Jill Soloway: pomicanje granica roda i žanra

Izvor: Muf
Piše: Ines Čulo

Od nostalgičnih i sjajnih uvodnih retro kadrova, serija Transparent zaokuplja pozornost, a iza nje stoje scenaristi i redatelji Jill Soloway, razotkrivajući detalje vlastite židovske kulture i queernessa. Premda su glavni protagonisti bijeli queer Židovi više klase s karakterističnim first-world problems, serija ujedno reprezentira i istražuje rod i seksualnost na radikalan način, kakav dosad nismo imali prilike vidjeti u mainstream medijima.

Spretno baratajući pojmovima rodne teorije, uz obaveznu dozu humorističnosti, Soloway na intervjuima vidimo odjevene u muška odijela, raznobojne košulje i šarene tenisice. Posljednjih se godinu ili dvije definiraju kao rodno nebinarna osoba te mole da ih se oslovljava rodno neutralnom zamjenicom, tj. trećim licem množine (engl. they/them). [1] U velikom intervjuu koji je s njima 2015. godine za The New Yorker napravila Ariel Levy Soloway se tek poigrava tom idejom, sugerirajući da je to način na koji bi se trebalo pisati o genderqueer osobama. „Ne bi li ‘Jill Soloway moji su omiljeni redatelji’ zvučalo suludo?“ upita je Levy. Soloway inzistira na neprestanoj evoluciji jezika, podsjećajući je kako se npr. više ne kaže „promjena spola nego potvrda spola“. Takva (r)evolucija potaknula bi napuštanje zastarjelih ideja o tome „što rade muškarci, a što žene“. Ove godine u intervjuu za The Guardian navodi kako „riječi ‘muško’ i ‘žensko’ opisuju ono što smo prije bili“.

Veliki proboj do šire publike doživljavaju upravo kroz Transparent, seriju o židovskoj obitelji inspiriranoj vlastitim životom. Prisjećaju se kako ih je u jednom trenutku nazvao otac i obznanio da je transrodna osoba, a oni su odmah znali da će o tome snimiti seriju, svoj veliki projekt. Njihovi su glavni interesi oduvijek bili rod i intimnost. Prije toga pisali su za nekoliko manjih komedija uključujući United States of Tara, uz scenaristicu Diablo Cody. Prvi bitniji angažman dobivaju na seriji 6 Feet Under u središtu koje je također obitelj. Njihov prvi dugometražni film Afternoon Delight osvaja nagradu za režiju na festivalu Sundance.

Transparent

U seriji Transparent Moira Pfefferman prolazi svoju tranziciju iz oca u moppu (kombinacija momma i papa), a istovremeno pratimo živote njezino troje odrasle djece i bivše supruge dok prolaze vlastita iskušenja, često seksualne prirode i queer naravi. Najstarija kći Sarah naglo okončava brak zbog bivše djevojke s fakulteta, no na samoj velikoj proslavi vjenčanja s istom ženom odustaje, kako bi se zatim vratila bivšem suprugu s kojim će ući u odnos sa ženom u 4. sezoni. Sina Josha tijekom četiri sezone i nekoliko više ili manje ozbiljnih veza/brakova proganja odnos s babysittericom iz tinejdžerskih dana čiju prirodu (zlostavljanje ili legitimnost pristanka?) ne uspijeva prozreti. Najmlađa kći Ali istražuje različite identitete, postajući od klasične femme sve više butch, te vrste seksualnosti – u prvim sezonama upušta se u često nekonvencionalne odnose s muškarcima, kasnije gotovo isključivo sa ženama. Takva vrludanja Soloway koriste kako bi neprestano ukazivali na fluidnost roda i seksualnost kao spektar.

