Kiona N. Niehaus: Sklapanje žudnje – Refleksija umjetnice

Prevela: Nera Mešinović
Izvor i foto: Coven Berlin

Portal LGBTI.ba uz dozvolu prenosi seriju tekstova sa web sitea feminističkog umjetničkog queer kolektiva Coven Berlin. Naša suradnica Nera Mešinović prevela je tekst o umjetničkoj instalaciji Sklapanje žudnje, iz pera autorice ovog umjetničkog djela, Kione N. Niehaus.

***

Počinje nesigurno.

“Zdravo.”

“Zdravo…”

“Jeste li spremni?”

“Mislim da da.”

“Dakle, možete me dodirivati ili se mogu dodirivati sama. Šta biste preferirali?”

I zatim, “Dodiruj se”, ili “Mogu li te ja dodirnuti?”, povremeno “Oh, wow”, pa čak i “Nijedno”, praćeno odlaskom.

Jedna učesnica me pitala da ja nju dodirujem, i to nas je obje zakočilo. “To je nemoguće, jer ne nosiš kontroler”, rekla sam tren poslije. “Oh, jasno mi je”, rekla je, i nastavile smo kako je zamišljeno.

Ljudi su opisali osjećaj neugodnim. Jedna osoba je plakala. Reakcije su varirale. Najčešće, čula bih: “Ovo je baš intenzivno.”

Sklapanje žudnje sastavljeno je od 9 ekrana, četiri sa zvukom, pet bez. Ekrani su mali, i to zahtijeva od korisnika_ice da priđe bliže kako bi mogao_la vidjeti izlaznu sliku. Da bi se promijenile slike na ekranu, neko (ja ili učesnik_ica) treba napraviti kontakt sa senzorom, napravljenim od tanke žice za mjerenje izvezene na crnom šifon odijelu koje sam nosila. Vez, u nijansama roze, ljubičaste, crvene i smeđe, daje prizor raznolikih ruku i cvjetova, pun je nježne teksture, sa bronzanom žicom kao kosturom dizajna. Dodirivanjem različitih dijelova odijela aktiviraju se slike, videa, animacije, i zvučni efekti, a ono što je sudionik_ica iskusio_la ovisilo je od toga koliko i koje dijelove odijela im je dopušteno da dodiruju.

Assembling Desire from Kiona Niehaus on Vimeo.

Sklapanje žudnje je zadatak izvan moje zone komfora od samog početka. Kako da komuniciram kompleksni koncept putem senzorskog ulaznog/izlaznog sustava, bez da sam vizuelno doslovna ili da stvaram nešto što bi potvrđivalo stereotip o tome kako “tehnologija” izgleda? Kako da izvedem komad koji navigira fizički kontakt sa strancima_kinjama kada mi dodiri, pogotovo muški, vrlo često uzrokuju veliku neugodnost? Kako da balansiram žudnju i potebu za priopćavanjem uzbudljivog iskustva bez toga da preplavim učesnike_ice ili djelujem na njihovu sposobnost sudjelovanja? I, što je najvažnije, kako mogu napraviti komad o ženskoj queer seksualnosti i ženskoj seksualnoj žudnji, bez uspostavljanja tradicionalnog patrijarhalnog odnosa subjekt-objekt sa ženama koje želim? Vrlo često su vizualni seksualni elementi započinjali i završavali na portretima nečije ljubavnice, ali to nije izražavalo dubinu moje žudnje, moj lični proces i o tome koliko žudnje postoji u meni i kada nije okrenuta ka van. Sklapanje žudnje je moja žudnja opipljiva svijetu izvan mene, svijetu u kojem moja seksualnost nema svoj kontekst.

Radila sam na tome da govorim otvoreno o svojoj seksualnosti u radu. Naša kultura je centrirana u odnosu na maskulinitet, pa tako i žene i feminitet nužno stvaraju odnose prema samima sebi okolo, preko muškaraca. Primijetila sam već kao tinejdžerka da mi je neučestvovanje u ovoj dinamici otežalo povezivanje sa drugim ženama. Zbog toga sam odbijala performirati stereotip, i imala osjećaje suprotne maskulinitetu koji inače indicira seksualnu žudnju prema ženama. Još uvijek mi zafale riječi da bih objasnila privlačnost i seksualnost koje nisu oprečne heteronormativnom sistemu, borim se ne biti svedena na fetiš u jeziku, da me učesnici_ce i javnost ne dožive kao fetiš. Moj najveći strah vezan za Skupljanje žudnje je da ne repriziram svoj tinejdžerski život u nevidljivosti i brisanju identiteta, nego da govorim o iskustvu nebitnosti i nerelevantnosti mog lezbejskog identiteta za društvo, osim u slučaju fetišiziranja ili pojavljivanja kao predatorske sile. Kreirati ovaj rad značilo je biti ranjiva i otvorena prema osjećaju da sam vanzemaljka bez konteksta, povremeno još uvijek stidljiva zbog treptaja srca kada prepoznam žena/žena (ili žena-nebinarni subjekt) ljubavnice ili parove.

