Kristina Ljevak: Čekajući nafaku

shutterstock_lesssPiše Kristina Ljevak

Na Marsu, sad je već potvrđeno, ima vode. Genetički inženjering toliko napreduje da ćemo uskoro moći naručiti duplu porciju sebe. Ljudi kupuju placeve na Mjesecu. U američkim samoposlugama umjesto kasirki roboti pitaju imate li pika karticu. Napravljeni su pametni frižideri i perilice za rublje sa kojima se dogovorite kad da završe pretpranje, a kad pranje. Pametni telefoni više i nisu tema, od njih se u evolutivnom nastavku očekuje da pričaju sa nama.
I dok se na planu nauke i tehnologije stvari mijenjaju iz časa u čas, mi se još uvijek volimo osloniti na komunikaciju putem telefaksa, u svakoj poštenoj kući može se pronaći barem neki flopy disk, umjesto o vođenju računa o zaštiti prirode mi kad je suša učimo kišne dove, vjerujući da je sve božje davanje.
Kada nemamo plan, izlaznu strategiju, kada ne znamo šta ćemo i kako od sebe, oslanjamo se na nafaku. Gledajući druge, bolje i uspješnije, ne nastojimo postići isto. Naučili su nas da našu nafaku niko neće ukrasti. I tako, podešeni/e na sabur mod, čekamo, ne pitajući se da li strpljen-spašen vrijedi i za LGBT osobe u Bosni i Hercegovini.

Nerijetko se pitam da li će trenutne generacije bosanskohercegovačkih LGBT aktivista i aktivistkinja dočekati trenutak kada borba za prava LGBT osoba neće nalikovati rovovskoj. Zanima me hoće li doći dan kada ni sami/e nećemo moći vjerovati da nas je nekada trebala osiguravati policija dok smo gledali/e film. Nastojim pronaći odgovor na pitanje kako je moguće da u 21. stoljeću, pa makar i u Bosni i Hercegovini, bilo ko ima problem sa tuđom seksualnošću.

Ako neki/e od nas budu živi/e za pedeset godina, znaće i odgovor na pitanje hoće li tema o seksualnoj fluidnosti doći na red. Ukoliko bismo danas njoj posvetili pažnju, umjesto razgovorima o istospolnim partnerstvima, onda bismo dodatno doprinijeli zabludi da svi/e mogu biti heteroseksualni/e, samo ako se malo ‘potrude’.

‘I da nisam, bila bih lezba’, otprilike kaže Mima Simić, gošća Sarajevskog otvorenog centra povodom 8. oktobra, Međunarodnog dana lezbejki i 11. oktobra, Međunarodnog coming out dana. Osim što je mogućnost javnog zalaganja za prava na istospolne veze silno važna i što je svakodnevno autovanje ultimativni aktivistički čin, Mima dodaje kako je lezbejstvo lakmus za sve odnose.

Zvuči šašavo, kao u onoj reklami za umanjenje kičmenih bolova, ali nije netačno. Naprotiv. Mogućnost da zahvaljujući istospolnoj seksualnoj orijentaciji odmah znaš na čemu si i sa kim, svojevrsna je ušteda vremena, skraćenje puta do razočarenja u kojem ćeš možda nakon godina poznanstva ako pripadaš heteroseksualnom normativu otkriti da neko mrzi pedere, muslimane, Srbe, Hrvate, Jevreje, pse, mačke… Ako si i sam/a heteroseksualan/na, nikada nisi siguran/na kad ćeš čuti čuveno: nemam ja ništa protiv, ali… Ubi nas prejako ali što bi rekao Boris Dežulović, a ono na primjeru odnosa prema istospolnim ljubavima podrazumijeva cijele vagone nastavaka – od čuvenih nemam ništa protiv, ali u svoja četiri zida do pitanja zbog čega moraju da ‘paradiraju’. Ni one što trube iz auta kad se vjenčaju niko ne pita što to moraju da rade. U slavu braka isključivo između muškarca i žene, prinošenje žrtve i u vidu stradalih bubnih opni je očigledno dozvoljeno. ‘A nije parada slet u Sovjetskom Savezu pa da na njoj moraju prisustvovati oni koji/e ne žele’, kaže beogradski redite Stevan Filipović, čiji problem da nađe mlade glumce/ice za uloge LGBT osoba u njegovo novom filmu ‘Pored mene’ dovoljno govori o činjenici na koji način nam s obje strane Drine mladež funkcioniše.

Screen Shot 2015-07-21 at 12.54.53 PMU postkonfliktnim društvima kakvo je balkansko uvijek ćemo i za sve tražiti opravdanje u iskustvu rata. Mi smo imali rat izgovor je za sva naša nečinjena. I zbog toga što smo ga ‘imali/e’, imamo i brojne druge probleme koji su po mišljenju heteroseksualne većine prioritetniji u odnosu na zagovaranje prava LGBT osoba.

