L: Želim da znaju da sam sretna kao lezbejka

lesbianU srednjoj školi sam intenzivnije počela da gledam i pričam o curama. Uvijek sam bila slobodna i nemarna ko sluša. Sve sam to nekako gledala kao zezanciju. Zašto bi me iko shvatao ozbiljno, ipak sam živjela u maloj sredini gdje većina ljudi misli da je nemoguće da u njihovoj okolini postoji lezbejka.

Sa 17 godina sam prvi put izašla na sastanak sa curom. Pošto sam se s njom vidjela u jednom drugom gradu, jedva sam čekala da dođem kući i da to ispričam svojim prijateljicama, prijateljicama s kojima sam dijelila sve. I onako sva uzbuđena sam im rekla. Tog dana nije bilo neke ružne reakcije, postavljale su pitanja tipa: pa je li ti se svidjelo, hoćeš li nastaviti, je li to bilo samo eksperimentalno i sl. Ni sama nisam znala odgovore na ta pitanja, samo sam osjećala neku ispunjenost u sebi. Međutim, kako su dani prolazili i kako sam ja onako sva zaljubljena, u oblacima, hodala gradom i njima stalno pričala kako mi je lijepo, one su na jednoj rođendanskoj zabavi meni rekle, nakon što sam se ja outovala jednoj poznanici, da izaberem ili one ili ona. Rekle su da se one ne mogu nositi s tim što sam ja takva kakva jesam i da moram odabrati. Da im je neprijatno kad ja pričam o takvom odnosu između dvije cure, da je to bolesno i neprirodno i da one ne bi željele da imaju veze s tim. Tad mi se cijeli svijet srušio. One su bile jedine kojima sam mogla to reći, nisam mogla doći mami ili sestri i reći. Trebala mi je njihova podrška a dobila sam odbijanje. Zašto? Samo zato jer sam ja ljubila ženu, a one muškarca.

To me je sve nekako uzdrmalo i ono što sam ja osjećala a nisam znala opisati je počelo da dobija drugačiju dimenziju. Prošle su noći u razmišljanju, postavljanju milion pitanja sebi. Pitala sam se da li sam si ja umislila to što osjećam, da li trebam to osjećati i sl. Nisam mogla o tome pričati ni s kim, jer čak i oni koji su to tad prihvatili kao OK nisu mi mnogo mogli pomoći, jer nisu ništa o tome znali. Ja sam znala jedno, da se ne mogu prestati viđati sa tom djevojkom. Tako da, sreća, pa sam imala nju koja mi je bila velika podrška tad i jedina osoba s kojom sam mogla pričati o tome. Ona mi je govorila da sam lezbejka a ja sam uporno to poricala i govorila da jedino što mogu priznati jeste da mi se ona sviđa. U biti taj proces prihvatanja sebe kao onog što zaista jesam, sebe kao lezbejke je trajao oko godinu dana. Jedno jutro sam se samo probudila i rekla si da sam lezbejka i da me boli briga šta će ko misliti. Tad sam prvi put shvatila da sam ponosna što sam lezbejka i da nemam problema da se nosim s tim u životu.

Moj prvi coming out je značio gubitak nekih od tih prijateljica, neke su nakon određenog perioda došle k meni, shvativši da su pogriješile i tražeći oproštaj i želeći da budu ponovo dio mog života. Postale su to, ali definitivno, bio je to najteži coming out koji sam imala prema nekom/j od svojih prijatelja/ica, i ostavio je trajni ožiljak u meni. S druge strane, olakšao je onaj kamen koji sam nosila na duši. Lakše sam se ja osjećala kada sam to izgovorila, bez obzira na posljedice koje su uslijedile.

Bez obzira što sam sopstvenim coming outom shvatila da se mogu nositi sa svojim identitetom i da s njim nemam problema, već na njega gledam kao na nešto sasvim normalno i prirodno, bilo mi je jako teško ponovo se nekome outovati. U mene se tad uvukao dodatni strah. Strah od outovanja ljudima do kojih mi je stalo. Trebale su da prođu godine da bih ja pobijedila taj strah i ponovo mogla otvoreno i slobodno reći nekome da sam lezbejka.

