Između spolova: Kako žive interspolne osobe u Rusiji, prvi dio

Prevela: Dženana Šaldić
Izvor: wonderzine.com

O onima koji se kriju iza petog slova široko upotrebljavane skraćenice LGBTI većini ljudi skoro ništa nije poznato; riječ “interseks” rijetko dospijeva u sferu javnosti i ne uzrokuje nikakve asocijacije. Nažalost, nevidljivost interspolnih osoba, koje samim svojim postojanjem dovode u pitanje podjelu na “lijepu” i “jaku” polovinu čovječanstva, ima jako tužne posljedice: oni/e su podvrgnuti/e bespotrebnim genitalnim sakaćenjima, te nasilju i diskriminaciji. Donosimo tekst o interspolnim osobama koje žive u Rusiji, a koji ćemo objaviti u dva dijela.

Ni dječak, ni djevojčica – i to je ok

Prisjetite se scene porođaja iz bilo kojeg klasičnog filma: zajapurena žena teško diše, svuda oko nje su akušeri/ke, napor dostiže svoj vrhunac, i napokon se razliježe prvi plač novorođenčeta i radosnoj majci govore “dobili ste dječaka” ili “dobili ste djevojčicu”. Navikli/e smo da postoje samo ove dvije varijante i najčešće spol djeteta prestaje biti tajna dugo prije rođenja. Već u jedanaestoj sedmici na ultrazvuku iskusan/a ljekar/ka može vidjeti prve znakove, a u dvadest i petoj sedmici se spol može odrediti sa stopostotnom tačnošću. Pa, dobro, ako se tokom ultrazvuka i jave određene sumnje, tada se spol sazna odmah nakon porođaja. Ukoliko se iz nekog razloga desi da ni sami ne možete prepoznati da li je riječ o dječaku ili djevojčici, akušeri/ke i ljekari/ke će uvijek dati ispravan odgovor. Ili ne?

Iako zvuči apsurdno, sudbinu čovjeka i žene po rođenju određuje bukvalno nekoliko milimetara mesa: djecu kod kojih akušeri/ke uoče da je penis dug najmanje 2,5 centimetra nazivaju dječacima, a kod kojih uoče klitoris dužine do 1 centimetra, nazivaju djevojčicama. I penis i klitoris se formiraju od istog embrionalnog tkiva, tzv. polne kvržice. Od devete semice trudnoće, embrioni muškog i ženskog spola, koji se prije nisu razlikovali, počinju se razvijati na razne načine i u trenutku rođenja, vanjski spolni organi ploda najčešće izgledaju kao “ženski” ili “muški”. Ali postoje bebe čiji se spolni organi nalaze upravo na tom rasponu od 1 do 2,5 centimetra i očito se ne uklapaju u binarnu normu.

Takva i mnoga druga djeca, koja se razlikuju tako mnogo od “normalnih” dječaka i djevojčica, nazivaju se interseksualnim osobama, tj. osobama čije spolne karakteristike ne odgovaraju uspostavljenim predstavama o “muškom” i “ženskom” tijelu.

U uputstvenom materijalu UN-a je navedeno da se sa netipičnim spolnim karakteristikama rađa od 0,05 do 1,7% djece. Međutim, ovi podaci se mogu smatrati okvirnim, pa najvjerovanije i potcijenjenim, zbog toga što ne postoji pouzdana statistika o broju osoba sa varijacijama interseksualnosti. Gornja granica ovog dijapazona odgovara broju osoba koje se rode sa riđom bojom kose, što znači da najvjerovatnije niste samo jednom vidjeli interseksualne osobe i razgovarali sa njima.

U školskim udžbenicima anatomije ne piše se o tome da se skup hromosoma ne ograničava na “ženske” XX i “muške” XY. Ljudi mogu imati genotipe XXY, XXXY, XO, XYY, XXYY i druge, pri čemu nijedna od ovih kombinacija ne garantuje da će osoba imati “tipično žensku” ili “tipično mušku” tjelesnu građu. Spoljašnost osobe i njeno unutrašnje stanje zavisi od mnogo faktora: osim vanjskog genitalnog spola, na čije znakove akušeri/ke odmah obraćaju pažnju, i hromosomnog spola, najčešće izraženog skupovima XX ili XY, osoba ima ganadni spol (testisi, jajnici, gonadne žlijezde, ovotestis ili odsutstvo svega što je nabrojano), unutrašnji genitalni (prostata ili maternica) i hormonalni, a također i spol drugih obilježja spola, koja uključuju raspored dlaka na tijelu, tip figure, ton glasa i građu skeleta. Ustvari, niko ne može biti siguran/a da je muškarac ili žena sve dok ne uradi posebnu analizu hromosomnog spola: samo tada može znati da li geni odgovaraju onome što je zapisano u rodnom listu.

