Je li moguća Parada ponosa u BiH?

15. 07. 2014

Foto: BukaKada je 2008. godine najavljeno održavanje prvog sarajevskog queer festivala, dio bosanskohercegovačke javnosti je ušao u sveobuhvatnu mobilizaciju protiv “nemorala” koristeći izgovor Ramazana, navodno ugroženog “paradiranjem” na otvorenju izložbe pri Akademiji likovne umjetnosti. Uz huškačku retoriku medija, te političke i vjerske zvaničnike koji su potpirivali “lov na vještice”, ujedinjene desničarske, “vjerske” i druge grupe pokušale su spriječiti ono što nazivaju “terorom manjine”. Iako prvi Sarajevo queer festival nikada nije bio osmišljen kao Prajd, protivnici su ovaj prvi korak ka vidljivosti LGBT zajednice u Bosni i Hercegovini dočekali kao ozbiljnu prijetnju poretku i izravni udar na dominantne koncepcije identiteta. U takvoj situaciji, glas borbe za jednakopravnost LGBT zajednice, artikuliran kao zahtjev za prihvaćanjem i poštivanjem osnovnih ljudskih prava, ostao je s jedne strane apsolutno nečujan, a s druge strane sredstvom političke manipulacije i ekonomske kalkulacije protektorima i egzekutorima etnonacionalističkih politika pošlo je za rukom da svaki javni istup aktivista i aktivistkinja diskreditiraju i iskoriste za jačanje svojih političkih pozicija. Ovo je kulminiralo u tzv. “sarajevskoj kristalnoj noći” u kojoj su na najbrutalniji mogući način na otvorenju prvog sarajevskog queer festivala isprebijani posjetitelji, gosti, aktivisti/kinje, podsjećajući nas time još jednom na to koliko su sarajevska multikulturalnost i tolerancija zapravo mit.

Može li u BiH lično biti političko?

Nakon otvorenja prvog sarajevskog queer festivala i njegovog zatvaranja dan poslije, pitanje odgovornosti za nasilje i progon LGBT osoba u BiH postalo je temom javnih rasprava u kojima nitko nije želio preuzeti odgovornost za ono što je počinjeno tom prilikom. Pitanje o mogućnosti održavanja prve Parade ponosa pretvoreno je u farsu senzacionalističkog raspredanja u kasnovečernjim programima koji su poslužili kao svojevrsne deponije govora mržnje. Istovremeno se zagovara solucija mirne koegzistencije u vidu ušutkivanja i karantenizacije upakirane u sintagmu “četiri zida” kao jedinog sigurnog prostora za pripadnike LGBT zajednice. S obzirom na širi društveni kontekst koji počiva na podjelama i principima stigmatizacije i inkriminacije “drugog”, postavlja se pitanje je li kod nas uopće moguće zagovarati emancipatornu borbu pod sloganom lično je političko? Kakve bi konzekvencije podrazumijevao kolektivni coming out LGBT zajednice u BiH? Koje su glavne prepreke u realizaciji istog u zemlji u kojoj oksimoronska zakonska legislativa u vidu Zakona o zabrani diskriminacije i ravnopravnosti spolova ne prepoznaje zločin počinjen iz mržnje, dok bi istovremeno trebao predstavljati garanciju jednakosti i zaštite?

Političke elite u BiH u najboljem slučaju ignoriraju potencijalno održavanje Parade ponosa. To LGBT zajednicu ostavlja u vakuumu promišljanja o mogućnostima političkog istupanja i nadi da će borba jednoga dana uroditi plodom, da će se uz međunarodni pritisak i podršku Europske unije dogoditi nešto konkretnije od puštanja u eter balona punih iluzija i obećanja obilježenih paternalističkim neoliberalnim donatorskim politikama. U tome leži i ključna prepreka u održavanju Parade ponosa. Činjenica da se LGBT scena u BiH proteklih godina intenzivirala kroz sve prisutniju participaciju u sferama kulture, procesima zagovaranja prava LGBT osoba, psihološke i pravne pomoći, nije dovoljna da bi se desio sami Prajd, jer se uvjeti za njegovu sigurnu realizaciju nalaze na drugim mjestima. Nalaze se upravo tamo gdje se ova pitanja najviše prešućuju i zaobilaze u širokom luku iz razloga što se ne uklapaju u kalkulacije političkih poena, osim u slučajevima učvršćivanja desnih, klerikalnih i etnonacionalističkih pozicija. S druge strane, liberalne političke opcije ne znaju što bi s ovim vrućim krumpirom, jer u političkom marketingu, pridobivanju i zadržavanju svakog glasa valja računati i na samoprozvane ljevičare koji sasvim samorazumljivo mrze “pedere”.

