Izgleda da skoro svi ignorišemo postojanje lejzbejki, gej muškaraca, biseksualnih i transrodnih osoba

lgbt ilustracijaxIzvor i foto: BUKA portal
Piše: Maja Isović

Postoje razni načini promjene svijesti kada su LGBT osobe u pitanju, a time se treba baviti kompletan civilni, ali i državni sektor, što u BiH često, nažalost, izostaje. Međutim, bez obzira na sve poteškoće, situacija se ipak polako mijenja kada su u pitanju LGBT osobe, ali još je dug put pred nama kada su poštivanje ljudskih prava i različitosti u pitanju.

Osnivačice Tuzlanskog otvorenog centra su Dajana Bakić, izvršna direktorica, Bojana Matuzović, program koordinatorica i Selma Kešetović, rukovoditeljica rodnog programa i one nam kažu da građanski aktivizam jeste glavni mehanizam koji može da utiče na dizanje građanske svijesti sa jedne strane i pritisak na vladin sektor sa druge strane, u cilju promjene pristupa ljudskim pravima svih osoba, uključujući i prava homoseksualnih, biseksualnih i transrodnih osoba.

“Bosna i Hercegovina je potpisnica Europske konvencije o ljudskim pravima i imamo određene zakonske mehanizme, kao što je Zakon o zabrani diskriminacije, koji štite lezbejke, gejeve, biseksualne i trans* osobe, ali institucionalni okvir ne uviđa važnost tih zakona i oni često ostaju mrtvo slovo na papiru. Kao organizacija i kao pojedinke, mi čvrsto vjerujemo da svaki dignuti glas otvara prostor za druge glasove, što u konačnosti ima za rezultat podizanje svijesti i senzibiliteta prema sugrađanima i sugrađankama koji/e trpe svakodnevnu diskriminaciju na osnovu svog rodnog i seksualnog identiteta”, rekle su za BUKU iz Tuzlanskog otvorenog centra.

Dodaju da su svi pomaci i sav progres koji se ostvario na ovom polju rezultat mukotrpnog procesa rada upravo građanskog aktivizma.

“Povijest borbe za osnovna ljudska prava LGBT populacije je upravo povijest građanskog aktivizma, krenuvši od Stonewalla, pa do konkretnih koraka u BiH danas, dok je svjetska povijest upravo povijest isključivanja i diskriminacije. Tek 1973. godine Svjetska zdravstvena organizacija je skinula homoseksualnost sa liste bolesti, a i danas traje borba – neke države još uvijek kriminaliziraju homoseksualnost, dok se neke bore za legitimitet gay brakova. Najsvježiji primjer građanskog aktivizma je okupljanje građana i građanki u Kriterionu nakon homofobnog napada – građana i građanki koji/e su odlučili/e reći ne strukturalnoj represiji koju ova država vrši nad svojim građanima/kama na osnovu rodnog i seksualnog identiteta”, ističu naše sagovornice.

Situacija je alarmantna

Kada je u pitanju položaj LGBT osoba u našem društvu iz ovog Centra kažu da je situacija alarmantna, kao i uvijek. Dodaje da se građani/ke koji/e imaju drugačiju seksualnu orijentaciju i rodni identitet suočavaju sa nasiljem od najranijeg doba – roditeljskim prijetnjama, odbacivanjem vršnjaka/inja, medijskim porukama mržnje, homofobičnim šalama, potencijalnim otkazima, to je jedan život neprestanom strahu po svoj psihički i fizički integritet. Međutim, ističu da pomaka ima i da su organizacije za promicanje prava LGBT osoba stavile njihovo pitanje na stol – stoga je u toku dugi proces zagovaranja i mijenjanja svijesti.

Na pitanje da li je u BiH LGBT osobama teško izaći na ulicu i tražiti svoja prava, imajući u vidu stanje društva u kojem živimo, naše sagovornice kažu da im je teško ne samo izaći na ulicu gdje će tražiti svoja prava, već je ljudima teško i popiti kafu u kafiću koji je gay frendly bez straha od fizičkog napada.

