Koliko god da je autovanje teško, život u laži je mnogo teži

Međunarodni dan Coming Outa obilježava se 11. oktobra i tom prilikom je Selma Kešetović o coming outu razgovarala sa dva autovana gej muškarca. Želimo vam sretan Međunarodni dan Coming Outa, i neka vam svaki bude van ormara, a u ormaru samo odjeća, ruksaci, neopeglane košulje i mačka koja spava u kutiji!

Piše: Selma Kešetović

Coming out se događa u raznim okolnostima i u raznim starosnim razdobljima života. Ne možemo reći da postoji objedinjujuća formula za sve – neko izađe u pubertetu, a neko u kasnim četrdesetim, mnogi/e naprave taj korak samostalno, imajući kontrolu nad procesom, a neko se nađe pred neplaniranim izborom kada ga autuje neka vanjska okolnost. No, i tada osoba i dalje ima izbor – da poriče ili naprosto da izađe iz ormara. Sam težak i tegoban proces autovanja ne čini se baš fer ako uzmemo u obzir da heteroseksualne osobe kroz isti ne moraju prolaziti jer uz jak patrijarhat neminovno ide i heteronormativnost (za sve one kojima je heteronormativnost nov pojam, to vam je, naprimjer, kada vas poznanik pita jeste li kupili ružu curi za Valentinovo, odnosno odmah pretpostavlja da imate curu ako ste dečko, ili susjeda hoće da vas upozna sa nekim dobrim frajerom jer pretpostavlja da, ako si cura, želiš dečka).

Amar Ćatović je jedna od osoba za koje autovanje nije bio kontrolirani proces – dogodilo se jer mu je mama saznala. “Bio sam mlad i imao sam izbor da se izvučem, takoreći, iz te situacije, ali to se nekako poklopilo sa sopstvenom spoznajom seksualnog identiteta, pa sam rekao: ako sam gay, onda ću biti otvoreno gay. Stavio sam slike lica na Gay Romeo web site i sve.” Proces autanja nije bio nimalo bezazlazlen – od fizičkog napada do napuštanja roditeljskog doma na kratko vrijeme. Amar kaže da se sve to isplatilo i da bi sve ponovio kada bi opet imao izbor. Outovanjem je dobio samopouzdanje, stekao iskrene prijatelje i slobodu.

Za Branka Ćulibrika povod za autovanje je bio onaj najstariji – ljubav. “Kod mene se potreba za autovanjem javila kad sam shvatio da sam snažno zaljubljen i da imam potrebu da podijelim svoju emociju sa svima onima koji su godinama dijelili svoje emocije sa mnom. Proces koji se odvijao u mojoj glavi je bio prilično stresan i traumatičan, ali nakon prvog autovanja svaki naredni put je bio puno jednostavniji. Iako je odluka o autovanju intiman momenat svake osobe, često sam u situaciji da razgovaram sa ljudima o tome koliko je meni hrabrost da se autujem pomogla u životu. Dugoročno gledano, donijela mi je bolji i skladniji život, više samopouzdanja, široku socijalnu podršku, ali i učvrstila odnose sa meni bliskim ljudima.” Branko govori o balkanskom miljeu kao čvrsto heteropatrijarhalnom, gdje outovanje često za posljedicu ima neprihvatanje i odbacivanje. Srećan je, kaže, što ima širok broj ljudi koji ga podržavaju u borbi protiv homofobije i onih koji u ime tradicionalnih vrijednosti nameću pitanje seksualne orijentacije kao nenormalno, neprihvatljivo i ugrožavajuće.

Autovane osobe su mahom ponosne na sebe

Da autovanje nije konačno nego se iznova mora događati, rekao nam je Amar Bašić. Za njega autovanje u konačnici nosi svoju nagradu, dok boravak u ormaru samo produbljuje vlastiti ponor.

“Ključna riječ za mene, kada govorimo o autiranju, je integritet. Ta riječ sa godinama stalno dobija novu težinu. To je sposobnost da kročimo ulicama podignute glave bez stalne zebnje, bez stalnog osvrtanja preko ramena. Moje autiranje majci je trajalo petnaest godina, ali se nijednom nisam pokajao. Stvari su takve kakve jesu. Moje srce pripada momku, a ne djevojci. Nijedna laž to neće promijeniti. Koliko god da je autiranje teško – a teško uistinu jeste, i moramo ga ponavljati svaki put kada upoznamo novu osobu ili promijenimo posao – život u laži je mnogo teži. Laganje o zamjenicama, laganje o tome za kim nam je ‘poletjelo’ oko na ulici, laganje o tome s kim provodimo vrijeme, laganje o tome koga volimo, ko nam je poklonio fenomenalan orgazam, s kim smo proveli vikend, i u konačnici – s kim bismo proveli život. Laganje je napornije od svakog autiranja, zato što autiranje kao nagradu na kraju ima istinu, integritet i ponos. Laganje nema nagrade. To je ponor koji sa godinama postaje samo još dublji. Autiranje ne mora odmah biti na televiziji ili na društvenim mrežama. Korak po korak, sa svakim pojedinačnim autiranjem teret postaje lakši, a nagrada veća. Autirane osobe su mahom ponosne na sebe. Ne na svoju seksualnost, nego na sebe – na svoj integritet i svoju slobodu. Svi i sve koji/e smo danas aut smo nekad bili i bile u ormarima. Znamo koliko je teško, ali znamo i koliko je život izvan ormara bolji.”

Za kraj, Amar želi sa svima da podijeli citat Mary Renault koji njemu intimno mnogo znači, u nadi da će i vas inspirisati. Srećan vam Međunarodni dan Coming Outa, i neka vam svaki bude van ormara, a u ormaru samo odjeća, ruksaci, neopeglane košulje i mačka koja spava u kutiji.

“Tek otkako su ga učinili nemogućim postalo tako jebeno banalno. To je kao za vrijeme prohibicije, kad su se banditi i lopuže bogatili na piću kućne izrade, kad su i oni koji su imali neki ukus ga izgubili, kad nikome nije bilo stalo jesi li pretjerao, kad si bio sretan da uopće dođeš do bilo čega. Ne može se dobro vino praviti u podrumu u koritu. Treba ti sunce, kiša, svjež zrak, treba ti ponos zbog uloženog truda da podijeliš sa svijetom. Samo što bez pića možeš ako nevolja natjera, dok bez ljubavi ne možeš živjeti.”

Komentari

komentara