Kritika predizbornih političkih gostovanja: Ko sve podržava LGBTI zajednicu?

U analizi Mirze Halilčevića pročitajte kako su političari/ke reagirali/e na pitanja o LGBTI populaciji u predizbornim gostovanjima. Ko je sve ukazao/la podršku, sa kakvom političkom odgovornošću i na koji način, pogledajte i u pratećoj infografici koja obuhvata sve odgovore date u predizbornim debatama N1 televizije koje su analizirane za potrebe ovog članka.

Piše: Mirza Halilčević

Predizborna kampanja Općih izbora 2018. godine počela je 7. septembra, a medijske prakse favoriziranja, kao i promovisanje aktuelnih predstavnika vlasti, nastavljene su i u ovom predizbornom procesu. Koalicija Pod lupom zabilježila je i 364 primjera zakonom zabranjenog preuranjenog oglašavanja. Posmatrači koalicije također su izvještavali i o slučajevima vršenja pritiska na novinare/ke, govoru mržnje, neprimjerenom oglašavanju i ratnohuškačkom narativu.

U ozračju ovakve političke atmosfere, kandidati/kinje za sve nivoe vlasti u svojim javnim gostovanjima dijelili su i stavove o LGBTI zajednici. Istini za volju, o ovoj temi govorilo se uglavnom sporadično, najviše se osvrćući na pitanje legalizacije nekog oblika registrovanog partnerstva za osobe istog spola. Na ova pitanja odgovaralo se kratko, sa „da“ ili „ne“. Pored nedostatka konstruktivnog i argumentiranog razgovora, zanimljivo je primijetiti i ko je sve, i na kakav način, u svojim predizbornim gostovanjima komentarisao ovo pitanje. Spisak osoba koje su podržale LGBTI zajednicu podrazumijeva najrazličitiji spektar političkih profila. Neki od njih osuđivani su i za organizirani kriminal, drugi se protive abortusu, a treći ipak paušalno odgovaraju na pitanja o slučaju dvije škole pod jednim krovom. Šta ovakva podrška u konačnici znači za LGBTI osobe? Da li je ona zaista postojana i da li se može reći da političari/ke koji/e su komentarisali ovo pitanje zaista razumiju položaj u kojem se nalaze LGBTI osobe? Nastojeći otkriti odgovor na ovo pitanje, u ovome tekstu analizirane su debate političara, i njihove izjave, iznesene u gostovanjima na N1 televiziji.

Debata koja je ugostila dva kandidata i jednu kandidatkinju za hrvatskog člana/icu Predsjedništva BiH – Dianu Zelenika (HDZ 1990), Jerka Ivankovića Lijanovića (Narodna stranka Radom za boljitak) i Borišu Falatara (Naša stranka), osim tematskih cjelina koje su se ticale pitanja iz domena nadležnosti članova/ica predsjedništva, uključivala je i pitanja podrške LGBTI zajednici. Na pitanje da li bi podržali legalizaciju istospolnih brakova u Bosni i Hercegovini sve troje su odgovorili sa „da“, s tim da su i Zelenika i Ivanković Lijanović istakli kako bi željeli da se ovo pitanje definiše u okviru naziva „registrovano životno partnerstvo“, odnosno, da se istospolne zajednice ne poistovjećuju sa tradicionalnim poimanjem braka. Ovakve izjave nisu rijetkost, te najčešće predstavljaju kolektivnu nesvjesnu potrebu očuvanja braka kao simbolične vrijednosti jednog društva. U odnosu na to, bitno je naglasiti da je brak sam po sebi prilično relativan pojam i da ni u slučajevima heteroseksualnih ili homoseksualnih bračnih zajednica, vrijednost se ni u kom slučaju ne može podrazumijevati. S tim u vezi, svakako bi bilo zanimljivo i u ovakvim prilikama sagovornike/ce upitati otkuda potreba za drugačijim terminološkim definisanjem zajednica i kakva bi prava mogle tako nazvane zajednice ostvariti u odnosu na heteroseksualne bračne ili vanbračne zajednice.

Zanimljivo je da je Zelenika u istom gostovanju izjavila i da bi podržala i uvođenje vojnog roka „kako bi se muški dio populacije naučio nekim normama“. Pošto svoju izjavu nije detaljnije komentarisala, moguće je pretpostavljati da je ovim putem htjela ukazati na narušenost rodnih uloga, jer činjenica jeste da je svoju kritiku usmjerila u odnosu na rodnu kategoriju. Ovakva kombinacija stavova u svakom slučaju može biti zanimljiva, obzirom da obuhvata i ukazanu podršku LGBTI zajednici, ali i tradicionalno tumačenje roda. Samo što je za ovakav politički nivo odgovornosti bitno i preispitati takvu podršku i motive, jer je rod kategorija koja se usko veže za LGBTI zajednicu, a pogotovo ima veliki značaj kada su u pitanju transrodne osobe.