“Sve je to rezultat kulture nasilja u kojoj živimo i u kojoj se uvijek nastoji opravdati nasilnik, a odgovornost prebaciti na žrtvu. Zbog toga mi insistiramo da dio odgovornosti da obezbijede siguran javni prostor svim svojim građanima/kama leži i na državnim institucijama. A trenutno državne insitucije prećutno opravdavaju nasilje time što ne poduzimaju adekvatne korake da ga spriječe ili ukoliko do istog dođe da odgovarajuće procesuiraju. Javni službenici/ce su dužni da obezbijede sigurnost svim građanima/kama, bez obzira na privatne stavove tih službenika/ca”, ističu iz TO Centra, ali dodaju da mi imamo situaciju da najviši vladini dužnosnici javno koriste govor mržnje prema gejevima, lezbejkama, biseksualnim i trans* osobama.

Naše sagovornice takođe ističu da je važno uključiti se u promjenu, jer bilo kakva aktivnost u javnom i privatnom prostoru radi razliku i da je ono što je bitno kada su aktivistički događaji u pitanju nije samo privlačenje i motivisanje same populacije nego svih građana i građanki kako bi i heteroseksualci/ke uvidjeli potrebu podrške svojim sugrađanima/kama.

Goran Zorić iz Centra za mlade Kvart iz Prijedora kaže da uz poštovanje specifičnosti problema sa kojima se susreće LGBT populacija u našem društvu, njegov utisak je da je građanski aktivizam, odnosno angažovanje bez nadoknade koje vodi do društvene promjene i sa jasnom ideološkom pozadinom u javnom prostoru, jedan od efikasnijih načina kojim se građani i građanke mogu boriti za puno poštovanje svojih prava, reagovati na kršenje ljudskih prava te se boriti za poboljšanje položaja pojedinih ugroženih populacija.

“Ne čini mi se bitnim da li se radi o borbi za promjenu položaja LGBT zajednice, civilnih žrtava rata, osoba sa invaliditetom ili o klasnoj borbi. Iako smo svjedoci intenzivnog rada organizacija civilnog društva na institucionalnom nivou, postavlja se pitanje koliko je ova promjena održiva ukoliko je ne prate aktivistički rad na izgradnji zajednice, suočavanje opšte populacije sa postojanjem LGBT populacije i svim problemima koje LGBT zajednica ima. Utisak je da je aktivizam neizostavna karika postizanja svake održive društvene promjene, a posebno je značajan u društvima koja nemaju bogatu tradiciju borbe za ljudska prava i praktikovanja demokratije”, kaže za BUKU Zorić i dodaje da posebnu težinu aktivizam dobija kada institucije nisu u stanju da obezbijede zaštitu ljudskih prava i socijalnu jednakost svih građana i građanki, i naravno da je aktivno učešće građana i građanki, pa tako i LGBT osoba, od presudnog značaja za borbu za jednakost i poštovanje ljudskih prava.

Banjaluka transparent
Transparent u Banjaluci

“I mi smo među vama”

Zorić kaže da je u ovoj fazi društvenog razvoja izgleda najefektivnije koristiti aktivizam u cilju djelovanja u javnom prostoru i osvještavanja opšte populacije i društva o problemima LGBT populacije.

“Sa ovakvim pristupom je problem što uglavnom izaziva negativne reakcije određenih pojedinaca i grupa. Istakao bih primjer kačenja banera u javnom prostoru koji je bio okačen povodom obilježavanja Međunarodnog dana ljudskih prava u Prijedoru. Izazvao je dosta reakcija, posebno na društvenim mrežama, a posljedice su bile ispisivanje grafita sa porukom mržnje na kancelariji Centra za mlade Kvart, te krađa stvari za koje se pretpostavilo da su povezane sa LGBT tematikom. Transparent je imao poruku: ‘I mi smo među vama’ sa potpisom LGBT zajednice Prijedora. Posebno ističem značaj ovakvih akcija u manjim gradovima i lokalnim zajednicama koje nemaju razvijen civilni sektor”, kaže naš sagovornik.

Zorić takođe kaže da je LGBT osobama u BiH teško izaći na ulicu i tražiti svoja prava i to najbolje dokazuju nasilne reakcije na većinu javnih događaja u BiH.

“Već sam napomenuo da iskustvo pokazuje da je očekivana reakcija na javno promovisanje LGBT prava uglavnom negativna i najčešće nasilna. Takođe, jako mali broj LGBT događaja ukazuje na strah od organizovanja istih i nemogućnost nošenja sa reakcijama. Na navedene razloge se nadovezuje i nespremnost velikog broja LGBT osoba da se na ličnom nivou izbore sa samima sobom i sredinom koja ih okružuje.”

