Koliko košta homofobija, bifobija i transfobija?

Prije pedeset godina dogodila se Stonewallska pobuna koja je označila početak borbe za prava LGBTIQ osoba. Borbe protiv represije i nasilja, borbe za vidljivost i ravnopravnost. U svakoj zemlji, s obzirom na politički kontekst u kojem se zemlja nalazi, povorka ponosa se organizira drugačije, ali uvijek ostaje protest protiv homofobije, bifobije i transfobije, koja svakodnevno ugrožava živote.

Piše Selma Kešetović

Kao LGBTI aktivist/kinja, uvijek ćeš dobiti pitanje: “kada je/da li je vrijeme za povorku ponosa”. Postoji određeni homofobini/bifobni/transfobni narativ koji se ponavlja i na koji uvijek nailazimo – da društvo mora da “sazri”, odnosno da LGBTI osobe moraju da žive u strahu i nevidljivosti dok njihovi heteroseksualni građani/ke ne kažu da im nije više tako mrsko da ih vide u javnom prostoru. Na isti narativ se naslanja i pitanje prioriteta, kao da ljudska prava mogu imati prioritete, prvo da riješimo ovu grupaciju, pa onu, pa ekonomsku situaciju, pa imigrante, pa borce/kinje, iako su LGBTI osobe često i same dijelom drugih ugroženih grupacija i kao da njihova egzistencija u društvu biva manje vrijedna u odnosu na neke druge – koje se moraju “hitno” riješavati.

Povoka ponosa se u Bosni i Hercegovini dogodila posljednja u regiji, ali je zato bila i najbolja “prva” povorka u regiji. Pozitivna atmosfera koja je Sarajevo učinila mjestom nade, raznolikosti i solidarnosti nije odgovarala svakom – posebno ne homo/bi/transfobima koji/e su se nadali/e da će doći do “incidenta” odnosno da će ekstremističke grupe uraditi “njihov prljavi posao”. Određeni mediji su također željeli “senzacionalističku” priču koju bi im dalo nasilje, i s obzirom da se to nije dogodilo, postavljaju pitanje “koliko košta povorka”, nadajući se da će tako napraviti hušašku atmosferu preko koje se miće fokus sa suštine protestnog skupa, i u kojoj ponovno LGBTI osobe nemaju pravo da koriste novac poreznih obveznika/ica za protest, jer njihova prava nemaju prioritet niti legitimitet da ih traže, iako su i sami/e porezni/e obveznici/e i imaju pravo da zahtijevaju od države da im pruže iste usluge osiguranja kao bilo kojem drugom javnom skupu.

Povorka jeste koštala. Ali zbog koga? Ko je predstavljao sigurnosni rizik? Jesu li LGBTI osobe predstavljale rizik da će vršiti nasilje? Jesu li prijetili/e sami/e sebi? Koja je bila njihova zakonska obveza i odgovornost, a koja države? Je li država preuzela na sebe da svojim LGBTI građanima/kama osigura jednak tretman kao drugim grupama na protestima? Ili su se organizatori/ce našli/e u situaciji ucjene, jer država nema volje da se obračuna sa stvarnim potencijalnim nasilnim aktima – koji dolaze od građana koji žele ugroziti nečije pravo na ezgistenciju u BiH. Na ovo pitanje odgovara Vladana Vasić: “Prema Zakonu o javnom okupljanju Kantona Sarajevo, Ministarstvu unutrašnjih poslova i policijiskim organima omogućeno je da, na osnovu svoje procjene, organizatorima/cama naloži da preduzmu dodatne mjere osiguranja. Ove dodatne mjere osiguranja, u kontekstu policije Kantona Sarajevo, tumače se kao unajmljivanje zaštitarske agencije da obavlja poslove redara tokom javnog okupljanja. Nažalost, ova praksa, stavlja dodatni teret na organizatore_ice jer unajmljivanje zaštitarske agencije podrazumijeva i plaćanje troškova njihove usluge. Za ovogodišnju Bh. povorku ponosa, pored zaštitarske agencije, kao dodatne mjere osiguranja naložene su i betonske barijere za prometne raskrsnice i željezne ograde na mjestu skupljanja i na mjestu završetka povorke. Iako su ove barijere i ograde, standardna praksa za koncerte i utakmice (profitne događaje), njihovo zahtijevanje od organizatora neprofitnih okupljanja koja za cilj imaju promociju ljudskih prava, također stavlja dodatni finansijski teret organizatora/ica i ograničava njihovu slobodu okupljanja.”

Traženje dodatnih mjera osiguranja od protesta koji nije komercijalan i koji predstavlja elementarnu borbu za ljudska prava, postavlja presedan koji također otkriva nedostatak političke volje da se pošalje jasna poruka fašističkim frakcijama društva koji ne traže svoja prava nego traže legitimitet da prijete i ugrožavaju ljudske živote. Veoma je bitno da se razgraniči sloboda govora od govora mržnje, a naša država se još koprca i namjerno ne razgraničava to dvoje. Tako se stiče dojam da i homofobi i LGBTI osobe koje su pogođene istom tom homofobijom imaju isto “pravo slobode govora” i “slobode okupljanja”, štaviše, od LGBTI osoba se tražilo da sami plate osiguranje, dok se od istih frakcija koje štite “pravo da kažem da je to meni bolesno i da ih treba istrijebiti” ne traži.

Takva zamjena teza i ogroman, i emotivni, i novčani teret na slobodu okupljanja koji se stavio na organizatore/ice povorke ne bi smio biti. To potvrđuje i Ena Bavčić:

S obzirom da je pravo na protest ljudsko pravo, te da mi direktno i indirektno plaćamo porez, a samim tim i plate javnim institucijama kao što su vatrogasci, doktori i policija, jako je problematično da se prilikom ostvarivanja ljudskog prava ta podrška mora i plaćati. Kažem podrška, imajući u vidu da su vatrogasna i hitna služba, kao i policija, uvijek na raspolaganju građanima i građankama u svim situacijama. To bi trebalo da uključuje i javna okupljanja u cilju protesta.”

Prva Bh. povorka ponosa je iznijela ovaj problem na svijetlo i od države očekujemo da preuzme svu odgovornost za zaštitu njezinih građana/ki u ostvarivanju svojih temeljnih prava. I to spada i puna odgovornost za procesuiranje govora mržnje, djela iz mržnje i da se okrene pravom problemu sa kojima se suočavaju LGBTI građani i građanke, a to je homofobija, bifobija i transfobija koja kreira sigurnosni rizik, kako na javnom okupljanju, tako i na javnim mjestima, radnim mjestima, u kućama, između četiri zida i između betonskih ograda.

Svaka osoba ima puno pravo da živi slobodno u svojim identitetima i bez straha u vlastitoj državi. To uopće nije komplicirano kao što fašističke frakcije žele da vjerujemo da jeste.

Komentari

komentara