Ivanković Lijanović Jerko na pitanje o regulisanju istospolnih zajednica u BiH reagovao je diplomatski. Podsjećanja radi, Ivanković Lijanović, je neposredno nakon izbora prvostepenom presudom osuđen na devet godina zatvora zbog zloupotrebe položaja i ovlasti, što se odnosi na njegovo ministarsko djelovanje iz perioda od 2011 do 2014. godine.

Posljednji u redu za odgovor na ovo pitanje, Falatar Boriša, istakao je kako on ne zna kako je to biti gej, ali zna šta je to diskriminacija. Slijedeći građanske i stranačke odgovornosti rekao je kako se Naša stranka zalaže za ista prava svih građana, te oni u vezi s tim apsolutno podržavaju istospolne brakove.

Debata koja je okupila kandidate za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda nije iznjedrila nikakav konstruktivan dijalog na temu podrške ili uskraćivanja podrške LGBTI osobama. Prisutni Hadžikadić Mirsad (nezavisni kandidat), Jerlagić Amer (Stranka za BiH) i Šepić Senad (Nezavisni blok) na ova pitanja odgovarali su kako i sam naziv bloka pitanja nalaže – konkretno i direktno – sa „da“ ili „ne“, što nije nimalo zahvalno za razgovor o zajednici koja se suočava sa toliko izazova. Ovakav tretman skoro da implicira da ova pitanja nisu tu zbog same LGBTI zajednice, koliko zbog mnogo veće evropske agende. Opće poznato je da je unapređenje ljudskih prava, pa i statusa LGBTI osoba, jedan od kriterija za ulazak u Evropsku uniju, a upravo je legalizacija istospolnih brakova zajedno sa paradom ponosa, reklo bi se, najočitiji primjer unapređenja položaja ove zajednice. S druge strane, da su pitanja na ovu temu postavljana konstruktivnije, jednako bi i sami građani i građanke mogli/e procijeniti koliko dobro potencijalni članovi/ce Predsjedništva BiH poznaju socijalne politike, pojmove diskriminacije, te koliko su sposobni da empatišu, slušaju i razumiju drugačija iskustva življenja u BiH.

Šepić i Jerlagić, prilično spremni i skladu sa svojim stranačkim politikama, kazali su kako ne bi dali podršku za legalizaciju istospolnih brakova u BiH, dok je zadnji u redu za odgovor na ovo pitanje, Hadžikadić, pomalo nesigurno, ili nezadovoljan formom traženog odgovora, ipak rekao „da“. Istini za volju, Hadžikadić je u predizbornom periodu dao komentar u okviru kojeg je istakao kako ne bi pravio razliku između parade ponosa i drugih sličnih okupljanja preko kojih se izaražava neki oblik nezadovoljstva. Nabrajajući i druge marginalne skupine, Hadžikadić skoro kao da je relativizirao političku specifičnost LGBTI zajednice, koja je u odnosu na pravo na javni prostor prilično postojana. Treba imati na umu da je ovdje riječ o zajednici kojoj se kontinuirano uskraćuje javni prostor, što u bh. slučaju uključuje različite zabrane ili oglušivanje na potrebe organizovanog javnog okupljanja, pa sve do nemogućnosti individualnog ili partnerskog pojavljivanja u javnom prostoru. U odnosu na ovo pitanje, Hadžikadić svakako ima pravo kada kaže da je BiH postala opći prostor nezadovoljstva, ali to i dalje ne znači da jedna univerzalna nepravda briše i umanjuje sve one autentične i individualne koji članovi/ice našeg društva doživljavaju, jer iako primamljivo i dobronamjerno zvuči činjenica da bi jednog dana parada ponosa mogla biti isto što i bilo koji drugi politički protest, takav argument također može kriti i nezahvalnu potrebu za asimilacijom, stapanjem u preovladavajuću kulturu, a asimilacija nije isto što i integracija i suživot.

U debati koja je okupila predsjednike političkih stranaka, koji bi bili univerzalno dobra adresa za postavljanje pitanja o LGBTI osobama, ovakva pitanja su izostala. S druge strane, razgovori koje su vodili/e kandidati/kinje za Parlament BiH ipak su, u najmanju ruku, nastojali da budu konstruktivni. Jedna od takvih debata ugostila je i Elviru Abdić Jelenović (Laburistička stranka BiH), Suada Kurtćehajića (Stranka za BiH), Muhameda Moranjkića (BOSS) i Nuriju Omerbašića (Stranka penzionera/umirovljenika BiH).

