Kako su nacisti uništili prvi pokret za LGBTQ prava

Izvor: Voxfeminae.net
Piše: John Broich, The Conversation…
Prevela i prilagodila: Lana Perišić

Nedavno je njemačka vlada prihvatila zakon koji će izbrisati osude desecima tisuća Nijemaca koji su pod anti-gay zakonom, poznatim kao Paragraf 175, osuđeni zbog homoseksualnih činova. Riječ je o zakonu koji je donesen 1871. godine, kada je stvoren prvi moderni njemački zakonik.

Taj je zakon ukinut 1994. godine, no postojao je ozbiljan pokret koji je njegovo ukidanje zahtijevao još 1929. godine te je bio dijelom šireg pokreta za prava LGBTQ osoba, koji se dogodio neposredno prije no što su nacisti došli na vlast i proširili anti-gay zakon kojim su pokušali iskorijeniti gay i transrodne Europljane/ke.

Priča o tome koliko je Njemačka (i većina Europe) bila blizu oslobođenja svojih LGBTQ građana/ki prije nego što je taj trend nasilno preokrenula pod novim autoritarnim režimima, lekcija je koja pokazuje da povijest LGBTQ prava nije bilježila konstantan napredak.

Tijekom 1920-ih u Berlinu je postojalo gotovo stotinjak gay i lezbijskih barova i kafića. Beč je imao desetak gay kafića, klubova i knjižara. U Parizu su određeni kvartovi bili poznati po slobodnom noćnom životu gay i trans osoba. Čak je i Firenca imala gay kvart, kao i drugi manji europski gradovi.

Filmovi su počeli prikazivati simpatične gay likove. Organizirali su se prosvjedi protiv uvredljivih prikaza LGBTQ osoba u tisku ili na pozornici, a medijski su poduzetnici shvatili da postoji srednja klasa gay i trans čitateljstva kojoj mogu plasirati svoje proizvode.

Posjetitelji gay kluba u Berlinu, cca. 1930.

To novo razdoblje tolerancije predvodili su liječnici i znanstvenici koji su na homoseksualnost i transvestizam (riječ onog doba koja je uključivala transrodne osobe) počeli gledati kao na prirodnu osobinu s kojom se neki rađaju, a ne kao izopačenost. Priča o Lili Elbe i prvoj suvremenoj promjeni spola nedavno je ispričana u filmu Dankinja i zrcali te trendove.

Primjerice, Berlin je otvorio Institut za seksologiju 1919. godine. Ondje je skovana riječ “transseksualno”, a ljudi su mogli primiti savjetovanje i druge usluge. Ravnatelj instituta, dr. Magnus Hirschfeld, bio je savjetnik u slučaju promjene spola Lili Elbe.

S institutom se bila povezala i organizacija Znanstveno-humanitarni komitet (njem. Wissenschaftlich-humanitäres Komitee). Vodeći se motom “Znanošću do pravde”, ta je skupina znanstvenika/ca i LGBTQ osoba promicala jednaka prava tvrdeći da LGBTQ osobe nisu devijantne ili nenormalne.

Većina europskih metropola ugostila je ogranak skupine koja je sponzorirala razgovore i tražila ukidanje njemačkog Paragrafa 175. Uz ostale liberalne skupine i političare/ke, uspjeli su utjecati na njemački parlamentarni odbor koji je preporučio povlačenje zakona 1929. godine.

Svi ti događaji nisu nužno značili kraj stoljetne netolerancije, no 1920-te i početak 1930-ih činile su se kao početak kraja. S druge strane, veća vidljivost gay i trans osoba provocirala je njihove protivnike.

Francuski novinar, žaleći se na vidljivost LGBTQ osoba u javnosti, napisao je: “bolest korumpira svaki milje.” Berlinska je policija gunđala zbog povećanja broj časopisa namijenjenih gay muškarcima, koje su nazivali “opscenim novinskim materijalima”. U Beču su predavanja Znanstveno-humanitarnog komiteta bila puna podržavatelja/ica LGBTQ zajednice, no jedno je predavanje skupina mladića napala smrdljivim bombama.

Godine 1933. pariški je gradski zastupnik nazvao moralnom krizom činjenicu da gay osobe, koje se tada nazivalo ‘nastranima’, mogu biti viđene u javnosti. “Daleko od toga da želim postati fašist”, rekao je zastupnik, “ali moramo se složiti da je taj režim imao i dobrih strana. Jednog su se dana Hitler i Mussolini probudili i shvatili da je skandal trajao dovoljno dugo i nastrani su protjerani iz Njemačke i Italije sljedećeg dana.”

