Kakvi smo mi to muškarci: Priče o nešto drugačijoj muškosti

U ime 19. novembra, koji se obilježava kao Međunarodni dan muškaraca, pitali smo muškarce iz LGBTI zajednice kako i na koji način definišu muškost i svoju rodnu ulogu u odnosu na seksualnost i očekivanja društva. Odgovori koje smo dobili svjedoče o emotivnim transformacijama i samootkrivanju.

Piše: Mirza Halilčević
Foto: Unsplash.com

Muška rodna uloga unutar patrijarhalnog konteksta je prilično jasna. Iako se ponekad čini da se  pojam muškosti i maskuliniteta prilično relativizirao, to zapravo i nije slučaj. Istina, potrošački i kapitalistički orijentirano društvo svakako da su nametnuli sliku nešto drugačijeg muškarca, što u odnosu na današnje postindustrijsko vrijeme znači mnoštvo reklama o tome kako bi se trebala voditi briga o svom tijelu i licu. No, iako su se okolnosti u kojima novije generacije dječaka odrastaju  promijenile, to i dalje ne znači da se uloga muškarca unutar patrijarhalnih struktura mijenjala, niti da su se očekivanja društva u odnosu na njih promijenila.

I u ovakvim okolnostima postoje muškarci koji propituju svoju ulogu u društvu, ali i inidividualne osjećaje slobode i neugodnosti koje patrijarhat u njima izaziva. Kompleksnost takvih osjećanja ogleda se u svakodnevnim preispitivanjima tjelesnih pokreta i djela, a sve s ciljem uklapanja u zadati društveni normativ. Ovakvo ponašanje egzistira između dvije krajnosti – zadovoljenja društvenih očekivanja i zadovoljenja ličnih ambicija, želja i potreba. Ovo stanje uma može biti iscrpljujuće i prouzorokovati ozbiljne mentalne izazove i probleme.

Aleksandar (Banja Luka, BiH) je gej muškarac čije je odrastanje bilo popraćeno redovnim propitivanjem. Kako objašnjava, u tinejdžerskom periodu muževnost je konstantno bila predmetom njegovog razmišljanja. Danas, za razliku od prije, ima hrabrosti priznati da se ne smatra muževnom osobom. I ne osjeća se loše zbog toga, štaviše, pronašao je iskonskog sebe.

„Da bih se dopao drugim ljudima, bilo mi je ekstremno važno da pazim kako sjedim, pazim kako pričam, ne smijem se previše, jer kada se smijem od srca, onda nemam kontrolu nad tim kako izgledam. Svaki komentar drugih ljudi koji je išao u smjeru da nisam muževan bih analizirao i svakog dana razmišljao o tome kako da popravim imidž. U cijelom tom haosu, izbjegavao sam čak stvari koje bi mi se sviđale, ako nisam smatrao da su za muškarce.“

Na pitanje o seksu i partnerskom odnosu, Aleksandar odgovara kako sve dok nije prihvatio svoj rodni identitet, odnosno, sebe sa svim svojim izvornim rodnim karakteristikama, nije mogao razmišljati o seksualnosti svog tijela. Dodaje da tek danas, nakon što je prihvatio sebe i okrenuo se aktivnostima koje mu se dopadaju, neovisno od toga da li ih se prema društvenom kontekstu tumači kao muške ili ženske,  može da kaže kako je našao način da sebe voli mnogo dublje i iskrenije.

Bježeći sa časova plesa, Aleksandar je uvjeravao sebe i svoje roditelje kako ples njemu, kao muškarcu, ne priliči. Tada je lagao, ali je godinama poslije našao načina da se oduži djetetu u sebi, te se vratio onome u čemu najviše uživa – plesanju.

Aleksandrov primjer, osim što predstavlja pravi slučaj samosvjesne transformacije,  je jednako zanimljiv i u društvenom smislu. Interesantan je način internalizovanja, prihvatanja društvenog standarda i primjenjivanja istog na individualnom nivou. Možda je upravo oblik suočavanja sa ličnim „ženskim“ karakteristikama put ka feminističnijoj društvenoj i političkoj realnosti. Ako je tako, Aleksandar je u svakom slučaju pravi ambasador ravnopravnije  budućnosti.

Bojan R. (Sarajevo, BiH) objašnjava kako nikada nije slijedio tradicionalnu rodnu mušku ulogu, ali i danas mu teško pada suočavanje sa očekivanjima njegove porodice. Porodica može predstavljati mikro primjer onoga što se događa na društvenom nivou. Društvo uvijek pojedincu/pojedinki koji/a se na bilo koji način odmetne od norme pokušava dati do znanja da je drugačiji/a, da ne ispunjava očekivanja društva i da bi se eventualno zbog toga trebao/la osjećati loše.

Ono što još uvijek teško izbjegavam, a nameće se jer sam muško i prvorođeni sin, je pitanje – ‘Kad ćeš se ženiti?’. Jedino pozitivno je što me, otkako sam se odselio od kuće, niko ništa nije pitao o tome s kim živim ,” navodi Bojan, i dodaje:” Činjenica da sam gej muškarac i još uvijek muškarac – likom i djelom, je samo otvorila nove lepeze identiteta s kojima se mogu, a i ne moram poistovijetiti. Biti s drugim muškarcem je nešto što baš i nije tako tradicionalno, a taman posla i da je dozvoljeno, ali sve to ostavlja mogućnost da se uči i sazrijeva, a samim tim i da partnerstvo kao takvo bude proces otkrivanja i učenja od partnera.”