Na pitanje da li bi podržao paradu ponosa, Kurtćehajić je rekao kako nije siguran da na to može odgovoriti sa isključivo „da“ ili „ne“. Pozivajući se na svoja iskustva putovanja po svijetu, kazao je kako poznaje različite trendove, te kako u odnosu na sve to njegov odgovor ne može biti tako binaran. U istoj debati, Abdić Jelenović, kćerka Fikreta Abdića, je vrlo spremno i odlučno podržala legalizaciju istospolnih brakova, dok je njen kolega Moranjkić, sljedeći u redu za davanje odgovora, očekujući isto pitanje unaprijed odgovorio sa „ne“. Naime, voditeljica je, obraćajući se gospodinu Moranjkiću, ipak zaustila da upita nešto drugo, a to je – da li bi podržao zabranu pušenja na javnom mjestu.

Još jedan od dijaloga koje su vodili kandidati za Parlament BiH – Cvitanović Ilija (HDZ 1990),  Redžić Haris (Liberalno-demokratska stranka) i Vukelja Vinko (Hrvatska stranka BiH), uključivao je i pitanje podrške paradi ponosa, kao i legalizaciji istospolnog braka. Vukelja je kazao kako bi izašao na ulicu i podržao paradu ponosa, dok je njegov kolega Redžić rekao kako bi podržao omogućavanje slobode gdje ona ne ugrožava druge. Za razliku od svoje partijske kolegice Diane Zelenika, Cvitanović ne bi podržao ni legalizaciju istospolnog partnerstva, a ni paradu ponosa.

Posmatrajući formu odgovora i način na koji su davani, moglo bi se ocijeniti da prije svega veliki broj sagovornika/ca nije bio siguran u vlastiti odgovor, u stav političke stranke u odnosu na postavljeno pitanje, te da li uopće razumiju pitanje. U razgovoru kandidata/kinja za Parlament BiH, Hadžić Faruk, gost u svojstvu kandidata Nezavisnog bloka, na pitanje da li bi podržao zakonsku zabranu abortusa, pomalo zatečen istakao je kako bi podržao takvu inicijativu, ali kako je to njegovo lično mišljenje. S druge strane, u debati kandidata za isti nivo vlasti, Crnadak Igor (PDP) na pitanje da li bi podržao legalizaciju istospolnih brakova rekao je kako o tome nikada nisu raspravljali u stranci i kako nema mišljenje o tome, iako su oni konzervativno orijentirana partija. Njegovom mišljenju priklonio se i Hero Mesud (BPS – Sefer Halilović), rekavši kako o tome nemaju stranački stav, što može biti i zanimljivo za tumačenje, imajući u vidu da se malo prije tog odgovora Hero usprotivio zabrani abortusa. Uzimajući u obzir Herinu zatečenost pitanjem, teško je ovdje sa sigurnošću tvrditi da je pitanje najbolje razumio. Hipotetski govoreći, čak i da je Hero pitanje razumio i da stoji iza oba svoja odgovora, važno je u tom slučaju primijetiti kako bi takva podrška u odnosu na ljudska prava bila selektivna i kako kao takva može biti predmetom problematiziranja. Iako se pitanje abortusa ne veže direktno uz podršku ukazanu LGBTI zajednici, oba ova pitanja zadiru u autonomiju ličnosti, odnosno tijela i u mogućnost prava na izbor čije je razumijevanje prilično univerzalno. Tako da najzad ostaje sporno pitanje kako je moguće zaista razumjeti ova prava, a onda ih selektivno pružati ili suzdržano uskraćivati u odnosu na kategoriju na koju se odnose?

Nažalost, u konačnici bi se dalo zaključiti da su predizborne debate N1 televizije pitanja vezana za prava LGBTI osoba obradile prilično površno. Prikupljene odgovore trebalo bi uzeti sa rezervom, dodatno propitujući njihovu kredibilnost i vjerodostojnost. Ne može se tačno i sa sigurnošću govoriti o nivoima podrške koju bi neki/e od političkih predstavnika/ca ukazali/e LGBTI zajednici, niti se uopće može govoriti o tome koji nivo poznavanja teme imaju neki/e od njih. S druge strane, bitno je imati na umu i da na ova pitanja nisu odgovarali/e svi/e gosti i gošće u studiju, nego samo pojedini/e.

U nastavku pogledajte infografiku!

 

Komentari

komentara