Ko, što: POVORKA, koga, čega: POVORKU, o kome, o čemu: O POVORCI…

Godina ponosa

Pregled godine koja je skoro iza nas donosi naša redovna saradnica Lamija Begagić

JANUAR – Postnovogodišnja letargija

Godinu prije ove, dakle, uskoro već pretprošlu 2018., završili smo uz jednu malu, veliku pobjedu kada je Ustavni sud BiH potvrdio je da su vlasti Kantona Sarajevo prekršile pravo na slobodu okupljanja LGBTI osoba tako što nisu obezbijedile sigurnost učesnika Festivala Merlinka 2014. godine, te naložio vladama FBiH i KS da LGBT osobama koje su podnijele tužbu isplate naknadu u iznosu od 8.000 KM.

Nakon te posljednje pobjede u prethodnoj godini, u novu smo 2019. ušli s elanom, ali nas je ubrzo zahvatila klasična postnovogodišnja letargija.

Iz nje i iz oporavljanja od prazničnih prejedanja i prepijanja, trznut će nas u januaru niz, nažalost, loših vijesti, mahom iz Čečenije u kojoj su ljudska prava LGBT osoba sistematski ugrožavana masovnim hapšenjima, progonima i zatvaranjima.

Novogodišnji je mir, čini se, prekratko trajao…

FEBRUAR – Sedma Merlinka u Sarajevu

Nakon januarske letargije, uslijedio je živahan i događajima bogat februar, mjesec u kojem se desilo i sedmo izdanje festivala LGBT filma „Merlinka“ u Sarajevu, a potom i u Tuzli. I dok se tuzlanska inačica ovog festivala odigrala uz incidente od strane samoorganizovanih pripadnika selefijskog pokreta, sarajevska je Merlinka ponudila bogat i zabavan program, a pohodilo je na stotine ljudi, te je prošla mirno i u dobroj atmosferi, odžavši se po prvi put u novom prostoru/prostorima: kinu i kafeu Obala Meeting Point, te u klubu Monument.

MART – Brunejska sramota

Izuzetno potresne i zabrinjavajuće vijesti za sve borkinje i borce za ljudska prava, a naročito za LGBTI osobe i aktiviste, stigle su nam iz Bruneja koncem mjeseca marta. Ova mala azijska kraljevina najavila je da će u mjesecu aprilu stupiti na snagu zakon koji dozvoljava drakonske kazne za „osobe koje imaju homoseksualne odnose“. Tako je LGBT osobama u Brunejima propisana smrtna kazna kamenovanjem!

Ova državica od 2013. godine uvela je radikalni šerijatski zakon koji kažnjava brojne „nemoralne“ aktove na izuzetno strogim kaznama koje su često fizičke i sa smrtnim ishodom.

APRIL – Ima izać’ – nema nazad: najavili smo je!

Novo proljeće je otpočelo s čudima u pjesmi Darka Rundeka, a novi april u Sarajevu prekrasnim sunčanim danom. Na takav jedan dan, u dvanaest i pet (jer bilo je i vrijeme) zvanično je medijima i javnosti najavljena prva Bh. povorka ponosa i konačan datum njenog održavanja: 8. septembar 2019. godine.

Organizacioni odbor je na konferenciji održanoj na krovu jedne zgrade u centru grada prisutnim medijima jasno i glasno, onako kako će kasnije izgraditi i koncipirati i Povorku samu i njenu ideju, obznanio kada, gdje, zašto i kome Bh. povorka ponosa.

Vijest je naravno odjeknula svim medijima, brzinom svjetlosti, kako u BiH, tako i u regiji i šire, no, ubrzo potom uslijedio je period zatišja, da bi se medijska i politička verbalna ratovanja zaoštrila potrkaj ljeta, kako se Povorka bližila.

MAJ – „Ovo je povorka“

I tokom maja, Povorka je bila u žiži javnosti – kako u medijima, tako i na društvenim mrežama, a kako su mnogi mediji, uprkos instrukcijama tima za odnose sa javnošću Organizacionog odbora Povorke, neprimjerenim ilustracijama opremali tekstove o Povorci, u ovom je mjesecu pokrenuta i odlična kampanja: Ovo je Povorka s ciljem podizanja svijesti da su povorke mirni, nenasilni (protestni) skupovi, a ne „parade pijanstva i razvrata“.

U istom mjesecu najavljene su ili održane i dvije regionalne povorke, one u Novom Sadu i Mariboru, važne nam kao pokazatelj da LGBTIQ osobe žive i mimo centara i glavnih gradova, tamo rade, djeluju i osvajaju prostore slobode.