Govoreći o mogućnostima realizacije Parade ponosa, Jasmina Čaušević iz Sarajevskog otvorenog centra ističe da kako je “kada je riječ o prevazilaženju prepreka isključivo kroz aktivističko djelovanje”, s godinama postala pesimistična. “Odluke koje se tiču manjinskih skupina, posebno one vezane za ‘davanje’ prava LGBT osobama, pa makar i da bez straha prošetaju ulicama, donose se među političkom elitom i samo su ulog u pregovaranjima oko političkih pozicija i koristi koje te pozicije nose. Međutim, kroz procese zagovaranja za prava LGBT osoba, kroz lobiranja tamo gdje se mora, udruženi rad mora jednom dovesti do prve prave Parade. Dakle, realno, pretpostavke su tu.”

Naša borba mora biti intersekcionalna

Različitost, bila ona seksualna, rodna, rasna, klasna, nacionalna ili dr., koja se u ovakvim društveno-političkim uvjetima koristi kao osnova segregacije i represije, kao i ideološko-političke prakse brisanja i ušutkivanja, može postati motivom ujedinjavanja svih marginaliziranih skupina i zajedničke borbe protiv sistema. Intersekcionalna perspektiva borbe za ljudska prava otvara prostor dijalogu i ujedinjenju unutar ljevice, te jačanju mreže ljudskopravaških grupa, pojedinaca i pojedinki u zajedničkom zagovaranju i istupanju prema institucijama vlasti:

“S obzirom na to da u BiH postoje vrlo slabe ili nikakve unutarnje inicijative za osuđivanje i borbu protiv [sistemskog] nasilja (rodno zasnovanog nasilja, pljačke javnih dobara, ratnih zločina, nezaposlenosti), što rezultira podržavanjem nasilja kroz glorifikovanje ratnih zločinaca kao heroja, prisvajanjem žena isključivo kao žrtvi, etiketiranjem i brisanjem LGBT osoba i sl.; nasilje nad ženama, Romima i Romkinjama, LGBT osobama, radnicima i radnicama, siromašnima i nezaposlenima koje se danas dešava je relativizirano, glorifikovano ili u potpunosti ignorisano. Državna vlast nije u stanju da ponudi afirmativne mehanizme i otvoren prostor za zajedničko djelovanje svih nas. Stoga, Prajd u kontekstu bosanskohercegovačkog društva može biti jedino socijalni bunt protiv represije i ugnjetavanja, kontinuirane pljačke javnih dobara i ućutkivanja svih nas. Unutar civilnog sektora, u okviru formalnih i neformalnih grupa postoje inicijative da se prostor otvori za sve, u praktičnom smislu to zahtijeva mnogo etičkog promišljanja i samoorganizovanja, te predstavlja rad na stvaranju jakih veza razumijevanja, djelovanja i solidarnosti između svih nas marginalizovanih i diskriminisanih u ovoj državi koji imenujemo nasilje, prošlost i svoje potrebe”, ističe Azra Čaušević ispred Udruženja Okvir.

Kritika heteronormativnosti i izmještanje seksualne i rodne različitosti iz sfere “četiri zida” u centar političkog djelovanja za Bosnu i Hercegovinu predstavlja specifičan izazov, ali i odvažni potez koji bi za sobom mogao nositi različite konzekvence i rizike. Prema poukama primjera iz susjedstva, jasno je da samo država ne može biti jamac sigurnosti održavanja Parade ponosa, te aktivistima i aktivistkinjama pružiti adekvatnu zaštitu. Međutim, dok god uvođenje zločina počinjenog iz mržnje u zakonsku legislativu predstavlja samo zahtjev u proceduri, a nasilje nad seksualnim i rodnim manjinama “remećenje javnog reda i mira”, počinitelji nasilja će uživati u ideološkoj protekciji moćnih koji nisu naklonjeni drugom i drugačijem, čime se daje izvjesni legitimitet proganjaju i šikaniranju manjina. Ovo dodatno usložnjava pitanje o mogućnosti održavanja prvog bosanskohercegovačkog Prajda koje će još neko vrijeme stajati u sjeni duboke političke hipokrizije i nedostatku sluha za zahtjeve manjina.

Piše: Nina Đikić
Izvor: Bilten

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!