Kada je u pitanju odnos društva prema LGBT osobama, Zorić kaže da svi pokazatelji ukazuju na to da situacija u društvu, u najmanju ruku rečeno, nije zadovoljavajuća kada se radi o poštovanju i unapređenju ljudskih prava LGBT osoba.

“Ja sam mišljenja da je stvarna situacija još puno gora, obzirom da izvještaji o stanju ljudskih prava ne obuhvataju sve slučajeve kršenja ljudskih prava, već samo one koji su registrovani i uglavnom medijski vidljivi. Za promjenu ovakvog stanja je potrebno sinhronizovano učešće LGBT zajednice, organizacija civilnog društva koje se bave zaštitom ljudskih prava, institucija i drugih društvenih aktera. Meni najznačajniju kariku u ovom lancu predstavlja LGBT zajednica, čijim osnaživanjem se stvaraju uslovi da se pripadnici i pripadnice LGBT zajednice snažnije sami i same bore za svoja prava”, objašnjava G. Zorić.

On dodaje da je bitno i da organizacije civilnog društva više pažnje posvete javnom prostoru i djelovanju u njemu te da se osvijeste da se ovdje radi, kako nam društveno iskustvo nedvosmisleno pokazuje, o borbi za ljudska prava, a ne nekakvom dijalogu, izgradnji kapaciteta institucija ili bilo čemu drugom.

“Sa druge strane, primjetna je veća spremnost mlađih generacija LGBT osoba da se spremnije uhvate ukoštac sa društvom i izbore za svoja prava i položaj u društvu te se može pretpostaviti da tu svakako leži potencijal za uključivanje i rad na društvenoj promjeni. Veće prisustvo u lokalnoj zajednici, izgradnja odnosa povjerenja i podrške, konstantno održavanje i širenje odnosa sa LGBT zajednicom i reagovanje na njene stvarne potrebe su samo neke od mogućnosti kako bi se obezbijedili uslovi za masovnije uključivanje LGBT osoba u aktivističko djelovanje”, ističe Zorić.

Lažna tolerantnost

Dražana Lepir iz organizacije “Oštra nula” iz Banjaluke kaže da je građanski aktivizam kao način djelovanja jedan od najboljih i najznačajnih kanala u borbi za poboljšanje položaja lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih i transrodnih osoba, a pod ovim misli da se dosta toga uradilo “gerilski” kako bi se o LGBT osobama više govorilo u javnom prostoru, ali i kako bi se postigli neki konkretni rezultati.

Kada su u pitanju primjeri građanskog aktivizma, Dražana kaže da, nažalost, malo toga može navesti, a da se tiče Banjaluke, iako je bilo dosta pokušaja i različitih aktivnosti.

“Tu bih izdvojila obilježavanje Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije u Banjaluci zadnje dvije godine. Drago mi je najaviti da će se ponovo u maju ovaj dan obilježiti u našem gradu. Takođe, kao pozitivni primjer navela bih Međunarodni festival queer filma Merlinka, koji se uspješno održava u Sarajevu i Tuzli”, kaže Dražana Lepir za BUKU.

Ona ističe da, iako postoje Zakoni o diskriminaciji i slobodi izražavanja, i dalje smo svjedoci da su pripadnici/ce LGBT mete ili žrtve nasilja. Kaže da se veliki broj aktivnosti koje se organizuju kada su u pitanju LGBT prava, često održavaju u tajnosti ili pod policijskom zaštitom, a i tada je pitanje koliko će policija stati na stranu pripadnika/ca druge seksualne orijentacije, kao i koliko će se poštovati zakon.

“Meni izgleda da svi ignorišemo postojanje lejzbejki, gej muškaraca, biseksualnih i transrodnih osoba. Od ignorisanja mi je gore pretvaranje da smo tolerantni, jer onda sami sebi izgledamo ‘cool’. Takođe, kada je u pitanju mržnja prema LGBT osobama, čini mi se da ona prevazilazi postojeću nacionalnu mržnju”, kaže na kraju naša sagovornica.

Ukoliko otvoreno ne sagledamo situaciju i ne prihvatimo da postoje drugi i drugačiji, teško možemo očekivati da će se stanje ubrzo promijeniti. Ipak, građanski aktivizam malim koracima krči put ka tolerantnijem društvu, ne samo prema LGBT osobama, nego i prema pripadnicima drugih manjiskih grupa.
Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske.

Komentari

komentara