JUNI – Mjesec kreativnih medijskih kampanja

Juni, najdivniji mjesec, nisu obilježili samo godišnji odmori i radost što su pred nama dva topla mjeseca, pa onda i prva Bh. povorka ponosa, već nam je ovaj mjesec bio i u znaku važnih obljetnica, ali i sjajnih kampanja.

Diljem svijeta, obilježena je pedesetogodišnjica od pobune u Stonewallu, na različite načine i različitim programima. Podsjetili smo se na ovu historijsku pobunu i sve što je uslijedilo: bila je to iskra koja je zapalila plamen borbe za LGBT prava u Sjedinjenim Američkim Državama i šire.

Dok je u Sarajevu na desetine javnih osoba iz svijeta kulture, nauke i politike podržalo Povorku u kampanji nazvanoj „Povorka je za sve nas“, u Beogradu je organizacija „Da se zna“ napravila odličnu kampanju nazvanu „#neodričemse“.

Nekoliko dana zaredom, u rubrici Mali oglasi, u više dnevnih listova (Danas, Večernje novosti…), u okvirovima duginih boja, izlazili su oglasi poput ovog:

Ja, Gordana Perunović Fijat, ne odričem se svoje dece ni po koju cenu i ni zbog kog razloga, odobravam svaku njihovu odluku koga će voleti i želim im da život provedu kako najbolje znaju.

A da to ne bude sve: 29. 6., dan nakon važnog stonvolskog jubileja, prijateljska Sjeverna Makedonija, tačnije njen glavni grad Skoplje, dobio je svoju prvu Povorku čime je definitivno potvrđeno da će Bh. povorka ponosa 8. septembra biti posljednja prva povorka u regiji!

JULI – Poljski usponi i padovi

Dok je u žiži bh. javnog prostora i dalje bila Povorka ponosa (još dva mjeseca!), na evropskoj LGBT sceni ponajviše vijesti, i loših i dobrih, stizalo je iz Poljske.

Prvo je na prvoj povorci ponosa u gradu Bialystoku (deseti grad po veličini, istok Poljske) eskaliralo nasilje ekstremista koji su napali učesnike povorke, palili zastave duginih boja i kamenovali prisutne. Mada je aktuelna ministrica unutrašnjih poslova oštro osudila napade i pohvalila policiju koja je uhapsila dvadeset i pet napadača, ipak je anti-LGBT atmosfera u Poljskoj dodatno zaoštrena kada je jedan od dnevnih listova štampao uz svoje redovno izdanje homofobne naljepnice. No, ubrzo naljepnice zabranjuju, a više od hiljadu ljudi u Varšavi demonstrira u znak podrške LGBTIQ osobama.

Sve se to dešava dok je na vlasti krajnje desna partija zanimljivog imena: Zakon i pravda. Kakva zanimljiva podudarnost i uvod u sljedeći, vreli ljetni mjesec…

AUGUST – Usijanje! Bit će je, neće je biti, bit će je…

Očekivano se, po povratku s godišnjih odmora i sa sve većim približavanjem famoznog osmog septembra, počelo sa licitiranjem bh. povorkom ponosa među protagonistima političke scene. Počelo je oglašavanjem predstavnika stranke Narod i pravda (koju je, momentalno, narodni genij „rebrendirao“ u Narod Prajda) kojim „izražavaju zabrinutost“ i smatraju da Povorku treba otkazati. Na saopštenje je reagovao aktuelni premijer Edin Forto (Naša stranka) i pružio podršku Povorci, a Organizacioni odbor je u saopštenju objavljenom tim povodom jasno podcrtao da ima izać’, da će povorke biti, pozivajući građanke i građane da izlaskom na Povorku „stanu u kraj političkim poigravanjima s ljudskim pravima svih nas“.

I stali su, i to kako…

SEPTEMBAR – P.o.v.o.r.k.a! I to kakva!

Teško je sažeti sve dojmove o našoj prvoj povorci u nekoliko pasusa – događaj je to koji nije obilježio tek septembar, već se bura emocija oko njega protezala kroz cijelu godinu, a prelit će se i u narednu, do naredne povorke. Mjeseci strepnje, pa mjeseci ponosa i leptirića u stomaku na svako prisjećanje ili gledanje mnogobrojnih video zapisa.

Ukratko: ni najveći optimisti među nama nisu očekivali toliki broj ljudi i toliko pozitivnog naboja, od momenta otvaranja kapija u ulici Kulovića do trenutka sasvim spontanog i mirnog (a nego kakvog drugog!) razilaženja kod Bh. parlamenta.