Jedna od najvećih kritika seriji upućena je zbog činjenice da je uloga protagonistice i transrodne osobe dodijeljena cis muškarcu. Soloway u razgovoru s bell hooks na njujorškoj The New School priznaju kako je razlog tome bilo njihovo neznanje i ondašnja nedovoljna upućenost u pitanja roda i problematiku nezapošljavanja trans osoba. Nakon osobnog promišljanja roda te pomaka koje je Transparent napravio u pogledu na trans osobe sada često u intervjuima izražavaju mišljenje da je to nepotrebno i krivo. Pokušavaju to ispraviti ciljanim zapošljavanjem što više trans osoba na setu i u produkciji, uz sporedne likove u samoj seriji. Ističu da je na setu velika pažnja posvećena edukaciji o rodnim pitanjima i ispravnoj reprezentaciji transrodnih osoba, za što imaju posebne savjetnike, među kojima su najistaknutiji trans filmaši i umjetnici Rhys Ernst i Zackary Drucker. Također, osnivaju produkcijsku kuću Topple, čiji naziv dolazi od topple the patriarchy („sruši patrijarhat“) s ciljem promicanja priča koje bi mijenjale tradicionalne percepcije roda i seksualnosti.

Soloway na setu serije “Transparent”

Uz sve to, javnost je zadnjih tjedana uznemirila vijest o optužbama za seksualno uznemiravanje protiv glavnog glumca Jeffreyja Tambora od strane trans kolegice na setu, Trace Lysette. Tambor opovrgava istinitost optužbi, no povukao se iz serije te ga nećemo gledati u 5. sezoni.

Nešto prije nastanka Transparenta jedna druga feministkinja i Židovka iz New Yorka počinje stvarati svoju seriju koja će ubrzo steći veliku popularnost – Lena Dunham i Girls. Soloway u intervjuima otkriva zanimljivost da su u tom trenutku primili mnogobrojne pozive u kojima su ih pitali jesu li u rodu, jer je sličnost doista fascinantna, kao i da su ljudi govorili da je Dunham „Jill Soloway, samo mlađa i bolja!“

Seriji Girls upućene su oštre kritike zbog davanja uloga gotovo isključivo bijelcima/bjelkinjama i manjka reprezentacije nebijelih osoba, a sličan problem nedvojbeno ima i serija Transparent. To je donekle ispravljeno u posljednjoj sezoni i novoj seriji I Love Dick Jill Soloway gdje su prominentnije uloge dane nebijelim osobama.

I Love Dick

Usporedno s kasnijim sezonama Transparenta Soloway kreće u sljedeći projekt – adaptaciju romana Chris Kraus, upadljivog imena I Love Dick. Roman je to u kojem autorica izmiče ograničenjima žanra, stvarajući ono što je zadnjih godina postalo poznato kao autofikcija, djelo između memoara i epistolarnog romana, spoj fikcije i teorije. Iako napisan u devedesetima, tek u zadnjih nekoliko godina stječe veliku popularnost i gotovo kultni status kao roman koji napokon daje legitimitet ženskoj žudnji. Soloway istoimenu seriju režira uz poznate redateljice, između ostalih Andreu Arnold (American Honey) i Kimberly Peirce (Boys Don’t Cry), te posebno naglašava kako je za scenarist(ic)e uzela samo žene i rodno nebinarne osobe. Također, originalnom sadržaju dodaje element queernessa uključujući živopisan lik lezbijke Devon (Roberta Colindrez) te queer sporedne likove i priče.

Chris, Sylvère i Dick

U seriji (slično kao i u romanu) vizualna umjetnica Chris Kraus (Kathryn Hahn) prati supruga Sylvèrea Lotringera (Griffin Dunne) na rezidenciju s temom holokausta na kojoj postaje fascinirana umjetnikom i gradskim seks-simbolom Dickom (Kevin Bacon). Počinje mu pisati pisma u čemu joj se pridružuje i suprug, što isprva vrati izgubljenu strast njihovom braku. No kada Chris odluči doista poslati pisma Dicku, stvari se mijenjaju. Roman velik dio svoje kontroverze duguje činjenici da je Kraus iskoristila stvarna imena i događaje te ga je u devedesetima, prije doba interneta i široke dostupnosti, šačica (uglavnom muških) kritičara odbacila kao suviše ispovjednu, k tome žensku, prozu. No, s ponovnim objavljivanjem 2005. godine stječe veću vidljivost i priznanje feminističke publike. Prepoznaju se važna pitanja o kojima progovara, kao što je pitanje subjekta/objekta umjetničkog djela te tko ima pravo na vlastiti glas i zašto. Soloway zadržava iste premise u seriji, stvarajući jedinstvenu reprezentaciju feminizma i queernessa.