U većini slučajeva interspolne osobe spoznaju svoje karakteristike mnogo kasnije nego što bi to sami/e željeli/e. Neki sindromi, koje su neprimjetni pri rođenju, mogu se primijetiti tokom puberteta, kada tinejdžer/ka uočava da se njegovo/njeno tijelo uopšte ne mijenja ili se ne razvija na isti način kao kod vršnjaka/inja.

Na primjer, djevojke sa Turnerovim sindromom su zabrinute zbog toga što im ne rastu grudi, i zbog izostanka mjesečnice. Roditelji vode kćerku na ginekološki pregled, ni ne sluteći kakvo iznenađenje ih očekuje.

Ponekad interspolne osobe saznaju svoj status u zrelom uzrastu, npr. kada ne mogu zatrudnjeti, ili kada odu na ljekarski pregled želuca ili bubrega. Američki aktivista David Cameron Strachan je saznao da je interspolna osoba kada je imao 48 godina. Nije malo takvih slučajeva. Većina muškaraca/žena iz starijih generacija su o svom statusu saznali/e već u doba dostupnosti interneta, a neki/e ostaju u tami do kraja svog života. Milenijali i milenijalke su imali/e nešto više sreće, ali i oni/e se danas suočavaju sa mnogobrojnim problemima: interspolne varijacije su danas toliko stigmatizirane da su roditelji i ljekari spremni na sve da bi otklonili sve “nenormalne” osobine kod dječaka/djevojčice. Često mu/joj ne saopštavaju dijagnozu, te na taj način nepotrebno ugrožavaju njegovo/njeno psihičko i fizičko zdravlje.

U nastavku slijede lične priče interspolnih osoba iz Rusije.

Saša, Moskva

“Posrećilo” mi se da se rodim u malom seocetu pored Kazahstana, u pustoši bez ikakve medicinske službe. Lokalni bolničar je javio roditeljima da je rođen dječak. Kada sam imao deset godina, u selo je doputovao ljekar, koji je, pregledavši me, saopštio mojim roditeljima da moje vanjske genitalije ne odgovaraju “normi”. Nažalost, tokom narednih sedam godina me niko nije pregledao, do medicinske komisije iz vojnog komesarijata. Proglašen sam nesposobnim za službu. Odnio sam izvještaj u vojni komesarijat, a zaboravio sam na druge ljekare.

I ranije sam shvaćao da sa mnom nešto nije uredu: moj penis se jasno razlikovao od penisa moga brata, često sam osjećao bol tokom uriniranja, uretra mi se nalazila malo niže nego kod ostalih dječaka, tokom prijelaznog uzrasta me je jako bolio donji dio stomaka sa desne strane. Također me je zabrinjavala moja seksualna orijentacija, ali i moj karakter. Shvatao sam da mi se više sviđaju dječaci nego djevojčice. Moje ponašanje u društvu je bilo više karakteristično za ponašanje djevojčica. Borio sam se sa time, želio sam postati “normalan dječak”. Kada mi je bilo jedanaest godina, počeo sam sumnjati u postojanje boga, zato što mi nije pomogao da budem muževniji, a kada mi je bilo trinaest godina, mislio sam da sam gej ili biseksualac. Sada već shvatam da ne mogu biti ni gej muškarac, niti lezbejka, zbog toga što moj spol u potpunosti ne odgovara ni muškom ni ženskom. Zbog praktičnosti sebe nazivam panseksualnom interseksualnom osobom.

Darja, Moskva

Zanimljivo je to što sam ja znala da interseksualne osobe postoje prije nego što sam shvatila da i sama spadam među njih. Pogledala sam na STS-u dokumentarac iz serije o “čudnim tijelima”. Tamo je bila prikazana interseksualna žena – ne znam zašto, ali sam je zapamtila, možda sam osjetila nešto intuitivno, a moguće je i da mi je to prizvalo u sjećanje moju zabrinutost u dvanaestoj godini zbog toga što mi grudi ne rastu. Nakon nekoliko godina smo imali organizovan zajednički pregled za cijeli razred. Požalila sam se ljekaru da kod mene pubertet nekako ne dolazi do izražaja. Nakon tog sam došla samostalno, uradila analize i propisali su mi hormonalnu terapiju, a kad mi je bilo četrnaest godina, uradili su mi operaciju – odstranili su mi gonade zbog mogućeg rizika raka, iako ustvari stoprocentnih naznaka za hiruršku intervenciju nije bilo. Saglasnost je potpisala moja mama: ljekari su je posavjetovali da mi ništa ne govori, tako da ja zapravo nisam ni znala kakvu operaciju su mi uradili.