Ali pokušajmo stvari obrnuti ili ih zapravo staviti na pravo mjesto.

Da li bi vam blesavo zvučalo kada bi vam ukoliko imate heteroseksualnu vezu neko rekao da sačekate sa izjavljivanjem ljubavi dok se konačno ne formira vlast u BiH i ne vidimo ko na kraju čini vladajuću koaliciju, a ko je juče iz nje izašao da bi se opet sutra vratio. Zamislite da kad krenete zagrliti svog dečka/djevojku a neko kaže čekaj, moramo vidjeti kakve će biti reakcije na novi zakon o radu i da li će biti protesta zbog smanjenja penzija. Ili ste možda na prvom sastanku, izabrali ste ugodan lokal, upoznajete se, zaključujete da imate dosta zajedničkih osobina i interesovanja, u trenutku kad želite da se rukama dodirnete konobar vas lupi po njima i kaže – bez pipanja dok se problem redukcije vode u Sarajevu ne riješi. I onda se sa tom istom osobom, nakon decenija čekanja na stabilizaciju socijalnih prilika sretnete u staračkom domu. Kosa je posijedila ali ne i emocije. Penzija je mala, uslovi u domu ne baš neki, ali sve je lakše kad se ima srodna duša. Šetate parkom dok pada prvi snijeg. Ti se njoj spremaš reći sve ono što nisi prije 30 godina zbog nestašica vode. Konačno izgovaraš. Čekaš njenu reakciju. Ona se odobravajući smješka. I u trenutku dok prihvata tvoj zagrljaj ugleda domsku njegovateljicu kako i uzvikuje – aman ljudi, čekajte, Rusi su najavili zatvaranje dotoka plina.

shutterstock_149394944O ovim i sličnim temama sam razmišljala dok sam išla na projekciju filma Još jednom koji prati život pet prijatelja/ica i jedne transeksualne osobe.
Nakon filma, pred publikom, razgovarala sam sa Mimom Simić, aktivistikinjom i jednom od filmskih protagonistica.
Sve me vezano za Mimu više zanima od toga kog je pola osoba sa kojom dijeli postelju, ručak, planove…
Voljela bih da smo mogle tračati deklariranog desničara sa kojim je dijelila studijski prostor dok je vodila emisiju Peti dan. Zamolila bih je da zasviramo i zapjevamo zajedno, svakako vlastiti bend Drvena Marija predstavlja kao onaj u kom muzički talenat nije preduslov za članstvo. Pitala bih je kako prevazilazi spisateljske krize, gdje je kupila majicu, koje filmove preporučuje i da li je dođavola kokosovo hladno cijeđeno ulje toliko zdravo koliko pričaju.
I Mima bi radije pričala o drugim temama, o vlastitim drugim identitetima, mnogo bitnijim za strukturu jedne ličnosti već što je to seksualna orijentacija.
Ali Mima priča o autovanju samoj sebi, porodici, naciji… Lezbejstvo kao političko pitanje u okolnostima čekanja nafake važnije je od svih drugih. Mima govori dok se drugi/e ne odluče da progovore. Izađu i jasno i glasno kažu – da, ja sam žena i volim žene. Ili ja sam muškarac i volim muškarce. Ili ja sam osoba i volim osobu bez obzira da li je ona muško ili žensko, ili se uopšte ne stvrtava u binarne kategorije. Više coming outa doprinijeće i većoj svijesti da to što neko nekoga voli ne znači da na bilo koji način ugrožava druge. Veća vidljivost LGBT osoba omogućiće i uslove u kojima se dokumentarni film sa LGBT tematikom neće morati gledati uz policijsko obezbjeđenje. Veća vidljivost umanjiće i učestalost pitanja koja glase – pa dobro, koliko ima tačno tih LGBT osoba kod nas? Jedna, dvije, pet?
Veća vidljivost osim što će doprinijeti kvalitetnijem životu LGBT osoba umanjiće i mogućnost da nekoga diskreditujemo samo zbog toga što je gej ili lezbejka ili da ukoliko je biseksualna osoba očekujemo da ga/nju ‘prođe šandrprc’ pa se uda ili oženi.

Sretan prajd domaćine
i Na prajd se ne zove, na prajd se dolazi, bili su beskrajno duhoviti slogani kojima se beogradska organizacija povorke ponosa poigravala sa krilaticama iz vjerskog registra koje podrazumijevaju da se na krsnu slavu gosti zovu samo jednom, a svaki naredni put su im vrata domaćina širom otvorena.
Slava, barem Ivkova, iz pripovjetke Stevana Sremca trajala je tri dana.
Neka se najmanje toliko i slavi Međunarodni dan coming outa.

 

Komentari

komentara