Procesu samootkrivanja, afirmiranja i integriranja nužno uvijek prethodi određeni rad. Nažalost, on nekada može biti toliko intenzivan da osobu dovodi i u stanje suicidalnih misli. Bojan Cvetanović (Srbija) progovara o tome kako je u trenucima beznađa i osciliranja između vlastitog zadovoljstva i ispunjavanja društvene norme pomišljao i na samoubistvo. Danas, iz perspektive odrasle osobe, može tačno mapirati osjećaje neugodnosti izazvane nametnutim rodnim ulogama koji sežu sve do djetinjstva.

„Još od malih nogu otac mi je govorio da ne plačem, jer to rade samo devojčice. Sećam se epizoda kada sam majci kao klinac pomagao da pravi kolače ili kada sam u školi birao da se igram ‘između dve vatre’ radije nego fudbal. Tada sam dobijao komentare poput ‘ženski petko’, ‘seka persa’. Upisao sam borilačke veštine, krenuo u teretanu, muvao devojke, hteo sam i fizički i psihički da zadovoljim težnje da budem muškarac kakav porodica i društvo očekuju da budem. Politička uverenja su mi postala radikalno ekstremna, potiskivao sam da mi se dopadaju likovi, bivao sam autohomofobičan dok nisam u jednom trenutku pukao i počeo da se povlačim u sebe. Prestao sam da izlazim, bio u depresiji, razmišljao o samoubistvu.“

Bojan Cvetanović dodaje da je period koji je uslijedio zapravo bio period prosvjetljenja, te kako je otkrivanje i prihvatanje sopstvene seksualnosti uveliko promijenilo njegovu percepciju roda. Danas, iako je biološki muškarac svjestan svoje rodne pozicije u društvu, nema problem s tim da mu se obraćaju u ženskom rodu ili da oblači nešto što je tradicionalno rezervisano za žene. Zaključuje kako je rod možda i na početku razvoja čovječanstva i imao smisla, ali budućnost koja je pred nama briše te granice i ukazuje na prave vrijednosti svakoga od nas.

No, otpor prema nenormiranom rodnom ponašanju može se sresti i u samoj LGBTI zajednici. Upravo takvo iskustvo imao je i Alen (Tuzla, BiH). Kako navodi, Alen je oplemenio svoju ličnost ranjivošću i emaptijom, a kako to nisu emocije rezervisane za muškarce, nije naišao ni na naklonjenost u samoj LGBTI zajednici.

„Čak i prije seksualnog sazrijevanja mogu reći da se nisam uklapao u nametnute rodne uloge, tako da mislim da sam seksualni identitet nije mnogo uticao na rodni identitet. Međutim, iskustva unutar odnosa sa gej zajednicom, a posebno sa partnerima, pobudila su u meni mnogo srama u vezi za mojim rodnim identitetom. U prijašnjim vezama sam više puta bio ostavljen sa sljedećim rečenicama: ‘Želim kraj sebe pravog muškarca, a ne pičkicu’ ili ‘Fin si ti, ali meni treba neko ko je dominantan’. Iz svega toga se javi dosta srama i uvjerenja da niste dovoljno dobri, te moj proces borbe protiv srama i dalje traje kroz hrabrost i samoljubav.“

Muškarci koji su “izdali svoj rod” i prepustili se svemu što njihov rodni identitet potencijalno može biti, dali su sebi priliku da dožive potpuno nova iskustva emocija koje su ih oplemenile i obogatile njihov mentalni, ali i seksualni život. Iako se često po automatizmu čini da rod ne utječe značajno na seksualnost, u slučaju gej muškaraca rodni identitet značajno upravo određuje način na koji će se seksualnost demonstrirati.

„Mjesto gdje se rodni identitet i seksualnost isprepliću je veoma komplikovano, osobito kada jedan identitet dolazi iz pozicije moći, a drugi iz pozicije opresije. Naše društvo je sagradilo sistem binarnih opozicija koje uvijek podrazumijevaju pozicije moći i taj sistem je utemeljilo na fiktivnom jedinstvu biološki pretpostavljenog spola, socijalno konstruisanog roda i indoktrinirane seksualne želje prema suprotnom spolu. Ovo jedinstvo, o kome priča Judith Butler kao o osnovu heteropatrijarhalnog društva, je rezultiralo opozicijom muškarac – žena, a zatim i svim ostalim, uključujući, naravno, i heteroseksualnost – homoseksualnost. Tako se gej muškarci nađu na rascjepu između tradicionalne muške i ženske uloge, zato što uvijek postoji izvjesno odstupanje od strejt muškog identiteta, što društvo onda klasificira kao ženstveno,“ objašnjava Kristijan Stefanovski (Makedonija), dodajući kako su njegovi susreti sa partnerima koji su bili patrijarhalni uvijek završavali problematično. Kristijan iz svoje pozicije gej muškarca zaključuje kako ga je najviše oplemenila činjenica da ima mogućnost da isprobava različite životne stilove.

Ono što je zajedničko svim sagovornicima jeste da govor o mukotrpnim procesima otkrivanja i prepoznavanja završavaju neprocjenjivim osjećajem zadovoljstva sobom, a to je, reklo bi se, ipak nazahvalnija pozicija za dalji razvoj i djelovanje. Frustriranost rodnim ulogama osim što iscrpljuje i zbunjuje, uništava i kreativnost, osiromašuje emotivni svijet, reducira spisak aktivnosti, pa i pokreta, a u konačnici i predodređuje tok života i pravac kretanja društva.

Komentari

komentara