dodjeljuju sredstva jednostavno podijele svima koji su aplicirali po 1.000 KM i mirna Bosna“, kazala je Emina.

Nešto pozitivnija situacija je u Tuzli. Dajana Bakić kaže: „Grad Tuzla podržava održavanje Međunarodnog festivala queer filma Merlinka u Tuzli već tri godine, čime smo postali prva LGBTI organizacija u BiH koja je dobila podršku nekog nivoa vlasti.“ Ističe da je apliciranje na javne pozive Grada Tuzla za (su)finansiranje projekata za OCD i mlade imalo uspješan epilog, te da se suradnja ostvaruje i kroz učešće u Partnerskoj grupi za društveni razvoj grada Tuzla i drugim intersektoralnim aktivnostima koje imaju u fokusu socijalnu inkluziju i razvoj lokalne zajednice, a nedavno su ostvarile/i saradnju i sa resornim javnim institucijama grada Tuzla i Tuzlanskog kantona koja će se bazirati na podršci LGBTI osobama u ostvarivanju usluga i prava.

Iako je ovo jedan od rijetkih slučajeva dugogodišnje uspješne saradnje civilnog sektora i javnih institucija, pozitivan je primjer koji bi trebali slijediti drugi gradovi, kantoni, ali i vlasti na federalnom i državnom nivou jer, kako je naglasila Emina Bošnjak „nimalo nije zanemariv iznos novca koji mi našim radom namicanja sredstava ‘dovedemo’ u Bosnu i Hercegovinu, koliko od toga ide na poreze, a koliko na doprinose i koliko ulazi u penzioni sistem te sisteme socijalne i zdravstvene zaštite.“ Ističe da je na tu činjenicu ponosna, ali ne i na način kako se sredstva prikupljena ovim putem troše. „Ovim želim da istaknem ogroman jaz između organizacija koje se bave pravima LGBTI osoba čiji je prostor za aktivizam skučen potrebom prikupljanja svake marke za rad, a onda i transparentnog trošenja, izvještavanja i administracije, te bh. institucija i načina na koji upravljaju novcem građana/ki BiH, a kojem i mi doprinosimo na razne načine, i kako ni ne pomišljaju da dio tog novca strateški i mudro vrate u sektor koji bi mogao doprinijeti ozbiljnom napretku ove zemlje u pogledu ljudskih prava“, zaključuje Emina Bošnjak.

Komentari

komentara