Na kraju, o svojoj specifičnosti sam saznala kada sam imala osamnaest ili devetnaest godina, kada sam pogledala epizodu Doktora Housea o djevojci za koju se saznalo da je interseksualna. Pomislila sam da priča junakinje sumnjivo podsjeća na moju, pa sam odlučila provjeriti svoje medicinske zapise. Bilo je veoma uvredljivo to što mi, kao već odrasloj osobi, niko do sada nije rekao da sam interseksualna. Ali, sve u svemu, tu informaciju sam primila veoma mirno – jednom sam otišla kod psihologinje, popričala sam sa njom i bila sam ubijeđena da to što sam interseksualna neće utjecati na moje životne planove.

Irina, Moskva

Do 22. godine sam mislila da sam po biološkom spolu djevojka, a o svojoj pripadnosti interseksualnim osobama sam saznala sasvim slučajno. Tokom adolescencije kod mene uopšte nije bilo spolnog sazrijevanja. Osjećala sam se užasno i bila sam strašno iskompleksirana zbog toga što se nisam razvijala kao ostale djevojke. Ukrajinski ljekari, kojima sam se obraćala, nisu znali šta da rade i savjetovali su da čekam. Kada mi je bilo četrnaest godina, napokon su me poslali na ultrazvuk. Jedan jajnik na ultrazvuku uopšte nisu našli, a drugi im je, po njihovim riječima, izgledao nekako čudno. Na osnovu toga su mi preporučili zagrijavanje, koje bi stimulisalo rad jajnika. Nije bilo rezultata, ali te godine sam imala napad upale slijepog crijeva, što je bilo izazvano zagrijavanjem. Pošto lokalni ljekari nisu znali šta da rade, poslali su me ljekarima u Moskvu. Ljekari su razgovarali samo sa mojim ocem, a ja sam uvijek čekala u hodniku. Od oca sam dobijala samo djeliće informacija: “Kod tebe nešto nije u redu sa jajnicima, postoji rizik od pojave raka, potrebna je operacija, počet ćeš primati hormone.” Na osnovu toga su mi uradili operaciju uklanjanja gonada (tada nisam mogla ni pretpostaviti da će biti potpuno uklonjeni ) i propisali su mi hormone. Vremenom su mi se pojavile mjesečnice, ali grudi mi nisu baš počele rasti.

Nekoliko godina kasnije sam pogledala epizodu Doktora Housea u kojoj su kod pacijentice u abdominalnoj šupljini pronašli testise. Kada sam spomenula tu seriju u razgovoru sa ocem, rekao je: “I kod tebe je bilo tako nešto.” Bila sam tako zatečena tim riječima da mu nisam mogla čak ni odgovoriti.

Kada sam imala 22 godine, iz dosade sam pogledala video klip BuzzFeeda What It's Like To Be Intersex i shvatila sam da to jako liči na mene. Zatražila sam od oca medicinske nalaze, iz kojih sam saznala da imam muške XY hromosome i da nikad nisam imala jajnike. Umjesto njih sam na jednoj strani imala testis, a sa druge gonadno tkivo (samo komad tkiva sa elementima tkiva jajnika u njemu).

Nakon toga sam nazvala svoju ljekarku i ona mi je sve to potvrdila.

Kada sam upitala oca zbog čega mi nikada nije ispričao istinu o mom tijelu, izbjegavao je odgovor: navodno je mislio da ja sve znam. Kada sam ga opet pritisnula sa pitanjem, rekao je: “Pravilno sam postupio time što ti ništa nisam rekao, ne namjeravam se izvinjavati. Dvoje psihologa za djecu su me posavjetovali da tako uradim. Nikada nisam vidio da tuguješ.” Ja sam imala velike depresije, o čemu sam s njim pričala više puta. Nakon mojih optužbi, prestao mi je odgovarati na poruke. On je sve skrivao i od moje mame, i kada je ona saznala za sve, to je za nju predstavljalo veliki šok, ali je tome pristupila sa razumijevanjem i do sada me podržava u svemu. Oca sam skroz prekrižila iz svog života.

 

Nastavak teksta o interspolnim osobama u Rusiji čitajte sutra na portalu LGBTI.ba.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!