Slično kao što se Kraus ne libi događaje iz vlastitog života iskoristiti za roman, Soloway to čini u svojim serijama. Neke privatne momente bez zadrške koristi u njima i iznosi u javnost, rado ih komentira te oni tako tvore zasebni, paralelni narativ. Osim prvotne inspiracije za seriju Transparent, u vidu vlastitog transrodnog roditelja, najpoznatiji je onaj vezan uz odnos s njujorškim pjesnicima Eileen Myles. [2]

Eileen Myles

Myles, slično kao i Kraus, tek posljednjih godina doživljavaju prepoznavanje mainstream medija/izdavača. Iako je i ranije njihov utjecaj bio znatan, obuhvaćao je ipak uže umjetničke krugove New Yorka. Myles spada u generaciju pjesnika iz East Villagea, često okupljenih na St. Mark’s Poetry Projectu, poput Harta Cranea, Allena Ginsberga, Alice Notley i Jamesa Schuylera. Objavljivali su kod redom kultnih, ali indie izdavača, kao što su Soft Skull, Black Sparrow, Semiotext(e). Sada njihove knjige tiska Harper Collins, popraćene intervjuima u vodećim književnim magazinima uključujući onaj s Benom Lernerom za The Paris Review te Boston Globe i Los Angeles Book Review.

O njihovom utjecaju u uskim krugovima ljubitelja književnosti (i queera) govori i to što ih Maggie Nelson, jedna od najpoznatijih američkih književnica danas, predavačica na Kalifornijskom institutu za umjetnost, navodi kao važan izvor rane inspiracije. Tada je u devedesetima sudjelovala na kružocima lezbijske poezije na kojima su Myles čitali. U intervjuu 2014. godine izjavljuje: „Nakon što čujemo neke glasove, smjer života nam se promijeni i nema povratka. Tako je meni bilo čuti glas Eileen Myles.“ Časopis Vulture 2015. godine piše kako su Myles nakon 19 knjiga napokon dobili ono što zaslužuju, a Rolling Stone ih naziva američkim punk pjesnicima.

Soloway i Myles

Soloway saznaju za Myles kada scenaristi/ce serije odluče da će Ali upisati rodne studije i upustiti se u vezu s profesoricom Leslie (glumi je autana lezbijka Cherry Jones) baziranoj na liku Eileen Myles. Zaintrigirani, počinju istraživati i navode kako se dogodio zanimljiv moment ispreplitanja fikcije i stvarnosti – usporedno sa stvaranjem odnosa između Ali i Leslie u seriji razvija se i njihov odnos sa stvarnima Eileen Myles. Upoznaju se na panelu u Židovskom muzeju u San Franciscu gdje su obje bile gošće književnice Michelle Tea, a poslije spominju kako su im prijatelji koji su slušali snimku rekli da se mogao čuti zvuk njihovog zaljubljivanja. Možemo pronaći sličnosti između Myles i lika Dicka iz serije I Love Dick. Naime, Myles su u lezbijskim krugovima imali pomalo legendaran status, a Soloway ne kriju da su na panel došli „odlučni da osvoje Myles“. Soloway radnju serije ujedno smještaju u grad u kojem Myles ima ranč te tamo boravi kada nije u New Yorku – u teksašku Marfu. Osim lokacije, koja se razlikuje od one u romanu, Dick u seriji nije kulturalni kritičar, već umjetnik koji izgleda poput kauboja te tako pomalo nalikuje casual vanjštini samih Myles. Osim toga, u seriji Transparent Sarah ostavlja muža radi žene, a Soloway navodi kako je njihov brak s muzičkim producentom serije Bruceom Gilbertom bio „u procesu razgradnje“ kada su upoznali Myles. Isto tako, Alino propitivanje roda reflektira transformaciju Soloway u, kako sama naglašava, genderqueer osobu.

