Jedini način da se riješi pitanje online prijetnji je donošenje zakona

Zakoni i zaprjećivanje kaznom imaju i takvu funkciju da ako se jednom jedna osoba kazni, onda to može da bude primjer svim drugim osobama ako urade isto, ili nešto slično da će biti kažnjene na takav način. Dakle, jedini način da se riješi pitanje prijetnji putem interneta jeste donošenje zakona, ali je pitanje kako će takav zakon tumačiti tužilaštva i sudstva?

Piše: Dalibor Tanić

Čitav svijet se odavno nalazi u informacijskom društvu. Internet pokriva čitav svijet i danas je svako od nas u mogućnosti da prima i šalje informacije sa jednog, na drugi kraj planete. Granice ne postoje i niko ih ne kontroliše. Ne postoji propis koji nam uskraćuje da putem facebooka, ili neke web stranice u trenutku saznamo šta se dešava negdje u svijetu, reagujemo i tako direktno učestvujemo u samom događaju. Internet je ubrzao svaki mogući proces koji poznajemo, skratio vrijeme, olakšao komunikaciju. Praktično, od kada se pojavio, internet je mijenjao i oblikovao ljude, a da toga možda nisu ni svjesni.

Ipak, mreža je sa sobom donijela i mnoge loše stvari. Hakovanje, upadi u sisteme, krađe identiteta, prijetnje, izlivi govora mržnje koji podstiču još više govora mržnje. Ranije kada je neko prijetio nekome, činio je to lično i znalo se ko kome i zašto prijeti. To je neko mogao da vidi, a i nije.

Danas, prijetnju ili govor mržnje mogu vidjeti/čitati milioni ljudi, jer internet pruža takvu mogućnost. Ono što je opasno, onaj ko upućuje prijetnje, ima mogćnost da ne otkriva svoj identitet.

Ko zna ko se krije iza identiteta Antigey Front (op.a.) kada na svom facebook profilu, ili u komentaru nekog teksta, uputi prijetnju LGBT zajednici i pri tom “privuče” još desetine, ili stotine istomišljenika? Da li iza ovog profila stoji organizovana grupa, ili samo iskompleksirani pojedinac koji je pun negativne energije, to sa sigurnošću ne možemo da tvrdimo.

Propisi se moraju mijenjati

IMG_20150625_095629Josip Bilandžija, inspektor u MUP-u Kantona Sarajevo i koordinator za rad policije sa zajednicom, smatra da se čovjek nesvjesno mijenja, jer je putem interneta u stalnom dodiru sa drugim ljudima, kulturama, propisima i generalno, drugačijim vrijednostima. Samim tim, polako se mijenjaju i običaji, a svima je poznato da se zakonodavstvo zasniva na običajnom pravu, pa ako se na ovaj način mijenjaju običaji, onda se moraju mijenjati i propisi.

“Policija kada reagira po pitanju nekog ponašanja na osnovu postojećih propisa, tek onda vidi koliko se ti postojeći propisi razilaze. Pa evo i kada konkretno govorimo o ponašanju i prijaetnjama prema LGBT populaciji”, kaže Bilandžija.

On smatra i da se prijetnje više ne izriču putem telefona, ni na ulici, nego putem mreže od strane ko zna koga, a taj neko ima skriveno ime.

“Šta je u ovom momentu potrebno-potrebno je ažururanje propisa! Ponovno da se propisi preispitaju, stave pod lupu i prilagode novonastaloj situaciji koja je proizašla iz pojave interneta”, smatra Bilandžija.

Koliko prijetnje realne

Bilandžija smatra da su prijetnje koje se preko interneta upućuju LGBT populaciji zaista realne, jer danas gotovo svako ima prostup internetu, a za korištenje pametnog telefona, računara i interneta, ne trebaju neki posebni kursevi i vještine. Prostor je otvoren, a mreža pruža velike mogućnosti.

“Neko može napisati M58, ili neko drugo izmišljeno ime, iza koga se krije neki drugi identitet. Pitanje je ko zaista stoji iza tih lažnih identiteta”, govori Bilandžija.

U takvoj situaciji ne možemo znati da li je to neki homofob koji će zaista uraditi nešto loše, ili je u pitanju neko ko se samo dobro “zabavlja” na internetu.

U svakom slučaju, oba profila su problematična, jer je opasno ako homofob zaista ostvari svoju prijetnju, a neko ko se samo “igra”, može privući ogromne mase pravih homofoba, koji će, potaknuti statusom na facebooku, ili komentarom, reagovati i u stvarnosti.

U oba ova slučaja, dolazimo do velikog pitanja- kako pravosuđe reagira na takve prijetnje?

Zakon o JRM u Republici Srpskoj, koji je u javni prostor uvrstio i internet/facebook, mnogi su osuđivali, međutim, Bilandžija smatra drugačije.

“Primjera radi u RS-u Zakon o JRM javni prostor tretira i facebook. Dakle, facebook stranica kao javni prostor. Ako neko, nekoga povrijedi, taj može biti progonjen i kažanjavan zbog toga. A u to se računaju i prijetnje. Isto vam je ako je neko nekoga sreo na ulici ili mu je zaprijetio preko fb-a. Dakle javno mu je zaprijetio, mjestu dostupnom neograničenom broju ljudi”, objašnjava Bilandžija.