Zatvaranje gay kluba Eldorado, 1933.

Zbog spremnosti na žrtvovanje manjina u zamjenu za normalnost ili napredak, nemoguće je ne vidjeti sličnosti između tadašnjih vremena i onih u kojima živimo sada.

Tijekom 1930-ih Velika depresija širila je ekonomsku nelagodu, a političke su se svađe u europskim parlamentima pretvarale u ulične borbe između ljevice i desnice. Fašističke su stranke Europljanima nudile stabilnost pod cijenu demokracije. Tvrdili su kako tolerancija prema manjinama destabilizira društvo. Širenje sloboda pružilo je nepoželjnim ljudima mogućnost da podrivaju sigurnost i zaprijete tradicionalnoj moralnoj kulturi. Gay i trans osobe bile su očite mete.

Ono što se zatim dogodilo pokazuje brzinu udara kojim se unazadio napredak čitavog naraštaja.

Jednog svibanjskog dana 1933. godine, studenti/ce u bijelim košuljama marširali/e su ispred berlinskog Instituta za seksologiju, dotadašnjeg utočišta za LGBTQ osobe, nazivajući ga ne-njemačkim. Kasnije je rulja spalila knjižnicu instituta, a ravnatelj je uhićen.

Kada je 1934. godine nacistički vođa Adolf Hitler trebao opravdati uhićenja i ubojstva bivših političkih saveznika, rekao je da su bili gay. To je pokrenulo anti-gay fanatizam, a Gestapo je pokrenuo i poseban anti-gay ogranak. Samo tijekom sljedeće godine, Gestapo je uhitio više od 8.500 gayeva, vjerojatno koristeći popise imena i adresa koji su zaplijenjeni u Institutu za seksologiju. Ne samo da nisu ukinuli Paragraf 175, kao što je preporučio parlamentarni odbor nekoliko godina ranije, nego su ga proširili i postrožili.

Kako se Gestapo širio Europom, širio se i njihov lov. U Beču su pozivali sve gayeve s policijskih popisa na ispitivanja u kojima su pokušavali izvući još imena. Oni sretniji odlazili su u zatvor. Oni s manje sreće završili su u Buchenwaldu i Dachauu. U okupiranoj Francuskoj, alzaška je policija surađivala s Gestapom i uhitila barem 200 gayeva te ih poslala u koncentracijske logore. Italija i njezin fašistički režim opsjednut muževnošću, tijekom rata je poslala je barem 300 gayeva u brutalne kampove, proglasivši ih “opasnima za integritet rase”.

Konačni broj uhićenih LGBTQ Europljana pod fašizmom nemoguće je znati zbog nedostatka pouzdanih podataka. Konzervativna procjena govori da je samo tijekom rata uhićeno između deset i sto tisuća osoba.

U tim grozomornim uvjetima još je više LGBTQ osoba u Europi skrivalo svoju seksualnost kako bi izbjegli sumnje, primjerice sklapajući brakove sa pripadnicima/kama suprotnog spola. Ipak, ukoliko su osobe prije dolaska fašista na vlast bile istaknute članice/ovi gay i trans zajednice, kao što je primjerice bila vlasnica berlinskog lezbijskog kluba Lotte Hahm, bilo je prekasno za skrivanje. Hahm su također poslali u koncentracijski logor.

U kampovima su gayevi bili istaknuti ružičastim trokutom. Na tim strahotnim mjestima, muškarce s ružičastim trokutom sustavno su zlostavljali. Mehanički su ih silovali, kastrirali, izdvajali za medicinske eksperimente te su ih čuvari ubijali iz svojih sadističkih poriva čak i kada nisu bili osuđeni na likvidaciju. Jedan je gay muškarac pripisao svoje preživljavanje činjenici da je zamijenio svoj ružičasti trokut za crveni, oznaku da je bio samo komunist. Često su ih i ostali zatvorenici/e izopćavali i maltretirali.

Nismo više u Europi iz 1930-ih. Površne usporedbe između ondašnjeg i današnjeg vremena samo dovode do još površnijih zaključaka. Ali zbog novih oblika autoritarizma koji su se usadili i žele se širiti Europom, vrijedi razmisliti o sudbini europske LGBTQ zajednice u 1930-ima i 1940-ima. To je pravovremena po(r)uka povijesti nakon što je Njemačka legalizirala istospolne brakove i godinu dana nakon što je isto učinio američki Vrhovni sud.

Njemačka je 1929. godine došla na korak do toga da ukine anti-gay zakon, no ubrzo ga je postrožila. Tek sada, nakon 88 godina, poništene su osude donesene pod tim zakonom.

Komentari

komentara