Još jedan prinudni coming out, kako ga ja nazivam, bih izdvojila kao jako utjecajan na moj daljnji život. Neki dečko, koji je bio na jednom od gej partija, na kojem sam i ja bila, bio je iz mog grada i već ujutro me je dočekao poziv moje sestre. Kada sam se javila na telefon i kada me je sestra pitala gdje si bila sinoć, znala sam da zna. Jer nikad do tad me nije zvala i pitala gdje sam sinoć izlazila. Ja joj nisam željela lagati i samo sam rekla, očigledno da znaš. Mislila sam da neće burno reagovati, da me neće vrijeđati, mislila sam da će njena reakcija biti iznenađenje i da će željeti sa mnom pričati o tome, ali ne. Rekla je da sam je razočarala, da nisam normalna, da idem u propast. Bilo je tu još teških riječi ali ja nisam mogla da je slušam. Samo sam rekla: ako želiš razgovarati, razgovarat ćemo kad dođem kući i spustila sam joj slušalicu. Nismo se više čule a ja sam nakon dva mjeseca napokon smogla hrabrosti da odem kući. Sva sam se tresla, užasno me je bilo strah stati ispred nje i pričati o svemu. Međutim, kada sam došla kao da se ništa nije desilo. Ona je to naprosto ignorisala i nije spominjala. A nisam ni ja. Mislila sam da je bolje tako. Međutim, nije bilo. To me je samo još više počelo gušiti i stvarati mi pritisak. Par mjeseci kasnije sam smogla hrabrosti i rekla joj u lice. Ja sam lezbejka i zašto nećeš da pričaš sa mnom?! Ali odgovor je bio negativan. I samo me je nastavila ignorisati. Tada sam jednostavno odlučila ne spominjati više to i nastaviti živjeti svoj život. Imala sam tu sreću da ne živim s njima, da živim u drugom gradu. Danas smo u super odnosima, ali se ta tema ne spominje. Ali u meni još uvijek tinja bol zbog toga što moja sestra ignoriše moj život na takav način. Ne znam, nekako meni je bitno moje priznanje porodici i njihovo prihvatanje. Nije da želim s njima pričati o intimnim stvarima iz mog ljubavnog života, nego jednostavno da budu svjesne istog i da im mogu reći kad sam sretna ili kad imam neki problem, na kraju krajeva, da ih mogu upoznati sa svojom curom. Ali nisam out svojoj porodici i to mi teško pada. Kako postajem starija sve više i više mi stvara ogroman pritisak. Ne zbog mogućih pitanja zašto nemaš momka, kad ćeš se udati i sl. Nego zato što želim da su dio mog cjelokupnog života, a ne samo priče o poslu, fakultetu i sl. Želim da znaju da sam sretna kao lezbejka. Ali me je strah kako će to prihvatiti i zbog tog straha svakim danom odgađam ovaj, meni najvažniji i najteži, coming out. Strah me je maminog zdravlja, ne želim da ja budem uzročnik njenog zdravstvenog stanja, ne bih to sebi nikad oprostila. Znam da pri pomisli da im kažem ne bih trebala na to misliti, ali naprosto ne mogu da ne razmišljam. Strah me je odbijanja, loših riječi. Znam da ću ih povrijediti, ali oni nisu svjesni da će i oni mene povrijediti takvim reagovanjem.

Svakim danom sebe osnažujem i nadam se da ću u skorijoj budućnosti outovati se svojoj porodici i skinuti kamen sa srca.

Svi moji coming outi prijateljima nakon tog prvog su prošli iznenađujuće super. Moji prijatelji su me sasvim normalno prihvatili kao lezbejku i dan-danas se družimo i njima je super to što preko mene mogu upoznati dosta takvih ljudi. Kažu da su samo bogatiji poznavanjem njih.

Danas imam 24 godine i out sam svim svojim prijateljima, nekim kolegama na poslu, a i to ovisi gdje radim. Na fakultetu nisam bila out, ali nisam imala ni problema da, ukoliko me neko pita da mu/joj kažem. Ne skrivam svoju seksualnu orijentaciju po svaku cijenu, ali je i ne govorim na svakom ćošku. Bitno mi je da krug ljudi s kojim se družim zna i da se unutar tog kruga mogu osjećati slobodno i da mogu biti ono što jesam.

Mislim da ono što je bitno pri svakom mom coming outu jeste da sam dovoljno jaka u tom trenutku, sigurna i spremna da mogu to reći očekujući različite reakcije, i one pozitivne i one negativne. Jer, coming out za mene predstavlja jedno veliko olakšanje, čini me jačom i potpunijom. Vadi me iz ormara, čini me više dijelom ovog društva. Putem coming outa postajem slobodnija. Ne mogu reći slobodna, jer je to teško u društvu u kojem živimo. Ali čini lakšim moj život i buđenje svakog jutra u ovom već previše homofobičnom društvu. Jer imajući pored sebe osobe koje znaju za mene i koje me prihvataju kao lezbejku i koje svakodnevno žive sa mnom, čine moj život sigurnijim i sretnijim. Fenomenalan je osjećaj kada imaš osobe koje će stati uz tebe u borbi.

Tekst preuzet iz Čitanke LGBT ljudskih prava – 2. dopunjeno izdanje

Komentari

komentara