Prijetnje kao inspiracija

Kada govorimo o javnom prostoru, nije samo stvar da neko može da zaprijeti ili čak da povrijedi nekoga. Ovdje govorimo i o tome da ta osoba može dati ideju, ili da jednostavno bude inspirator nekoga ko će učiniti neke loše stvari.

Takve osobe, smatra Bilandžija, su često u stanju da provedu sate i sate pored kompjutera, ne bi li dale neki svoj komentar, ili učestvovale na nekom forumu gdje se govori o nekoj temi, kako bi dale svoj “doprinos”.

“Za takve osobe je karakteristično da je njihova kultura izražavanja radikalna, homofobna. A možda ima i onih koji kada govore protiv LGBT populacije, zapravo nisu sigurni u sopstvenu seksualnu orijentaciju, pa se trude da javnosti sebe predstave da nisu to protiv čega govore”, smatra Bilandžija.

U FBiH i u RS-u, postoje posebni odjeli MUP-a koji se bave praćenjem aktivnosti na internetu, ali ni jedan nije usmjeren na online prijetnje i potencijalne opasnosti koje mogu proizaći iz njih. Jednostavno, ne postoje propisi po kojima bi MUP reagovao na takve stvari.

“Federalna uprava policije ima jedan poseban odjel, ali je on usmjeren za praćenje drugih stvri-primjera radi dječije pornografije. Takođe i MUP RS-a koji se bavi praćenjem elektonskog kriminala. Takav materijal se dostavlja drugim Operativnim službama, pomaže se u nekim istragama, da se otkrije identitet praćenjem IP adrese i slično”, objašnjava Bilandžija.

Odgovornost

Kada govorimo o online prijetnjama, policija ne može nikoga da štiti, ali može da reaguje. Jednostavno, tu više ne može niko-nikoga da zaštiti. Svako je slobodan da se izrazi kroz svoj tekst, fotografiju ili video koji će objaviti na mreži.

Svako ko napravi neku grupu na facebooku, onaj ko je administrira i sami članovi, jer su dobrovoljno tu, moraju odgovarati za svoje postupke. Takođe i urednici online medija koji dozvoljavaju da na njihovim stranicama stoje komentari koji su puni govora mržnje, moraju biti odgovorni, jer znamo da zločinu iz mržnje, prethodi govor mržnje.

Za ovo ne postoje prepreke, jer nema pravne regulative koja može da spriječi nekoga da se uloguje na svoj profil, ili profil nekog medija i rasipa mržnju koja je opet dostupna nekom drugom.

“Bukvalno postoji mogućnost da u jednom momentu milion ljudi vidi i reagira na neki komentar i slično. Još ako se mržnja usmjerava prema nekome, to može biti veoma opasno i da rezultira da neka NN osoba pretuče, ili mnogo ozbiljnije povrijedi osobu prema kojoj je bila usmjerena prijetnja. Ovde ne postoji kvalitetna pravna regulativa. Država i društvo mora da se odredi prema ovom načinu prijetnji”, poručio je Bilandžija.

Policija je izvršna vlast, govori on, mi nismo sudska ili zakonodavna vlast, reagujemo samo u domenu zakona.

“Sve van toga što radimo je stvar neke dobre volje. Ova oblast se mora urediti na način da postoji zakon i dispozitivi koji proizilaze iz njega. I bilo bi dobro da se što prije počne uređivati na taj način, jer sve je više mogućnosti da se djeluje kako dobro, tako i loše. Internet daje ogromne mogućnosti…”, govori Bilandžija.

Vezane su nam ruke

Bilandžija smatra da bi se trebala pokrenuti inicijativa za donošenje zakona koji bi uredio način reagovanja na online prijetnje. Kaže i da bi možda najbolje bilo da Sarajevski otvoreni centar pokrene jednu takvu inicijativu.

“Ako se takav zakon donese, policija mora da reaguje po njemu. Ovako su nam vezane ruke. Vidimo da se to dešava, ali ne možemo da reagujemo. Prijetnja uživo i na facebooku nije isto, a trebala bi da bude isto i da se tretira isto. I na taj način je nekome ugrožena sigurnost. Da li će biti ugrožena dok šeta ulicom, ili kada ide u kino ili prodavnicu, to je sada pitanje”, rekao je Bilandžija.

Zakoni i zaprjećivanje kaznom imaju i takvu funkciju da ako se jednom jedna osoba kazni, onda to može da bude primjer svim drugim osobama ako urade isto, ili nešto slično da će biti kažnjene na takav način. Dakle, jedini način da se riješi pitanje prijetnji putem interneta jeste donošenje zakona, ali je pitanje kako će takav zakon tumačiti tužilaštva i sudstva?

U ovom momentu je jedna stvar sigurna-online prijetnje su realne i potencijalno opasne. Žrtve tih prijetnji nisu sugurne, a onima koji su ispred ekrana, ne prijeti nikakva kazna.

Komentari

komentara