Ispitivati svoju žudnju za vrijeme pripreme i tokom performansa bilo je zabavno. Dobila sam priliku da istražim stvari u kojima uživam, vizualno i dubinski, i provela sam dosta vremena razmišljajući kako sve te elemente integrisati u funkcionalnu cjelinu. Sa učesnicima_icama sam koristila skriptu koja je nastojala mjeriti približnu količinu verbalnog pristanka u seksualnoj interakciji, adaptiranu tako da mi dopusti da imam određen stepen kontrole, dok je još uvijek moguće za učesnice_ke da izraze gdje su im granice. Tokom interakcije, provjeravala sam učesnike_ice, pitala ih da li im je ok to što rade i kako im ide. Vrlo često su se ista pitanja odbijala prema meni, radoznala da li uživam u interakciji. Osjetila sam da je značajno da se lako izražavam verbalno, ali većina ljudi je blago prelazila moje granice. Morala sam nagovarati sudionike_ice da koriste dovoljno ruke da aktiviraju senzor, dok su drugi insistirali da me hvataju i diraju, ignorirajući moje upute. Jedan muškarac je otišao, mrmljajući da “ima djevojku”. Također sam odbila jedan otvoreno senzualni dodir, a muškarac koji ga je uputio je zahtijevao da zna zašto je to “sve što sam dobio”. Drugi me prekinuo kako bi insistirao da objasnim kako tehnički djelo radi, prijeteći da će odbiti vjerovati da sam to napravila ako to ne učinim. Nisam mu objasnila, i on je otišao. Zahvalila sam se svima koji_e su sudjelovali_e.

Ranije sam sudjelovala u i vidjela mnoge performativne radove koji su uključivali dodir, ali ne u akademskom kontekstu. To je već predstavljalo određene izazove, budući da akademska okruženja mogu biti ne samo nenametljiva, već ponekad i otvoreno prijeteća prema neobičnim (queer) tijelima i njihovom življenom iskustvu. Nisam željela da se iko osjeća primoranim da učestvuje, ili raditi projekat na način na koji to ljudima ne odgovara. Upozorenje na sadržaj, koje bih svakako stavila u nekom formatu, je postalo neophodno. Sa svim ovim isprepletenim problemima, razmatranjima i pitanjima, Sklapanje žudnje bi oko sebe moglo skupiti novi nivo anksioznosti. Umjesto toga, ranjivo sam ostala vezana uz svoju žudnju, i sad razumijem da je ranjivost, iako su je ponekad učesnice_i odbijali_e, stvorila najviše prepoznavanja. Svi faktori koji kompliciraju postavljanje ovog komada još uvijek postoje, ali čak i unutar toga, osjećati sebe, u isto vrijeme izloženom i namjerno viđenom, kao kreatoricu i ljubavnicu, je moćno. Veza je duboka i vitalna i to je ono što naš heteronormativni svijet negira. Budući da sam ranjiva i inspiriram ranjivost i ranjivošću, stvorila sam prostor za druge da dožive duboke, intimne veze i identificiraju se.

O umjetnici

Kiona Hagen Niehaus je odrasla u predgrađu Washingtona. Diplomirala je fotografiju i historiju umjetnosti u Londonu, gdje trenutno živi. Njeni radovi su multimedijalni i pokazuju veliki raspon interesovanja od kompjuterske znanosti do umjetničkih medija, a sve to kombinira sa akademskim interesima usko vezanim uz rod, queer studije i historiju umjetnosti. Učestvovala je u nekolicini kolaboracija, trenutno surađuje sa kolektivom Coven Berlin. Voli da jede citruse, ljutu hranu i da prkosi heteronormativnosti.

Komentari

komentara