Soloway i Myles fanovi proglašavaju power coupleom s dvije obale – Myles iz New Yorka, Soloway iz Los Angelesa – a oni se sami u šali nazivaju lezbijskim „Jay Z-jem i Beyoncé“. 2016. godine održavaju panel u Muzeju Hammer u San Franciscu na kojem progovaraju o svom odnosu i razlozima zbog kojih više nisu zajedno, na taj način ponovno brišući granice između privatnog i javnog.

Myles u intervjuu za Rolling Stone, kao i na drugim mjestima, navodi kako je žanr nejasna i artificijelna kategorija te ističe nemogućnost jasnog utvrđivanja žanrovskih odrednica. Svoj roman Cool For You naziva nonfiction novel ili „roman koji nije fikcija“. Slično tome, Soloway u svoje serije unošenjem prepoznatljivih elemenata ne-fikcije, tj. stvarnosti, propituje granice žanra, baš kao što to čini s pitanjima roda. Myles dodaje kako su oboje, i rod i žanr (gender i genre), vrlo fluidni. Kada Ariel Levy u spomenutom intervjuu upita Myles zalažu li se i oni za korištenje rodno neutralnih zamjenica, Myles spominje anegdotu iz Biblije u kojoj Isus želi iscijeliti osobu obuzetu demonima. Upita je kako se zove, a osoba odgovara: „Moje je ime Legija.“ Myles nudi svoje viđenje: svako odstupanje od norme sadrži množinu. Sviđa im se ideja da osoba sadrži više od jednog sebstva, više od jednog roda. „To je dio fikcije koja je naš život, svakim korakom izmišljaš tko si.“

Soloway često ističe kako je najvažnija odrednica njihovih serija karakterističan ženski pogled (the female gaze), poluozbiljno to navodi kao vlastitu kovanicu, a detaljno je objašnjava na predavanju na TIFF-u 2016. godine. Polazi od definiranja suprotnosti onoga što je Laura Mulvey u svom poznatom eseju naznačila kao muški pogled (the male gaze). Kroz svoju se umjetnost trudi ispraviti gledanje na ženu kao objekt i/ili drugu, a neodvojivim od toga nalazi i vlastito propitivanje roda i ženskosti. Tijekom godina snimanja serija Transparent i I Love Dick pratimo njihovu transformaciju iz cis žene u nekonvencionalniju verziju sebe: skratili su kosu i prestali prekrivati sijede, počeli nositi gotovo isključivo mušku odjeću i prestali se šminkati. Soloway objašnjava kako se nikada nisu osjećali ugodno u vezi svih aspekata ženskosti te da su neke doživljavali kao smetnju, razlog zbog kojeg ih ne shvaćaju ozbiljno. Tvrdi da ženstveno odijevanje, šminkanje i uređivanje na suptilan način šalje poruku da osoba želi biti cijenjena zbog toga kako izgleda, tj. da pristaje na sudjelovanje u neravnopravnim sistemima patrijarhata. Osjeća da su slobodniji prenositi svoju poruku bez tog tereta, no također smatra da je osjećaj ženskosti vrlo subjektivna stvar te da svi različito doživljavamo identitetske uloge koje su nam dodijeljene. Hrabri u promjeni, Jill Soloway ne prestaju iznenađivati i pomicati granice reprezentacija roda i seksualnosti, kako u javnom, tako u privatnom životu.

[1] Zbog toga ih u tekstu označavam množinom, osim na mjestima na kojima glagol ne otkriva rod, s obzirom na to da bi on trebao ostati neutralan.
[2] I Eileen Myles zadnjih se godina identificira kao rodno nebinarna osoba.

Komentari

komentara