Bio je to prajd svih nas, a petnaest (ili koliko ih je već na kraju bilo…) heroina i heroja koji su ga mjesecima pripremale, zaslužile su vječnu zahvalnost. I dobili su je kroz svaki osmjeh izuzetno raspoloženih tri hiljade (brojem: 3000!) posjetiteljki i posjetitelja, LGBTI osoba, podržavatelja, majki, očeva, rodica, prijateljica, gostiju iz regije, radnica, radnika, studenata, djeca, pasa…

Bio je to posljednji prvi prajd u regiji i visoko podignuta ljestvica za svaki naredni. Obilježile su ga, pored radosti i brojnosti, i izuzetno važne i jasne političke protestne poruke, pa prvu bh. povorku ponosa slobodno možemo nazvati i najjasnijim i najglasnijim političkim i građanskim skupom u modernoj bosanskohercegovačkoj historiji.

Nije malo…!

OKTOBAR – Katarza! Bila je!

Iako se na trenutke činilo da je planeta prestala da se okreće i da cijeli svijet sumira dojmove sa Povorke, pregleda video zapise i priča sa ljudima koji su bili, to, dakako, nije bilo tačno.

U oktobru je u Prištini održana treća Povorka ponosa, u Zagrebu objavljena nova slikovnica o duginim obiteljima, a u Sarajevu je, na prvu Povorkinu „mjesečnicu“, održan sjajan party u organizaciji novooformljene grupe mladih queer osoba „Frqa“. Iz navedene grupe najavljuju mnogo aktivnosti i u novoj, 2020. godini, a već je poznat i januarski termin partija kojem se sarajevska LGBT zajednica već raduje i od kojeg ima velika očekivanja.

NOVEMBAR – Napadi i vrhunski događaji

U ovom, najsivljem mjesecu u godini, i vijesti sa regionalne LGBT scene bile su mahom sive. Naime, tokom novembra desila su se dva napada iz mržnje, jedan na muškarca za kojeg su napadači, zbog boje torbe koju je nosio, pomislili da je gej muškarac i fizički ga napali, te drugi u Ljubljani kada je grupa huligana u ranim jutarnjim satima upala u prostore LGBT klubova Tifanny i Monokl i demolirala prostor.

No, u istoj toj Ljubljani, koncem najsivljeg mjeseca, održali su se i sjajno organizovani susreti LGBT pisaca i spisateljica iz regije, uporedo sa trideset i petim (!) izdanjem festivala LGBT filma, najstarijeg takvog festivala u Europi!

DECEMBAR – Ivo i Mladen, još jedna pobjeda za kraj

Početkom decembra stigle su nam dobre vijesti sa političke scene zemlje za koju, svako malo slušajući o njenom savršenom obrazovnom sistemu, počesto pomislimo da je Utopija i da zapravo i ne postoji.

Da, radi se o Finskoj, skandinavskoj državi koja je ovog decembra dobila novu vladu, sačinjenu od četiri žene na izuzetno važnim pozicijama. Jedna od tih je pozicija premijerke, a Finkinja Sanna Marin (34), kandidatkinja Socijaldemokrata, upisala se u historiju i kao najmlađa premijerka, dok je nama važna i jer je dijete iz dugine obitelji. Sanna je odrasla s majkom i njenom partnericom, te je, čak i u toj utopijskoj Finskoj, iskusila isključenost i nevidljivost u društvu.

U daleko manje savršenoj Hrvatskoj, pak, svoju su borbu za jednu takvu porodicu nalik Sanninoj, napokon sretno završili Ivo Šegota i Mladen Kožić – sud u Zagrebu je pozitivno odgovorio na njihovu žalbu i dvije godine nakon podnošenja zahtjeva za udomiteljstvo, ovom je paru napokon omogućeno da postanu udomitelji djece i uđu u zakonsku proceduru. Ivo i Mladen su neizmjerno sretni zbog ove odluke i voljeli bi u svoj dom primiti dvoje ili troje djece – odluka na kakvu se malo udomiteljskih porodica odluči, pa je sistem često prisiljen razdvajati biološku braću i sestre.

Djeci koju će primiti u svoju porodicu želimo da jednog dana pišu historiju kao Sanna i da isključenost i nevidljivost postanu stvar prošlosti.

A upravo bi to mogla biti i naša novogodišnja poruka, nakon neizmjerno uspješne godine za LGBTIQ osobe u BiH: da ni sljedeće, ni one godine nakon nje, ni svake naredne ne zaboravimo da uvijek i svuda – ima izać’!

Komentari

komentara